Mala zemlja za veliku sramotu

Izdvajamo

• Da nije bilo vrijednih, poštenih i marljivih građana, koji su se u kritično, olovno ratno doba s obiteljima odricali i posljednje korice kruha, radili za prosječnih 100 DEM mjesečno, nikakvi hrvatski branitelji ne bi obranili zemlju u kojoj su danas - uz političare i Crkvu - povlašteni građani prvog reda. I njihovi nevjerojatno potkoženi vođe držali RH kao taoca demagogije što, među inim, bilda apatiju, razočaranje, beznađe te tjera mlade obitelji u iseljeništvo. Za samo nekoliko mjeseci primjene novog braniteljskog zakona, više od 8000 ljudi steklo je HB status, a gotovo 600 i ratne vojne invalidnine.

Povezani članci

• VODIČ IZ POSTSOCIJALISTIČKOG KOŠMARA
• Pobuna poniženih i gladnih: Hoće li Draganu Čoviću odzvoniti nakon Božića?
• Zbog ustaškog pozdrava niko u BiH nije kažnjen
• Aksiomi ljudskosti
• Pupovac: Protivimo se jednoetničkom i stranačkom zapošljavanju
• Dupetom u Evropu

Foto: Printscreen/ Facebook

Nakon gotovo tri desetljeća od Domovinskog rata, neki su se sjetili da su bili vojnici i kao bojovnici stradali u otporu mrskom neprijatelju, pa je sada normalno, je li, da se besramno grebu za status, lovu i povlastice, koje on podrazumijeva. Koliko je politika kriva, ona držvna i državotvorna, ne samo za statusno-mirovinsko-veteransku pošast nego i za bumerang „protudomovinskog“ vandalizma na hladnom cementu, kamenu, bronci…? ZNA SE koja je politika podijelila građane na (pre)bogate i (pre)siromašne, na one prvog i one drugog/trećeg/sedmog… reda, na one kojima je Hrvatska majka i one kojima je vlastita domovina maćeha, pa ih s jednosmjernom kartom tjera u svijet. ZNA SE i koja je politika zatrovala dio mladeži toleriranjem protusrpske mržnje. Vidi bivšeg člana HDZ-a, nesretnog Ivana Đakića (22) iz Virovitice, koji tetovira totenkopf esesovca na ruci i čestita „srbićima“ Božić fotkom ustaše s odrubljenom ljudskom glavom. Vidi splitski divljački napad u subotu na srbijanske vaterpoliste zbog kojeg je Hrvatska osramoćena u cijeloj sportskoj Europi… Ima još 

Marijan Vogrinec

Bijedna je Naša osobita u svijetu bumerang-država. Otkad je međunarodno priznata 1992. i idućih godina kao tzv. samostalna, neovisna i suverena, ima tu nesreću da joj – uglavnom desne, konzervativne vlade – povlače mutave poteze, čije se posljedice poput bumeranga, eto, umalo tri decenija, razbijaju o glavu svom žiteljstvu. Kao da nema pomoći zemlji i narodu, čiji ih vladajući globalno sramote ne samo ekonomskim maloumnostima nego i devastacijom temeljnih civilizacijskih stečevina, ljudskih prava i moralnih vrijednosti. Uništena industrija i poljoprivreda, banke i trgovina predani pak stranom kapitalu, vanjska politika Washingtonu i Bruxellesu, vojska NATO-u, a zdrav razum vjerskom praznovjerju i manipulaciji, domoljublje tzv. državotvornoj ideološkoj indoktrinaciji i povijesnim krivotvoriteljstvu posljedično uzrokuju narastajući bunt protiv svega i svačega, što vladajući oktroiraju kao neupitnu novohrvatsku dogmu. Da su te dogme ukrivo nasađene, pa žuljaju mase kao pretijesne cipele, najblaže rečeno, vidi se i ovih dana kad falanga splitskih šovinista gotovo u kratkim hlačama mlati i baca u more vaterpoliste beogradske Crvene zvezde i nanosi neizbrisivu sramotu zemlji koja se diči kulturnim tradicijama, katolicizmom, domoljubljem i uzorni sportskim duhom, a istodobno neki drugi mrzitelji razbijaju spomenike, ispisuju odvratne grafite, vrijeđaju druge i drukčije po društvenim mrežama, etc. Kakva je ovo država!? – reći će Vinko Brešan u svom novom filmskom uratku. Bumerang-država, koja ne želi učiti čak ni na svojim pogreškama i glupostima, kamoli tuđim kao neki pametan svijet.

