Lud, zbunjen, normalan – narod

Povezani članci

• Dragan Markovina: Iza zatvorenih vrata
• Dragan Markovina: Svi smo mi Mostar (video)
• Krunidba kralja Tomislava Vasinom krunicom
• Elvedin Nezirović: Mostar, kasaba prepuna zgarišta i ruševina
• U jedinstvu je saga
• A s kim nadbiskup bankari?

Ničim suštinski nije drukčiji čovjek koji robovanje Titu zamjenjuje onim tuđmanima, miloševićima ili izetbegovićima. Suštinska promjena je unutrašnja, i tek ona može dovesti do vidljivih i kvalitetnih vanjskih. Radi se jednostavno o promjeni vladajućeg nacionalističkog i kapitalističkog obrasca društvenog razvoja, jer je on krajnje nehuman.

Piše: Ladislav Babić

        U kratkoj analizi rezultata netom završenih BiH izbora, zgranuti intelektualac retorički se upitao „Kako su ljudi glađu istjerani na ulice i proteste, ponovo glasali za svoje grobare?“. Od mogućih odgovora, među kojima jedan optužuje izborne apstinente – mada se njihovim učešćem ništa ne bi promijenilo, sem ako bi glasali po željama prigovaratelja – čak im braneći svaku drušvenu kritiku (ne bi li se tada to moralo odnositi i na darodavce povjerenja „grobarima“?), meni se najviše sviđa ironični, anonimni komentar dan ispod filozofova teksta: „Jednostavno, Esade – vrše pritisak na njih da ih konačno zakopaju, i time dovrše svoj grobarski posao!“. Pravi odgovor, po mom mišljenju, treba tražiti na tragu konstatacije iz jednog drugog teksta vezanog uz istu temu: „Dakako, bitno je napomenuti da navedeno ne podrazumijeva nekakav vrijednosni stav prema građanima BiH koji su uposleni u državnoj službi.“ – upravo u onom što se njome izbjeglo reći. O vrijednosnom stavu prema svim građanima konkretnog, ali i ne samo bosanskohercegovačkog društva. Jasno, rječcu „svim“ ne treba shvatiti ekskluzivno – da se odnosi na svakog pojedinca – no, u kontekstu društvene psihologije svakako na prevladavajući dio njih.

        „Srbi su lud narod“ – spada u poznatije rečenice iz uvoda u klanje na ovim prostorima. Pripada jednom od tadašnjih vođa hrvatskih Srba, pokojnom akademiku Jovanu Raškoviću – psihijatru po struci – pa su zajedljivi komentari bili tipa: „valjda zna stručnjak što govori!“. Dapače, ja bih proširio njegovu konstataciju na sve narode svijeta. Čovjek podiže granične prijelaze okićene zastavama, sa stražarima „na gotovs“ propušta, privodi ili napucava sve nepozvane, pogotovo one koje prepozna kao agresore. Pas zapišava svoj teritorij i reži na sve koji mu ga žele povrijediti. Pitanje: jeli pas domoljub? Prije no što napadnete autora, zakunite se da znate što pas razmišlja kad svojim sredstvima čini isto što i ljudi – brani područje na koje je stavio svoju šapu. Ono što u svemu treba prepoznati je, da su reakcije živih stvorova s biološko evolutivne strane sasvim iste – ljudi samo utvaraju da su, zamatajući ih u šarene omote, nadišli svoje biološke nagone. Zašto to čine? Iz jednostavnog razloga, što većina naroda – ne umijući podnijeti njegove objektivne manifestacije – obavija svoj realni život šarenim papirom iluzija. Toliko se izvještio u tome da ne prepoznaje više istinu od laži i obrnuto, postaje rob fantazmi koje je umislio ili su mu ih uvalili, a sve koji ga na to upozoravaju gleda poprijeko (a ponekad i preko nišana). Snježana Kordić je ju svojoj knjizi, čije izvode je opširno prenosio i Tacno.net, jasno rekla kako je nacija politička izmišljotina. Bog je teološka izmišljotina, a bolji život koji nam obećavaju na izborima je meka (vab, mamac) kojom kandidati mame glasače. Prva se obmana brani državom, represivnim mehanizmima, zastavama, himnama, zakletvama i kojekakvim u osnovi prikrivenim prinudnim mehanizmima plasiranima preko simbola. Druga, sa „svetim“ knjigama i velebnim bogomoljama podignutima u čast Svevišnjega a ne naroda koji gladuje, a treća pak – riječima koje gode ušima birača. Na sve tri obmane masa hrli k’o muhe na lijepak ili na ono što ispuštamo u sanitarni čvor. Rijetki su sposobni prepoznati, mada je više negoli očito: da Hrvata (i niz drugih naroda) u stoljeću sedmom nije bilo, da o Bogu nema baš nikakvih dokaza opstojnosti, i da smo ponovno birali ljude koji su nas doveli do prosjačkog štapa, kontejnera i pučkih kuhinja. A „iluzije nikada nisu bile zaštita pred činjenicama“ (D.G.Acheson), u što iste već dvadesetak godina bezuspješno uvjeravaju votante. Daklem, proširujem konstatciju Raškovićevu o ludosti, na sve narode (svijeta), a kako su luđaci uglavnom jedan luđi od drugoga, posebno se to odnosi na narode Regije. Evo par primjera:

