Ljubo R. Weiss: Zar nam trebaju upozorenja Efraima Zuroffa?

Povezani članci

• U Splitu za samo jedan dan skupljeno 1600. potpisa protiv spomenika Tuđmanu
• Kapitalipsa
• Država na dve i po hiljade kvadrata platna
• YIHR: Deklaraciju o Domovinskom ratu treba staviti van snage
• Maradona: Ronaldo kroz odbranu prolazi kao vreo nož kroz puter
• SLUČAJ HASANBEGOVIĆ: ŠTA JE NAMA ANTIFAŠIZAM?

U smjeni godina hrvatska tragikomedija  lako bi se mogla pretvoriti u – tragediju, s Efraimom Zuroffom i Dokumentacijskim centrima u Los Angelesu i u Jeruzalemu, ili bez njih.  Kada se jednom sjedne u krivi vlak – tuđmanizam – sve stanice su krive i na kraju taj vlak završava, a gdje drugdje, nego na slijepom kolosijeku.

Piše: Ljubo Ruben Weiss

Za knjige i publicističke radove te djelovanje  Efraima Zuroffa čuo sam devedesetih godina prošlog stoljeća od predstavnika jednog izdavača iz Njemačke koji je posjetio moju knjižaru u Beču (Ahriman Verlag) , „Unerwuenschte Buecher zum Faschismus“ (nepoželjne knjige o fašizmu) u kojoj seriji je objavljena 1996. pod naslovom Efraim Zuroff: BERUF – NAZIJAEGER, (zanimanje – lovac na naciste), izvorno nastala dvije godine ranije i objavljena na engleskom jeziku gdje detaljno opisuje lov na počinitelje ratnih zločina odnosno  počinitelje genocida odnosno Holokausta – kako su bivši  nacisti stigli u USA (preko slučaja Mengele, do angažmana Izraela u lovu na ratne zločince, opisujući potrage u Australiji,  Velikoj Britaniji, Kanadi, Švedskoj…) U toj knjizi nije obuhvatio Hrvatsku,  mada se kasnije, preko Margelova instituta u Zagrebu i Alena Budaja uključio u potragu za Milivojem Ašnerom, odgovornim za smrt tisuća Židova, posebno u Požegi i okolici.

TKO JE EFRAIM ZUROFF?

    Efraim Zuroff je rođen u New Yorku, 1948., rekli bi, vršnjak, i školovao se na uglednom  Ješiva University,  govori osim materinjeg englesko-američkog i njemački te hebrejski a koristi i druge strane jezike. Zapravo već je zaboravljeno da je Dinka Šakića jedno vrijeme komandanta Jasenovca i Nadu, polusestru Vjekoslava Luburića,  aktivnu u logoru Stara Gradiška, priveo pravdi iz Argentine, u Zagreb.  Dinko Šakić je osuđen na 20 godina zatvora, i pored pokušaja da se izvuče Parkinsonovom bolešću, 1999. i bio je to na neki način „poklon“ umirućem Franji Tuđmanu koji je sanjao o tome da vidi Jeruzalem, a ugledao je – Dinka Šakića u Zagrebu! U časopisu „Ketzerbriefe“ (specijaliziranom za „unangepasste Gedanken“ – neprilagođene misli)  objavio je poseban članak o divljanju ustaša u Jasenovcu. Iako Simon Wiesenthal ima nasljednike i u Los Angelesu,  Dokumentacijski centar u Jeruzalemu, zahvaljujući upravo požrtvovnom radu i širokoj mreži suradnika Zuroffa, poznat je u svijetu, a neki Zuroffa nazivaju i „posljednji lovac na naciste“. Iako je Ivo Josipović odlikovao svojevremeno Zuroffa on nije previše popularan u Hrvatskoj danas, a posebno ne u ustašoidnim krugovima. Zapravo, pretpostavljao sam da će se njegov centar u Jeruzalemu već ranije oglasiti povodom ovog očiglednog revivala ustašoidnih napasnika u Hrvatskoj, ali bio je zaokupljen aktivnošću u okviru akcije „Last Chance“ u Mađarskoj (tu se angažirao da se na peštanski sud privede 97 godišnji ratni zločinac koji je umro u toku suđenja), uključio se u obilježavanje 70 godina od novosadske racije, aktivan u Litvi, Latviji pa i u Njemačkoj, gdje ga je i zatekla vijest o ispadu Josipa Šimunića i sramotnom skandiranju nakon utakmice Hrvatska – Island, kojeg je u prvoj odaslanoj poruci pogrešno nazvao „Šimunović“!

Zasmetalo ga je  učestalo skandiranje hrvatskih navijača na nogometnim stadionima u Hrvatskoj ustaškog pozdrava „za dom spremni“. Nije se ustručavao adresirati kritiku i na Evropsku uniju. Doslovno je izjavio: „Ovo je odgovornost i Europske unije i ovakva događanja su jednostavno nezamisliva u jednoj državi EU…“ Izrael i Europska unija baš se ne ljube, a posebno je Izrael ogorčen zbog  poziva na bojkot u pojedinim zemljama EU koje ne žele proizvode iz Izraela proizvedene na palestinskom autonomnom području, čime se šteta ne čini toliko Izraelu koliko – Palestincima!