foto net.hr

Kaže mudar pûk: čega je previše, ni s kruhom nije dobro. Pretjerivanje i pristranost – što je u Bijednoj Našoj ili neka novohrvatska epidemija projektiranog mitologiziranja svega i svačega ili genetski poremećaj o kojem ni takav svjetski lumen kao Dragan Primorac ne bi znao zucnuti – neki su dan imali zvučan eho u priopćenju Ministarstva hrvatskih branitelja. No, to je tek kap u moru u odnosu na (svako)dnevne, „briljantne“ primjere pretjerivanja i pristranosti ne samo priopćenjima svakovrsnih institucija ili izjavama pojedinaca, koji drže da su zbog nečega samo njima razvidnog jako važni domaćoj/međunarodnoj javnosti, pa si, eto, daju oduška milovanjem vlastitog ega. Naime, veteransko je ministarstvo ovaj put, kako je izvijestila Hina, „najoštrije osudilo vandalski čin nad spomen-obilježjem braniteljima poginulim u obrani Dubrovnika, na Golubovu kamenu nedaleko od Rijeke dubrovačke, istaknuvši kako su takvi šokantni izgredi u posljednje vrijeme postali sve učestaliji“. Bivši ljuti savski šatoraš iz 2015. godine Tomo Medved, nagrađen ministarskim foteljem za ratne veterane u objema nesposobnim HDZ-ovim vladama, u jednomu ima pravo: spomenici su svetinja, povijesni spomen na ljude i događaje, poruka prošlosti budućim naraštajima, etc.

Ne smije ih se vandalizirati. I točka. Bez obzira jesu li spomenici “naši“ i „našima“, pa poruka prošlosti može biti kompatibilna zamislima aktualnog političkog/društvenog mainstreama o usmjeravanju novih naraštaja, ili su „njihovi“ i „njihovima“, a poruke u najmanju ruku – neugodne. U budalastim etatima – ako se baš ne radi o obilježjima u počast osvjedočenim kretenima, zločincima, genocidu ili agresiji na tuđe zemlje i narode, nacionalnoj sramoti, veleizdajnicima, etc., koje valja povijesno valorizirati te muzejski tretirati, a ne minirati – brutalno se i trajno uklanjaju iz javnog prostora i pamćenja  sva „njihova“ i spomen-obilježja „njihovima“. Ta vrst nasilja i falše pameti neće, jer je to nemoguće, promijeniti prošlost i razloge, koji su iznjedrili nečiju potrebu ili samo želju za trajnim spomenom. A vandaliziranje spomeničke kulture – ma kakva i ma čija bila – znak je primitivizma i nemoći da se promijeni nepromjenjivo, svojevrsna poruka, znak bunta i prosvjeda protiv tih i toga što evocira spomen-obilježje. Nekada i esencijalne zloće. U neku ruku, to će biti (ne samo na semantičkoj razini) neka vrst inata i osvete prošlosti zbog neslaganja s aktualnim projektiranjem budućnosti.