– potpisujući za referendum o zabrani „monetizacije“ (iznajmljivanja, davanja u koncesiju) hrvatskih autocesta, kažem sindikalistima koji skupljaju potpise: Čak i ako privremeno spriječimo namjere vlade, već će nas ona „zajebati“ na druge načine. Kako to mislite? – pita jedan. Jednostavno, rekoh – vlada nema dovoljno sredstava da popuni budžetske rupe, pa će udariti građane na područjima gdje su još osjetljiviji (plaće, mirovine, PDV, trošarine,…) – kako da ih inače smogne? A, nasmijao se, ne brinite – poslat ćemo ministra Lalovca i delegaciju u Ameriku po novi kredit! Vidim s kakvom budalom imam posla i odlazim s riječima: do viđenja na novom referendumu! Sindikalist ne vidi da potpise prikuplja upravo stoga jer elita iznajmljivanjem autoputova želi namaknuti sredstva za vraćanje prethodnih dugova kojima je i sama kumovala! Jeli onda čudno da su slični do sada birali takve kakve su izabirali, a s velikom vjerojatnošću će opet izabrati sudski osuđenu „zločinačku stranku“ da ih vodi put bezdana.

– prije i nakon raspada bivše države, organizirani su kojekakvi referendumi da bi se naglasio legalitet demokratskih zahtjeva većinskog etnosa republika. Koliko su bili demokratski, nedavno je pokazao Dejan Jović u svom članku. Ovdje je bitno to, da su – mimo referendumskog paketa pitanja – narodu nametnute stvari za koje nije ni bio pitan. Osim „razdruženja“, uvaljen mu je i kapitalizam u grozomornom pljačkaškom obliku iz 18. stoljeća, uz istovremeno denunciranje prethodnog sustava sa svime što je (uz nedvojbeno loše stvari) valjalo u njemu, kao totalitarističkog. Tako je, masovno – što će reći od ludog naroda – odbačeno samoupravljanje, taj najveći humanistički potencijal u razvoju ljudskog društva. Kao, sprdalo se – radnici o ničemu nisu stvarno odlučivali, partija, pritisci odozgo, lakrdija, pusti formalizam i slične nebitnosti s kojima je elita uspjela ljudima zamagliti suštinu. Ako je pokvarena kočnica, onda ne odbacujem cijelo vozilo već mijenjam pokvareni dio. Ne izbacujem s rasklimanom kolijevkom i dijete. Ludi narod je to učinio, pa se sad baš ni ne može sprdati, jer ga na radnom mjestu ni formalno više o ničemu ne pitaju!

– u psihologiji je ljudskih bića potreba da budu konzultirani o odlukama koje ih se neposredno tiču; da se ne donose mimo njih. Vjerojatno većina obitelji – barem njeni punoljetni članovi – zajednički raspravljaju probleme značajne za sviju. Da, reći će pametnjakovići, ali u privredi i javnim djelatnostima ne možemo nestručnjacima prepustiti odlučivanje o stvarima koje oni uopće ne razumiju (posredno rečeno, da su korisni samo kao oruđe koje govori!). Jelte? Ponajveći znanstvenici govore kako je laicima moguće na prihvatljiv način prikazati i najzakučastije znanstvene probleme – od strukture mikrosvijeta do postanka svemira – tako da ih oni shvate, pa je tržište knjiga preplavljeno takvim naučnopopularnim djelima. Jedino vladajuća elita (na državnom, lokalnim, područnim i nivoima poduzeća) tvrdi da građanin (radnik) neće pojmiti da želimo proizvoditi oružje, prodavati ga u područja visokog rizika, da neće shvatiti zašto mu poduzeće djeluje s gubitkom i slična pitanja „zakučastija“ od kvantne fizike! Ali eto, ludi narod guta takva objašnjenja „jer je ucijenjen“ – prvenstveno nedostatkom pameti, volje i djelovanja – pa glasa za promotore slike stvarnosti u kojoj se on svodi na puki šarafčić bez kojega se i može. U kojoj gro glasača postoji samo da ubacujući listić bira svoje patrone, jer za drugo ni nije intelektualno sposobna Na žalost, većina njih kao da rezultatima svog glasanja potvrđuje takvo gledište.

