Loši đaci

Sam pogled na lica onih koji u ovom društvu jesu netko može pomoći u razumijevanju radosti da se bude nitko.

(Nevidljivi komitet, Nadolazeća pobuna)

 Sjedim u zagrebačkom kafiću i već po navici prisluškujem. Čini se da pola spisateljskog posla ionako odlazi na špijuniranje svakidašnjice, a ostatak u kreativno filtriranje informacija. Mislim da bi Maksim Gorki bio zadovoljan da to može čuti. Vrijeme je da se prisjetimo omrznutih klasika socijalističkog realizma.

Za stolom do mojega sjede dvije djevojke. Jedna je kao metak: napeta, čvrstih vilica, izbačenih grudi, aerodinamična. Druga je kao puding: meka, opuštenih ramena, malko potuljena lica…

— Svakog si jutra napravim sok i pojedem si kašu od zobenih pahuljica. Dobro, može se dogodit da si gricnem ovo il ono, ali bez soka i pahuljica ne započinjem dan. Nema šanse! – kaže cura-metak.

— Stvarno!? – pita zadivljeno druga.

— To je kod mene zakon. A kad si nešto postaviš ko zakon, nema šanse da te neko zbuni.

— Zbilja?…

— Bila sam neki dan kod svoje pedikerke. Veli mi curka, daj da ti malo zaokruglim nokte, ravni ti više nisu moderni. Nema šanse, velim. Zašto, veli ona, bolje bi ti stajalo. Ja najbolje znam šta meni dobro stoji. Kud bi stigla da se ne znam?!

– Na jednoj bi ruci imala okrugle, a na drugoj ravne nokte… – kaže bojažljivo cura-puding.

— Kužiš sad o čemu ti pričam?

I dok slušam samopouzdanu curu, koju baš ništa ne može skrenuti s puta, pada mi na pamet pomisao da je za sve, zapravo, kriv Maksim Gorki i njegov slogan “Čovjek to zvuči gordo”. Slogan je promptno usvojilo moćno američko tržište dobara i ideja. Svatko može, ako hoće. You deserve it! Veliku misao o gordom čovjeku usvojili su roditelji, psihoanalitičari i psihoterapeuti, self-help gurui i treneri, popovi i lopovi, djeca i ubojice dječjeg lica, političari i birači, trgovci i bankari, spin-doktori i potpirivači ljudskog samopouzdanja, i, gle, svi smo se u rezultatu obreli u novom, viagra-dobu. Svi imamo pravo na sreću, svi sve možemo (samo ako hoćemo), svi imamo svoj stav, svi znamo što hoćemo i svi zaslužujemo sve. Self-confidence, self-worth, self-respect, self-integrity, self-regard — sve su to stepenice na putu prema uspjehu. Sumnja u samoga sebe, od niskog samopouzdanja do prokrastinacije, proglašena je disfunkcijom, perfekcionisti bolesnicima, a razmišljanje odlaganjem akcije. Na notornoj Wikipediji, uz noticu o prokrastinaciji, priložena je slika Rodinovog Mislioca. Mislioci su, dakle, disfunkcionalne osobe kojima treba stručna pomoć.

Što se u rezultatu dogodilo s društvom? Dok ubojice ubijaju, prokrastinatori nikako da potegnu obarač. Dok dobri umjetnici troše vrijeme sumnjajući u sebe, loši osvajaju galerije. Dok dobri režiseri razbijaju glavu nad filmom, filmovi onih loših naplavljuju kino-dvorane. Dok su ozbiljni znanstvenici blokirani “akademskom prokrastinacijom”, loši zauzimaju katedre. Dok dobri pop-muzičari najčešće umiru mladi, loši cupkaju po sceni do osamdesete. Dok dobri novinari troše vrijeme pedantno istražujući činjenice; loši zauzimaju njihova mjesta prodajući laži. Dok rijetke odgovorne političare muče dvojbe, neodgovorni bezbrižno vladaju.

Jedan video snimak, koji svatko može naći na You Tube, vizualna je metafora društva spektakla na njegovu vrhuncu. Na snimku se Vladimir Putin muči da odsvira nekoliko taktova na klaviru, a zatim pjeva stari song Blueberry Hill. Pjeva na lošem engleskom, i čini to bolno loše. Putinovu izvedbu prate vrhunski američki muzičari, a dolje, u publici, digli su se na noge predstavnici američke glumačke elite. Slavni filmski glumci pjevuckaju i njišu se u taktu muzike, sve u znak podrške Putinu. Putin je dijete sa zabrinjavajućim viškom samopouzdanja, a glumci su roditelji koji s ljubavlju promatraju svoje čedo. Možemo li zamisliti da isti elitni sastav plješće Hitleru? O, da, itekako. I Hitler je imao zabrinjavajući višak samopouzdanja.

Iz vremena jugoslavenskog komunizma prisjećam se nevinog vica, koji se zadržao u mome pamćenju zbog neobične koincidencije. Bio je to jedini vic koji je kolao Jugoslavijom neposredno nakon Titove smrti.

Otac zatiče svoga sina kako puši “Dravu”.

— Loše cigarete škode zdravlju, evo ti novaca pa si kupi “Marlboro”.

Drugi dan otac zatiče sina kako poteže brlju.

— Brlja uništava jetru, evo ti pare, pa kupi “Johnnie Walker”.

Treći dan otac zatiče sina kako lista “Start”.

— Ne troši vrijeme, evo ti novaca pa si kupi “Playboy”.

Nakon kratkog vremena klinac oduševljeno pita oca.

— Tata, a tko spava s ovim ljepoticama?

— Odlikaši, sine!

Ponovimo, otac je rekao: odlikaši. Odlikaš nije štreber, puki skupljač petica, ili dosadna sveznalica, odlikaš je nešto više. I dok god društvo ne rehabilitira oca iz vica i njegovu poruku da samo odlikaši ostvaruju pravo na bolje, dotle će svijet i nadalje kliziti prema svome — početku. Jer svima nama zavladali su loši đaci. Za takve glasamo, takve slušamo i samo takve vidimo. Loši đaci zauzeli su države, političke forume i medije; oni proizvode hranu koju jedemo i piće koje pijemo; oni dizajniraju našu odjeću i naše okruženje. Loši đaci boje naš mentalni pejzaž: oni su učitelji u našim školama, oni pišu knjige koje gutamo. Loši đaci su naši medijski idoli: oni uspostavljaju vrijednosti koje prihvaćamo kao naše; oni nas modeliraju prema svojim standardima. Loši đaci nas zapošljavaju; oni određuju visinu naših nadnica; oni su naši šefovi. S lošim đacima svi polako postajemo – ponavljačima. Hej, hej, stani! Znam, pretjerujem i popujem. Neću više, zbogom klasici socijalističkoga realizma.

Susjednom stolu prilazi dječak s ispruženom rukom. Cura-metak vadi novčanik iz torbice i pruža dječaku dvadeset kuna.

— Nije li malo previše… — primjećuje cura-puding.

Dječak brzo nestaje.

— A hvala?! – podvikuje za njim cura-metak. – Isuse, jesi primijetila koliko u Zagrebu u zadnje vrijeme ima prosjaka?!

Cura-puding šuti.

— Prije su prosili samo Cigančići. Sada imam osjećaj da prose svi…– kaže cura-metak.

A onda izvlači cigaretu iz kutije na stolu, pripaljuje i ispušta u zrak dugi dim.

 Rujan 2011

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)