Balavica sa šibicama

„Nedopustivo je oskvrnjivanje digniteta i žrtve poginulih hrvatskih branitelja“, poručuje veteranski ministar Medved u priopćenju javnosti. „Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata koji su smrtno stradali u obrani suvereniteta Republike Hrvatske smatraju se povijesno značajnim osobama. Njihovi životi temelj su zemlje u kojoj živimo. Nepoštivanje uspomene na ljude koji su najzaslužniji za stvaranje samostalne i nezavisne (nezavisne!? – sic transit, op. a.) Republike Hrvatske, koji su u jednom povijesnom vremenu svoju zemlju i narod stavili ispred vlastitih života, odraz je nepoštivanja vlastite zemlje i vlastitog identiteta.“ I sad, po već izlizanom obrascu birokratskog populizma – a da se ne kaže što su vandali učinili rečenom spomeniku – „očekujemo od nadležnih tijela da u što skorijem roku poduzmu sve raspoložive mjere za pronalazak i kažnjavanje počinitelja“. Jer, veteransko ministarstvo drži „kako je svaki oblik devastacije spomen-obilježja podignutih u čast poginulim hrvatskim braniteljima vandalizam koji zaslužuje oštru osudu cjelokupne javnosti, a kao društvo moramo pronaći načina kako se suprotstaviti takvim vandalskim izgredima počinjenim iz osobite mržnje prema temeljnim vrijednostima Republike Hrvatske“.

Spomen-obilježje – kameni križ s postoljem poginulim 2. srpnja 1992. na Golubovom kamenu pripadnicima Treće imotske bojne Četvrte gardijske brigade Branku Kutleši i Vinku Žužulu – netko je divljački razbio. Vandalski čin legitimirao je primitivca ili više njih kao divljaka/e bez mozga i minimuma pijeteta prema mrtvima. To „junačenje“ iz zasjede – ni prvo niti posljednje u zemlji deficitarne demokracije i moralnih vrijednosti, ali jako raskošne rušilačke tradicije – došlo je kao kec na jedanaest konzervativnom Narodu.hr za huškački, ni u čemu zdravoratumskom utemeljen zaključak u izvješću o devastaciji križa na Golubovom kamenu. „Kada se uzme u obzir i brojna uništavanja državnih zastava, državnih grbova i drugih spomen obilježja hrvatske državnosti“, eto pameti s rečenog portala, „opravdano se pita: tko to čini i zašto? Je li u pitanju samo običan vandalizam ili je u pitanju mržnja i djelovanje protiv Republike Hrvatske?“ A onda završni udarac, pa komu drugom, nego najbrojnijoj narodnoj manjini u Bijednoj Našoj, kukavički udarac, ispod pojasa, anatemistički, nabijen zlobom i mržnjom, zôv na linč najnezaštićenijih na balkanskom kifliću: „Je li gradonačelnik Vukovara Ivan Penava u pravu da je na djelu puzajuća velikosrpska agresija?“

Pazi, Ivan Penava!? Da je tko drugi politički autoritet Narodu.hr i takvima, ali jedan Penava!? Sic transit. Zazoran lik, koji nekažnjeno snima maloljetnu srpsku djecu na nekoj lokalnoj utakmici, prokazuje ih na službenim internetskim stranicama Grada heroja i presicama kao velikosrpske mrzitelje vlastite domovine RH i to uzima kao krucijalan dokaz „puzajuće velikosrpske agresije“. I to u okolnostima kad je puzajuća velikohrvatska (trećeentitetska) agresija na jedinstven/građanski BiH globalan fakt, a puzajuća protusrpska mržnja (propala referendumska inicijativa, etc.) u RH prelazi granice manjinskih prava i sloboda, koje su bile uvjet Bijednoj Našoj za međunarodno priznanje. Kakav to mora biti um i kakva odgovornost novinara i urednika – makar i marginalnog medija, kakav je Narod.hr – koji bez ikakvih argumenata dovode u vezu rušenje spomen-križa na Golubovom kamenu sa Srbima i „puzajućom velikosrpskom agresijom“? Svojedobno se preostalu srpsku starčad u Dalmatinskoj zagori sumnjičilo za podmetanje požara, pa se ispostavilo da je mentalno trknuta 25-godišnja Hrvatica iz osvete (sic transit) zapalila selo sa srpskim žiteljima. Balavica sa šibicama!?