– čovjek se voli smatrati „Homo sapiensom“ – mudrim – iako je to tek formalna biološka klasifikacija kojom se distanciramo od ostatka životinjskog carstva (usput, jeste li smislili odgovor na pitanje o domoljublju režeće džukele?). Da se nazvao „Homo empatikusom“, sposobnim uživljavati se u tuđe probleme, emocije, stradanja (što daleko da čine svi, i to samo prigodice), još bi jače naglasio izdajstvo atributa kojima se velikodušno kiti. Možete li navesti kada se stanovništvo Velike Britanije, tijekom višestoljetnog kolonijalnog izrabljivanja pola svijeta, masovno diglo protiv pljačke prekomorske sirotinje? Dakako da ne možete, kad je gledalo samo komoditet svojih guzica, a ni na Otoku ga baš nije suviše zabrinjavalo stanje svojih bijednih sudržavljana. Da, lud narod – a vi to slobodno prevedete kao licemjeran, egoističan, samodovoljan, samozadovoljan ili kako vam volja.

– pa smo opet na Balkanu, u Regiji koja se puževim korakom oporavlja od međusobnih krvoprolića. Možda se sjetite gomile Srba kako ispraćaju tenkove za Vukovar ili još većeg broja šutke promatrajućih. Prisjećate li se šahovnica lepršajućih sa svake zgrade tijekom maksimuma hrvatske nacionalističke euforije, kada su vozači masovno sa automobila skidali oznaku „Yugo“ a registarske tablice samoinicijativno zamjenjivali CRO oznakama; prodaje konzerviranog „čistog hrvatskog zraka“ i fašističkih ordenja po štandovima; možda i navale „sokokolva“ koji su nakon „Oluje“ vlakovima dolazili pljačkati napuštene srpske kuće,… Nisu li naši narodi ponajveće ludilo iskazali učestvujući u klanjima na koja su ih nagnali interesi nacionalističkih elita, a sad pametuju mantrama kako su „žrtve sve iste, one su samo žrtve“. Ipak, kad „oni“ požele u „našem“ miljeu oplakivati „svoje“, to im se ne priznaje – jer, status žrtava je rezerviran samo za „nas“! Tako stoljećima, kroz cijelu ljudsku povijest. Da, ludi narodi, a i ovi bosanskohercegovački koji nikako ne shvaćaju da se – glasajući za „grobare“ – sami kvalificiraju za pogrebnike svoje države. Što poručiti tipovima koji uporno ponavljaju ekvivalente tuđmanovske mantre „imamo Hrvatsku“ izlazeći potom na ceste, s vijorećim platnenim iluzijama protestirati protiv otpuštanja (vijorili su ih i za Juge, samo s drukčijim dezenom), čeprkati po kontejnerima ili organizirati susjede u obrani od deložacija? Možda samo – pa fino, ako ste gladni, onda „žderite“ nju (lopovi, a posebice oni najveći koji su ponajmanje gladni, to sasvim doslovno shvaćaju)!

        Primjera ima koliko srce ište, za savršeno precizan vrijednosni sud o narodima ili njegovim dijelovima. Samo strah i licemjerje sprečavaju nas da to jasno i glasno izreknemo. Globalno, statistički i s evolucionog aspekta, mase se nisu suviše psihološki udaljile od mentaliteta krda, ‘ajmo reći – plemena. Cinici, u koje vjerojatno spadam, ne vole gomile i klone se masovnih manifestacija koliko god mogu. Ne žele si dopustiti da njima ovlada psihologija krda. Međutim, svaki otvoreni sud o narodu ili masama osuđuje se i nastoji suzbiti kao protunarodni, iako je naprosto iskrena konstatacija realnosti. Na nogometnim utakmicama praktički cijeli stadion skandira „Naprijed ustaše“, dok nas komentator (valjda i on „ucijenjen“ sigurnošću radnog mjesta i sudbinom obitelji) uvjerava kako posvuda ima primitivnih pojedinaca! Lično, prema svakoj jedinki pokazujem apriorni respekt kao prema osobi (daklem, ne kao pripadniku krda) ako to nije vidljivo demantirala svojim ponašanjem i djelima. Ali da mi se narod(e) natura tretirati svetinjama, a sve što se protivi stakvim pogledima žigosati izdajstvom ili svetogrđem – teško mogu pristati. Kao svaki pojedinac, tako i narod mora naučiti sebe sagledavati u objektivnom svjetlu.

