Ljubo R. Weiss: Psihopati muče i ubijaju životinje – do kada??

Povezani članci

• Močvara, a isušivača ni od korova
• Feude moj
• Što prdoklačite kad nijeste iz Grada!?
• Crvenkapica
• Vidovice i Kopanice ugroženi, teška situacija u Salašu
• Predrag Blagovčanin: 8 razloga zašto izaći na izbore

Već sam u nekoliko navrata pisao o moje dvije (tri) mace, životinje koje su dio moje svakodnevice – s njima je završila 2012., s njima u društvu ušao sam u 2013. godinu. Za razliku od nekih ljudi, uvjeren sam da životinje, kao bića, imaju dušu, da su živa bića Stvoriteljeva ili nastala evolucijom, svejedno, vrijedna poštovanja, zamalo jednako kao ljudi. Ne kaže narod uzalud i slučajno, tko ne voli životinje, ne voli ni ljude! Stoga vjerujem, ne samo mene, užasnula je vijest da policija i dalje traga za nepoznatom osobom koja je psu Mišku u prošlu nedjelju u Galižani, u Istri, ubacila petardu u usta i ubila ga. Zgroženi građani na Facebooku su otvorili grupu kojom traže da se imena počinitelja, nakon što ih policija pronađe, javno objave.

TKO JE I ZAŠTO UBIO PETARDOM PSA MIŠKA?
“Grupa podrške svim nemoćnim životinjama, koje su na bilo koji način naišle na odvratnu ruku zlostavljača. Danas je to bio Miško, sutra tko zna. Želimo jednom za sva vremena stati na kraj poremećenim umovima kojima se uopće u glavi stvori slika zlostavljanja životinja bilo na ovaj ili onaj način. Želimo da se takve osobe dovedu pred lice pravde i da služe kao primjer ostalima”, opis je Facebook grupe “Želimo javno imena počinitelja koji su petardom ubili Miška”. Potpisivanje peticije je završeno u utorak, 8. siječnja 2013. i potpisalo ju je 16.327 osoba!!

Mučenje životinja i njihovo ubijanje nije specijalnost  samo još  nepoznatog (nepoznatih) divljaka u Istri, ima toga i drugdje:  dva monstruozna zločina nad psima potresla su  svojevremeno javnost u Srbiji. Prvo je nepoznati počinitelj odsjekao dvije šape psu Ariju u Smederevu, a zatim ga ostavio osakaćenog, da bi nekoliko dana kasnije u Kraljevu vlasnik psa oderao živog, živcatog psa!!??  Zaprepastila me i informacija da su u tzv. krvavoj svadbi u Kninu veseli svatovi zavezali jednog živog pijetla za „auspuh“ auta i vukli ga  nekoliko kilometara dok nije usmrćen. Postoji i nekoliko lista na Netu najodvratnijih mučenja i ubijanja životinja u prostoru ex-Jugoslavije i naprosto mi je mučno navoditi još neke primjere. Mučitelji životinja su  i potencijalne ubojice, a neka znanstvena istraživanja su to i pokazala. Primjerice, oni muškarci koji su brutalno tukli svoje žene, ranije su to isto radili s kućnim životinjama – ne pišem „kućnim ljubimcima“ jer ljudi koji ubijaju i muče životinje su, siguran sam,  psihopate ili šizoidne osobe s izraženim manijakalnim karakteristikama kojima je stran pojam „kućni ljubimac“. Psiholozi pokušavaju objasniti ovakav način ponašanja  pa uzroke traže  u genima, ali i odgoju i okruženju nasilnika. Suglasan sam s onima koji tvrde da zlostavljanje životinja, koje uključuje i njihovo mučenje i ubijanje, predstavlja oblik fizičkog sadizma i psihički je poremećaj. Takvo ponašanje ima za cilj nanošenje fizičkog bola i sakaćenja, sve do smrti, a to je za sadistu svojevrsni izvor zadovoljstva. Destruktivnim postupcima prema životinjama počinitelj takvih (ne)djela često pokazuje ne samo svoju pravu prirodu, nego i na nedužna stvorenja prenosi sadistički poriv koji osjeća prema drugim ljudima, a koji iz straha od posljedica nije spreman  iskazati prema čovjeku.