Sad se velikosrbi, naravno puni otrovne mržnje prema Hrvatima, Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima i tako tomu, pentraju po čukama ponad Rijeke dubrovačke ne bi li teškim macolama razbili spomen-križ dvojici Imoćana, koji su obranili Dubrovnik od kokardaša samoproglašenog u Trebinju (istočna Hercegovina u BiH) „hrvatskog ministra turizma“, kamiondžije Božidara Vučurevića? A budući da tim velikosrbima s macolama nije ušla u trag ni sva HDZ-ova policija Dubrovačko-neretvanske županije, ni zagrebački forenzičari ministra Davora Božinovića, ni veteranski pouzdanici kolege mu Medveda iz Zagreba, Dubrovnika i okolice, Narodu.hr je ostala samo invalidska štaka Penavinog šovinizma, neosnovanih sumnjičenja srpske djece, njihovih učitelja i  roditelja za „bolesno protuhrvatstvo“. Jer, užas jedan, je li, djeca sjede, a na seoskom se igralištu izvodi hrvatska državna himna!? Užas, ravan onom kad – svim šefovima ponizan, a svakom bivšem napadno okrenutih leđa – Gordan Jandroković ne bi držao ruku, gdje su joj na prsima Ameri namijenili mjesto, a na HDZ-ovom se skupu izvodi lakoglazbeni šlager Đanija Maršana, pardon stranačka himna „Bože, čuvaj Hrvatsku“.

Dobro, ako se već vukovarski lik, odgovoran i za međunacionalnu (ne)snošljivost, ne pita je li uopće umjesno izvoditi državnu himnu kad se komu sprdne, je li, npr. za liturgijskih slavlja u crkvi, iako katoličanstvo nije državna/nacionalna vjera, odnosno na lokalnoj utakmici, koja pak nije nikakav međunarodni susret, a „domoljuban“ medij nema ništa protiv da „veliki Hrvati“ ponižavaju „svete nacionalne/državne insignije“ i time da oblače u šahovnice čak i lajave kućne ljubimce, gdje je pameti maloljetnike sumnjičiti za velikosrpstvo i to povezivati s vandalizmom na Golubovom kamenu? Gdje piše da se netko baš mora na srpsko-hrvatski (Runjanin-Mihanović) himničan uradak iz ilirskog doba ukipiti u vertikali/okomici i onda je to dokaz domoljublja, čiste ljubavi prema Hrvatskoj, Hrvatima, Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima, etc.? Pardon, ne u vertikali/okomici, nego uspravnici, žurno bi nas prekorila najsmjelija bez konkurencije u Hrvata – osim katoličkog klera i kruga oko stručnog časopisa Jezika – lingvističarka s Pantovčaka. Doduše, ona ne zna kako je završio Drugi svjetski rat na hrvatskom tlu i tko je pobijedio, pa najvećim žrtvama – Srbima, Židovima i Romima – te školovanijim Hrvatima diže tlak notornom budalaštinom da je genocidan poklič s ustaških klaonica „Za dom spremni“, zapravo, „stari hrvatski pozdrav“, ali jedina na svijetu „znâ“ tko je ikad među Hrvatima upotrebljavao i što znači njezin najnoviji izum novohrvatskog pedigrea – sadržajnica.