        Daklem, zašto su birači u BiH (a slučaj je to i u drugim lokalnim državicama) izabrali svoje grobare? Jer su intelektualno nekvalitetni – manjka im minimum obrazovanja, političke i klasne svijesti i humanističkog morala za odupiranje pritiscima („ucjenama“) – to je moj vrijednosni sud o njima i ne samo njima; naravno da ne o svakome ponaosob. Čitaoci ljevičarskih portala koji su uoči izbora masovno lajkali za progresivne autore, i vjerojatno glasali i za kandidate koji nisu grobari – to bi prvi morali uvidjeti. I hiljade njihovih lajkova za razumne i progresivne ideje ne predstavljaju ništa, sem možebitno nehotično uljuljkivanje u iluziju usred fona „nekvalitetne“ mase u koju su uronjeni – da dolaze bolja vremena. Meni je svejedno smatra li to netko (ne)prihvatljivim vrijednosnim sudom, ne mislim da moja konstatacija vodi elitizmu, niti takvu posve mi stranu ideju zastupam. Jedan je bio Einstein među naučnicima i on je pokrenuo znanstveničke mase u novom smjeru; malo je odabranih koji su ukazali na temeljne „pogreške“ društvenog razvoja i podjednako mali broj onih koji su mase poveli u revolucije; u velikoj firmi tek je ograničen broj stručnjaka koji razumiju sve finese proizvodnog procesa; dakako da nisu svi sposobni voditi državu (a ove regionalne izgleda baš nitko);… ali – opet se vraćamo ljudskom dostojanstvu koje posjeduje svaki pripadnik (ne u istoj mjeri) ludih naroda. Prema samoupravljanju kojim bi ga praktično trebao izraziti. Idete li đonom na znanstvenike, radnike ili građane svoje države – badava ste genije ili se smatrate velikim državnikom. Onda ste u ljudskom pogledu nitko i ništa, obične nule koje nastoje koristiti svoju poziciju za upravljanje masama. Ludim narodom, u općem kontekstu, a isti potvrđuje svoju ludost glasajući upravo za takve. Na žalost, to je jedna od najvećih mana formalne demokracije, prepuštanje ovcama da izaberu svoje ovčare! Jer, ludi narod bira i ludo vodstvo, a kao što kaže mudrost „Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“. Tako i bosanskohercegovački, poput svojih susjeda.

        Kad već ljudi vole robovati iluzijama i predrasudama, ostaje nam samo čekati da ih se oslobode. Masa, koliko luda i nesavršena bila, raspolaže fizičkom snagom koje bolje da se klonite ako je usmjerena na vas. Kaže Voltaire: „Predrasude su kraljevi svjetine“, a njih je još prije četiri i pol stoljeća kategorizirao filozof Francis Bacon. Uz one koje leže u ljudskoj prirodi, zablude pojedinaca i nesporazume do kojih dolazi radi pogrešnog shvaćanja rečenog (vjerojatno i ovog teksta), najopasnijima smatra tzv. predraude kazališta:

„Bacon je smatrao da su ove predrasude najopasnije jer nastaju iz poštovanja autoriteta. Čovjek poštujući neki autoritet prihvaća sve što taj autoritet misli i radi, pa tako i njegove greške. To je kao u kazalištu kada autoritet glumaca stvori atmosferu, za koju publika misli da je stvarna, a u stvari ona je umjetna.“