Zuroff je za anonimne prijetnje smrću zaposlenima u Memorijalnom centru Jasenovac zbog navodne izdaje i antihrvatstva rekao da su to vrlo zapanjujuće i uznemirujuće vijesti.
„Vrlo je važno da vrh Hrvatske osudi ova događanja i da se Bruxelles probudi i reagira što prije. Kao posjetitelj izložbe u Jasenovcu mogu reći da nije dovoljno edukativna u prikazu stravičnih aspekata ustaškog režima i ljudi koji su upravljali Jasenovcem“, rekao je Zuroff  dobro informiran upozorenjima koje je činila i Julija Koš, nekada bibliotekarka Židovske općine Zagreb, a sada bibliotekarka zajednice Bet Izrael.

  „Zamračivanje Jasenovca“ jedno je od rijetkih reagiranja časnog  kolege i „lancmana“ Borisa Pavelića, novinara riječkog Novog lista, na ove stupidnosti oko Jasenovca s tim da  on stupidnosti i zamračivanja veže za najnovije događaje dok sam mišljenja da je zamračivanje počelo  davno prije, negdje devedesetih godina pokušajem pisanja neke druge, nove, revidirane povijesti.  Bilo je do tih godina i mistificiranja, preuveličavanja  broja žrtava Jasenovca, posebno od Milana Bulajića, ali onda se otišlo u drugu krajnost tzv. Vukojevićevom komisijom čijih  „istraživanja i nalaza“ posramit će se kad-tad svaki ozbiljan čovjek i Hrvat. Kaže Josip Miljak, „čistostrankopravaš“, Jasenovac = radni logor!? Na slično revidiranje povijesnih istina o Jasenovcu reagirao je svojevremeno  dr. Zuroff i povodom sličnih izjava dr. Stjepana Razuma.

MLAKO REAGIRANJE HRVATSKE JAVNOSTI?

  Boris Pavelić, koji ukazuje i na mlako reagiranje javnosti,  bjelodano pokazuje da ne mora biti, naravno, svaki Pavelić neoustaša. Međutim,  valja se pitati što radi većina potomaka časnih partizana, preživjelih logoraša, stradalnika od nacizma i ustaša? Gdje su njihova djeca, sinovi i kćeri, njihova unučad? Mnogi od njih podvili kukavički rep, ŠUTE! Pa neka šute, ali  postoji ipak ova druga Hrvatska, već umorna od relativiziranja zla, potonula u razmišljanja i skeptična prema zamalo svakom političaru koji se pojavi na TV ekranu, druga Hrvatska koja sa zebnjom prati događaje koji nas udaljuju od kulturnih i pravnih vrijednosti. Neki ne šute, svakom takvom skidam kapu do poda, pa ako treba i  onu s antifašističkom, partizanskom zvijezdom!

   Josipu Miljku,  Josipu Šimuniću i drugim ustašoidima usprkos, i evo, usprkos svim rizicima,  u ime te drhtureće i duboko zabrinute Hrvatske i svih antifašista prostora ex-Jugolavije, pišem ove rečenice. A naše političke račundžije – od načelnika najmanje općine do vrha vlasti RH, ne treba ni spominjati! Svojom trampavošću, svojim  mini new dealovima, svojom pravDOM bez pravde ili vrlo sporom pravdom, svojim nespretnostima ili bahaćenjem, svojom ekonomijom bez ekonomije, i totalnim devastiranjem socijalne države, doveli su nas  i do toga da ustašoidi niču preko svake mjere.

  Svaka čast Zuroffu, Šimunić je zahvaljujući drugoj Hrvatskoj, prosvjednicima koji su digli svoj glas, zahvaljujući FIFI… kažnjen s deset utakmica neigranja za reprezentaciju, ali koja smo to zemlja, kakva nacija, kakvi građani, s kakvim slojem inteligencije, kakvim antifašistima i njihovim organizacijama, kada odjednom čuđenje, žalbe, šokovi… kada Efraim Zuroff iz Jeruzalema  mora upozoravati Zagreb (pa i Bruxelles), pa i FIFU što znači još jedna neoustaška renesansa? Rijetko i pohvalimo one smjele, one koji energično ali i razumno reagiraju, objašnjavaju – zato svaka čast i sociologu Draženu Laliću koji kaznu Šimuniću smatra primjerenom.

  U smjeni godina hrvatska tragikomedija  lako bi se mogla pretvoriti u – tragediju, s Efraimom Zuroffom i Dokumentacijskim centrima u Los Angelesu i u Jeruzalemu, ili bez njih.  Kada se jednom sjedne u krivi vlak – tuđmanizam – sve stanice su krive i na kraju taj vlak završava, a gdje drugdje, nego na slijepom kolosijeku.

    Panika nije dobar saveznik čovjeku! Stoga vam sretni blagdani, i božićni i novogodišnji!

(19. 12. 2013.)