Pa hajde, nek’ sada netko kaže da je u pravu poznata jezikoslovka s međunarodnim referencama Snježana Kordić („Jezik i nacionalizam“, Durieux, Zagreb 2010., etc.) u „bogohulnoj“ tvrdnji kako su i zašto su hrvatski i srpski – jedan jezik. Koji Hrvati zovu hrvatskim, Srbi srpskim, Crnogorci crnogorskim, a polovica BiH – bošnjačkim… I svi se razumiju bez prevodilaca i tumača, no politika ih uvjerava da se ne razumiju i nisu braća iz istog slavenskog legla. Jezičnog prije svega. Dapače, ovi među Hrvatima što simpatiziraju pretke koji su kao kvislinzi i nacifašističke sluge izdali gro sunarodnjaka i izgubili Drugi svjetski rat na hrvatskom tlu i jamačno zbog povijesnih kompleksa mrze druge i drukčije, pa makar bili i međunarodno zaštićena narodna manjina, izmislit će i crnog vraga, iransko porijeklo, arijevsku nadmoć, nepripadnost Balkanu, itsl. gluposti ne bi li na „domoljubnoj“ liniji tzv. svetosti digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja prebrojavali krvna zrnca, vodili već izgubljene bitke i arbitrirali tko i kako mora „voljeti Hrvatsku“. (Veliko)srpska djeca u Vukovaru koja u „uspravnici“ ne odaju počast hrvatskoj državnoj himni i najvjerojatniji – a tko bi drugi!? – velikosrbi s macolama na Golubovu kamenu “ne vole Hrvatsku, Hrvate, Domovinski rat i hrvatske branitelje“ i sve što iz toga proizlazi? A na bilo koji način je hrvatsko i državotvorno.

Narodu.hr nije zazorna – dapače, ne bi mu floskulu o „puzajućoj velikosrpskoj agresiji“ uzeo za ozbiljno da jest – Penavina huškačka, neljudska i pravno kažnjiva zloporaba manjinske, srpske djece u nečasne svrhe. Grubu je manipulaciju morala prekinuti tek pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat-Dragičević. No, kako smo već pisali, Penavi nije pala dlaka s glave. Ni pravosuđe niti HDZ, čiji je član i čijem šefu već ide na živce političkim soliranjima, nisu ništa poduzeli, pa se lik može – dok se ćup ne razbije – ići protiv suživotne struje Hrvata i Srba ne samo u Vukovaru nego i znatno šire. Da su srpska djeca stajala ukipljena, pa još s rukom na novčaniku koji nemaju, pardon na srcu, sve bi bilo O.K. i nikom ni na najcrnjoj desnici solidno potkoženih, na mjestima moći umreženih veteranskih istomišljenike ne bi palo na um zucnuti da djeca i njihovi roditelji „ne vole Hrvatsku“. Niti bi se Vukovar dovodio u vezu s Golubovim kamenom. Ni tražio razlog za još jedno anatemiziranje srpske narodne manjine u Bijednoj Našoj.

Nasilje, nemoral i šovinizam

Ruku u vatru da bi prešutjeli počast zajedničkoj domovini, kojoj je Vinkovčanin srpske narodne pripadnosti i pravoslavne vjeroispovijesti Josif Runjanin, pohrvaćenog imena Josip, ishitrio u Glini 1848. (!?) godine lijep glazbeni celofan uz stihovanu „Horvatsku domovinu“ ilirca Antuna Mihanovića (tiskanu 14. ožujka 1835. u 10. broju časopisa „Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka“, preporodnog prvaka Ljudevita Gaja).

Institucije koje rade svoj posao, dakako, još nisu pronašle te „velikosrbe“, nabijeđene za vandalizam na Goluboivu kamenu – najvjerojatnije ni neće, niti ih traže – baš kao što nisu MUPovi, SOA-ini, Uskokovi i kakvi sve ne razvikani (kad za to nema razloga) cyber forenzičari otkrili jesu li ili ne napakirane Tomislavu Tolušiću, potpredsjedniku vlade i poljoprivrednom ministru, fotke s prostitutkom u krilu i šmrkanjem kokaina u navodno zemunskom apartmanu krivotvorina ili nisu, odnosno tko ih je izradio. Zna se tko je objavio škakljiv materijal, ali tko ga je proizveo i dostavio tjedniku Nacionalu, eeee, to je ostalo enigmom. Žigosanje dvoje zadarskih maloljetnika usred nastave (djevojka je albanske nacionalnosti) zloglasnim ustaškim znakom U – popraćeno pak počiniteljevom ironijom: „Sada se možete hvaliti da ste ustaše“ – za srednjoškolskog ravnatelja je tek „dječja igra“. Sic transit. Proustašluk, pa „dječja igra“!?