Što reći o ljudima koji prepuštaju drugima da im usađuju misli, ideje i djelovanja, bez da ih provuku kroz vlastitu glavu? A što pak, kada autoritetu ljudi pretpostavljaju autoritete simbola (zastava, grbova, fanfara,…), mada su isti smišljeni tek kao podrška onim prvima. Postoje, doduše i pravi autoriteti – stručni ili etički – ali i njima se nekritički prepustiti bez učešća vlastitog centralnog procesora, najbolja je vježba da se predamo na milost i nemilost onim lažnim. E, pa – ako većina građana BiH i nadalje prepušta sudbinu u ruke onih čiji isključivi autoritet je onaj grobara države i njenih građana, ako uživaju u oblandi iluzija kojima su zamijenili pravi život i njegove suštinske manifestacije, neka im. Ostaje nam se samo složiti sa Baconovim suvremenikom, kardinalom Carlo Carafom, koji je zaključio: „Vulgus vult decipi, ergo decipiatur“ (Svjetina želi biti prevarena, neka dakle i bude prevarena) – vrlo prigodna izjava iz ustiju člana organizacije koja već stoljećima postupa po njoj. Jeli uopće čudno da je većina stranaka i njihovih kandidata slizana s tovrsnim organizacijam sviju konfesija? Osvijestit će se prevareni već jednom, a potom će – kao i sada – javno licemjerno kukumavčiti kako je nekad bilo bolje. Zašto licemjerno? Jer gotovo svi izbjegavaju identificirati to nekad, nazvati ga pravim imenom – Jugoslavija. Dokazujući tako da je jako teško se riješiti iluzija i predrasuda; da su „ucjene“ svakodnevnog života (vladajućih elita) jače od razuma i morala većine građana. A golema manjina klasno, politički, obrazovno, intelektualno i etički sazrelih ljudi prinuđena je čekati sazrijevanje ludog naroda. Oni nešto svijesniji davno su, iako jako prekasno, skontali kako su „komunisti lagali o komunizmu, ali govorili istinu o kapitalizmu“. Nije ovo žaljenje za nepovratnim i boljim, već naprosto činjenično sagledavanje stvari, poput one da je hrvatski BDP prošle godine bio niži negoli godine 1980. u omrznutoj Jugoslaviji (ovdje možete skinuti tablice s pokazateljima za svoje narode). Hladno i objektivno činjenično stanje, usred kojega ludi narod već nekoliko desetljeća uživa svoje hrvatstvo, ne stvorivši u 33 godine nikakvu dodanu vrijednost! „Jugonostalgičari“ svakako nemaju razloga za slavlje, kako imputira neki minorni portal svojim maloumnim čitaocima, već bi zajedno sa iole objektivnim ljudima trebali ridati od boli i žalosti. Ne za propalom „bivšom“, već za svojim upropaštenim životima.

        Promjene su svakako potrebne, ne samo u BiH i Regiji, već i u cijelom svijetu. Do njih povremeno u povijesnim vremenima i dolazi, no ne mislim na njih jer one samo robovanje petokrakama, zamjenjuju podjednakom robovanju šahovnicama, ljiljanima ili čemu drugom. Ničim suštinski nije drukčiji čovjek koji robovanje Titu zamjenjuje onim tuđmanima, miloševićima ili izetbegovićima. Suštinska promjena je unutrašnja, i tek ona može dovesti do vidljivih i kvalitetnih vanjskih. Radi se jednostavno o promjeni vladajućeg nacionalističkog i kapitalističkog obrasca društvenog razvoja, jer je on krajnje nehuman. Kaže indijski filozof Jiddu Krishnamurti, u dijalogu sa poznatim fizičarem David Bohmom, u knjizi „Kraj vremena“:

„Kako ćeš me uvjeriti da sam uhvaćen u iluziju? Ne možeš, ako ja to ne uvidim sam. Ja to ne mogu vidjeti zato što je moja iluzija toliko jaka. Iluzija je njegovana, kultivirana vjerom, obitelji i tako dalje. Toliko je duboko ukorijenjena da je odbijam otpustiti. To je ono što se događa velikom broju ljudi. Oni kažu: ‘Želim to učiniti ali ne mogu’. S obzirom na tu situaciju, što im je činiti? Hoće li im objašnjenja, logika i razne postojeće teorije pomoći? Očigledno neće.“

Pa kad to nije uspjelo Baconu, Krishnamurtiju i drugim umovima koji su se bavili tim problemom, dakako da neće ni autoru ovog teksta. Što onda učiniti? Prepušteni smo, očigledno, sami sebi i munjevitom uvidu koji namah mijenja naše „ja“ (i o tome se raspravlja u spomenutoj knjizi) – što je gotovo toliko beznadno kao i konačni dolazak Spasitelja koji bi umjesto nas trebao riješiti probleme koje smo sami zakuhali. Priznajmo, lakše je objektivno razmišljati, a još lakše iskreno pisati o elementarnim česticama negoli o narodu – posebno ako smo njegov dio. No, intelektualci bi trebali, uz poraz svojih izbornih očekivanja, nastojati izbjeći onaj još gori – bankrot vlastite savjesti. Ulagivanje eliti ili narodu, samo je ista vrsta uvlakaštva. Uostalom, ni Bacon nije pisao o Marsovcima, nije li tako?