Nasilje, nemoral, šovinizam/ksenofobija, ideološka izopaćenost, sklonost kriminalu i porocima svake vrsti – pa onda i vandalizam kao produkt rastućeg nezadovoljstva i poremećenih moralnih vrijednoti – ne samo što su dnevna nego i tolerirana anomalija s najviših državnih/represivnih/pravosudnih instancâ. Devastacija spomen-obilježja na Golubovu kamenu jedna je u nizu devastacija/vandalizama, koji su se dogodili „našim“ sjećanjima i vrijednostima i na drugim mjestima u zemlji i ne moraju imati baš nikakve veze s „puzajućom velikosrpskom agresijom“. Ako vandali nisu otkriveni, jer institucije (ne) rade svoj posao, a politička arena sliči gladijatorskoj, tko kaže da neki od vandalizama nisu podmetnuti radi alibija za intenziviranje protusrpske mržnje ili obračuna s tzv. unutarnjim neprijateljem Hrvatske, Hrvata i hrvatstva, petom kolonom i onima što se tu i tamo drznu propitivati prenapuhana braniteljska prava i povlastice u okolnostima pada životnog standarda, iseljavanja, demografske eutanazije zemlje, raspadnuih zdravstva, školstva, (bes)pravne države, etc.?

Tko kaže da vandalizam nije bumerang vladajućima, koji – na vlas isto kao bivši jednopartijski režim s ofenzivama, narodnim herojima, bitkama i narodnim patnjama – manipulira masama, silom pozicija vlasti i moći gura kastinske interese te pogrešne prioritete i vrijednosti ispred onih do kojih je građanima uistinu stalo. Radi vlastitog opstanka na rodnom tlu i budućnoti svoje djece. Prije borbenih aviona, (pre)skupih spomenika, masnih milijuna Katoličkoj crkvi, udovoljavanja beskorisnim hirovima Washingtona, NATO-a i Bruxellesa, preskupih i građanima beskorisnih prešetavanja Kolinde Grabar-Kitarović globusom i Bijednom Našom (čergarenje svojim Uredom po županijama), vladine pogrešne ekonomske, socijalne i vanjske politike, dužnosničkog rasipništva, preskupe parlamentarne impotencije, etc. U nekoj teoriji zavjere – recimo, narativa one da je američki imperijalizam s poslovođom Bushem Mlađim sâm srušio Twinse Minoru Yamasakija na Manhattanu i izmislio Saddamovo kemijsko oružje za masovno uništenje ne bi li svijetu podvalio „povod“ za agresiju na suverenu državu te se dokopao bogatih naftnih izvora u Iraku; kao u Libiji, uskoro možda u Venezueli, pa Iranu… – zašto ne bi bilo moguće to što se na prvu, pa i drugu čini nemogućim? Tko zna, je li, krhko je znanje. A ljudska zloća nema granica.

Nitko još nije vjerodostojno odgovorio na temeljno pitanje: što su uzroci vandalizmu na spomenicima palim hrvatskim braniteljima, nekim važnim događajima ili osobama (npr. neprepoznatljivom Franji Tuđmanu u Zagrebu), odnosno nevažnim likovima (npr. međunarodnom teroristu i ubojici Miri Barišiću u selu Dragama u šibenskom zaleđu) tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Ili, zašto je „dorađen“ spomenik palim pripadnicima specijalne hrvatske postrojbe Kobac u selu Slivnici u općini Ravno u BiH, pa memorijalna plastika u Splitu HOS-ovim pripadnicima postrojbe „Rafael vitez Boban“ (po imenu ustaškog krvnika iz Drugog svjetskog rata), pa zašto porezni pak obveznici moraju plaćati policijsku stražu kod spomen-ploče palim hosovcima u šumi Trokutu, uz cestu Novska-Lipik-Pakrac (izmještenu iz Jasenovca, sa zgrade dječjeg vrtića, gdje je u doba tzv. NDH navodno bio stožer zapovjednika ustaške klaonice u Jasenovcu Vjekoslava Maksa Luburića), etc.?

Foto: Novosti.rs

„Ono što zabrinjava je da je ovakvih slučajeva u Hrvatskoj zaista mnogo i da počinitelji do sada gotovo da uopće nisu otkriveni“, tuguje Narod.hr zbog vandalizma na „našim“ i spomenicima „našima“. „Dok se npr. na nekim drugim slučajevima vandalizma radi puno revnije, ovakvi slučajevi ostaju u zapećku javnosti i kao medijska vijest, ali i na nivou rješavanja slučaja i nalaženja počinitelja. Da je ovaj problem dugotrajan i ima šire društveno-političko obilježje pokazuje i priopćenje Ministarstva hrvatskih branitelja još iz 2013. godine.“ Iz doba SDP-ove vlade, koju su vandalski rušili vukovarski stožeraši (čekićari ćirilice) i savski šatoraši. Iako su i SDP, i premijer Zoran Milanović i fizički ugrožavan braniteljski ministar Predrag Matić-Fred apelirali na to da takav vandalizam „predstavlja uvredu žrtvi hrvatskih branitelja i povijesti Domovinskog rata“. NI tada SDP-ova ni kasnije HDZ-ove vlasti nisu znale ili nisu željele odgovoriti je li vandalizam na „domoljubnim“ spomenicima i ta vrst osvete bolesnog uma, koji je 1990-ih izveo drastičan kulturocid u Bijednoj Našoj.

Još žešći od aktualnog vandalizma. Bumeranga? Trebalo bi dokazati radi li se i sada, možda, o istim motivima i razlozima. Država je odšutjela tih 1990-ih i kusur godina – a šuti i dalje – kulturocid za koji nije bilo nikakvog razumskog ili demokratskog razloga. Kukavički, pod okriljem mraka, maloumno, vandalizam je tada s državnim pokrićem nečinjenja razorio i uklonio iz javnog prostora više od 3000 tzv. partizanskih spomen-obilježja čak neprolazne umjetničke vrijednosti, prognao iz javnih/školskih knjižnica kontejnere i kontejnere ćiriličnih i knjiga srpskih/nehrvatskih autora, djela nehrvatskih izdavača, očistio umjetničke galerije od „nepoćudnih“ umjetnina, bunkerirao vrijednu i povijesno važnu, iznimno bogatu jugoslavensku filmsku produkciju, devastirao do javne sramote kazališne repertoare, etc. Vraća li se vandalizam kao bumerang baš onima, koji su šutjeli, žmirili ili čak poticali ideološke malo umnike i primitivce 1990-ih i kusur godina kasnije protiv vrjednota i zabluda jednog doba, a već im neko vrijeme dolazi na naplatu ona biblijska „ne učini drugom, što ne želiš da drugi učini tebi“?

Tri desetljeća ratne amnezije

A vražja je stvar i taj – kažu tradicionalni ili povijesni – hrvatski jal ili, po slavonski, inat. Ne podnose ljudi na ovim prostorima kad im netko neprestance kljuca mozak time da „moraju biti vječno zahvalni“ nekomu ili nečem, bespogovorno odbijati od svojih i usta svoje djece zato što su im „vječno zaslužni“ omogućili „imati“ ono što nemaju. Da nije bilo vrijednih, poštenih i marljivih građana, koji su se u kritično, olovno ratno doba s obiteljima odricali i posljednje korice kruha, radili za prosječnih 100 DEM mjesečno, nikakvi hrvatski branitelji ne bi obranili zemlju u kojoj su danas – uz političare i Crkvu – povlašteni građani prvog reda. I njihovi nevjerojatno potkoženi vođe držali RH kao taoca demagogije što, među inim, bilda apatiju, razočaranje, beznađe te tjera mlade obitelji u iseljeništvo. Za samo nekoliko mjeseci primjene novog braniteljskog zakona, više od 8000 ljudi steklo je HB status, a gotovo 600 i ratne vojne invalidnine.

Nakon gotovo tri desetljeća od Domovinskog rata, neki su se sjetili da su bili vojnici i kao bojovnici stradali u otporu mrskom neprijatelju, pa je sada normalno, je li, da se besramno grebu za status, lovu i povlastice, koje on podrazumijeva. Koliko je politika kriva, ona držvna i državotvorna, ne samo za statusno-mirovinsko-veteransku pošast nego i za bumerang „protudomovinskog“ vandalizma na hladnom cementu, kamenu, bronci…? ZNA SE koja je politika podijelila građane na (pre)bogate i (pre)siromašne, na one prvog i one drugog/trećeg/sedmog… reda, na one kojima je Hrvatska majka i one kojima je vlastita domovina maćeha, pa ih s jednosmjernom kartom tjera u svijet. ZNA SE i koja je politika zatrovala dio mladeži toleriranjem protusrpske mržnje. Vidi bivšeh člana HDZ-a, nesretnog Ivana Đakića (22) iz Virovitice, koji tetovira totenkopf esesovca na ruci i čestita „srbićima“ Božić fotkom ustaše s odrubljenom ljudskom glavom u rukama, a otac mu – HDZ-ov višemandatni saborski zastupnik i predsjednik najveće braniteljske udruge Hvidre – maže oči javnosti floskulom da je sin obiteljski dobro odgojena mlada osoba, etc. Budalaština na entu. Dobro odgojeni i makar dva zrna soli u glavi ne bi ni pomislili učiniti ono, što Ivan Đakić jest.

Foto Index.hr

Splitski divljački napad na srbijanske vaterpoliste samo je puzla u beskrajnoj blamaži kojoj hrvatske vlasti ne žele stati nakraj i riskirati glasove ekstremno desnog, uvelike proustaškog biračkog tijela. Zbog divljaštva u Splitu, kojim je Hrvatska osramoćena pred cijelom sportskim Europom, međunarodna vaterpolska utakmica nije odigrana, RH je fasovao prosvjednu notu srbijanske diplomacije, cjelokupan se državni vrh Bijedne Naše bio prisiljen ispričati/osuditi incident, a policija je za samo par sati već imala u pritvoru petoricu huligana, koji će odgovarati za svoje nedjelo. E sad, hoće li institucije koje rade svoj posao valjano kvalificirati napad na strane vaterpoliste kao zločin iz (protusrpske) mržnje, pa im odrapiti primjeran boravak u robijašnici, što bi jedino bilo normalno i pedagoški učinkovito, ili će grogirano/kompromitirano sudstvo RH opet demonstrirati svu svoju pravosudnu impotenciju? Kao u tolikim slučajevima dosad. Ruku u vatru da hoće, jer mladost je ludost, a navijačke strasti nisu nešto baš nepoznato uoči međunarodnih sportskih susreta bilo gdje u svijetu. Pa…

„Kad govorimo o jednom generalnom stavu“, glumio je odlučnost policijski ministar Davor Božinović buljuku novinara – „poruka je policije, pa i iz splitskog djelovanja, svakom tko se odluči ili razmišlja huliganski se ponašati kad su u pitanju sportske priredbe, i ne samo sportske, da će hrvatska policija učiniti sve da ih pronađe i da ih se adekvatno sankcionira.“ Da parafraziramo onu iz domovine fizički napadnutih vaterpolista: kasno ministar na protuhuligansku/protuvandalsku/protumrzilačku prvu crtu bojišnice dođe. Zakasnio je, brat-bratu, puna tri desetljeća! Zloduh je davno odlepršao iz boce. I ispraćen ovacijama maloumnih. Bijedna Naša postala je i ostaje mala zemlja za veliku sramotu.