HOĆE LI POSTROŽENI ZAKON POMOĆI?
Ne samo da treba otkriti počinitelje ovog gnjusnog (ne)djela  u Istri, objaviti njihova imena, već počinitelje treba primjerno kazniti! Naime, postoje zakonski okviri za kazne kada se radi o mučenju životinja: odredbe novog Kaznenog zakona koji je stupio na snagu u Hrvatskoj 1.01. 2013. godine, vrlo su jasne: predviđaju se strože zatvorske kazne za mučenje i ubijanje životinja, a zlostavljana životinja oduzima se zlostavljaču.
Novost je da je Ministarstvo pravosuđa prihvatilo prijedlog udruge Prijatelji životinja da se Zakonom ne sankcionira samo teško mučenje životinja, kao što je bilo u tadašnjem Zakonu, već i njihovo usmrćivanje.

Novost je i odredba da se zlostavljana životinja oduzima zlostavljaču. Također, novi zakon ukinuo je mogućnost da se za ubijanje ili mučenje životinja propisuje novčana kazna, već umjesto dosadašnje kazne do šest mjeseci zatvora, člankom 205. propisuje se da “tko usmrti životinju bez opravdanog razloga ili je teško zlostavlja, nanosi joj nepotrebne boli ili je izlaže nepotrebnim patnjama, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.”
Kažnjivo je „iz nehaja uskratiti hranu ili vodu  ili na drugi način izloži životinju tegobnom stanju kroz dulje vrijeme.“

NE DIRAJTE MI MEZIMICU JAFICU I MOG ŠARKA!
Tako suhoparno  piše u člancima zakona, no ne može briga o životinjama biti samo briga  udruge “Prijatelja životinja” ili nas pojedinaca koji volimo i brinemo o kućnim ljubimcima – od pasa, mačaka, do papagaja, kanarinaca, golubova i hrčaka…U bolesnom društvu s apokaliptičkim znacima, nove odredbe omogućavaju učinkovitiju zaštitu životinja i sankcioniranje zlostavljača te se može očekivati da će izricanje zatvorskih kazni utjecati i preventivno na smanjenje broja slučajeva iživljavanja nad životinjama.
U mom dvorištu i danas postoji humak treće mace, koja je stradala ispred kuće kada je na nju naletio auto. Ne znam kako se to dogodilo, svjedoka nije bilo, ali macu sam pokopao dostojanstveno i označio humak malim drvenim križem. Tu počiva za nepoznate jedna bezimena maca – zvali smo je ČRNKO – i vjerujte, ako bi netko zlo nanio mojim preostalim macama, ne bi se dobro proveo! Jedna maca, Jafica, je i ove trenutke ispod radnog stola: Šarko je drugačija, muška psihologija – voli „landrati“ i po tri-četiri dana ga nema kući, a onda osvane na prozoru kuhinje čekajući da mu otvorim prozor. Već je star, pokazuje i znake senilnosti, zna se i pokakati u kući, ali što ću – počistim iza njega! Neki su mi savjetovali da ga dam uspavati veterinaru. Ima on mačji prolaz preko podruma iz kuće, ali eto, ulijenio se s godinama… Uspavati ga? Neće ići!
Moje dvije mace povremeno ulove kakvog miša, obično ih nađem nasred kuhinje, da ih zapazim, jednostavno hoće pokazati da su korisne. Nekada dovuku i kakvu pticu, ili dijelove ptice…, trče prema meni kada netko dolaze u kuću, zapravo su neka vrsta kućnog zvonca. Moje me mace za turobnih zimskih dana izvuku iz kuće – ne moram jesti, ali one svaki drugi dan dobivaju jetra iz obližnje mesnice! Ono što nikada neću razumjeti je da Jafica, kada kasno dolazim kući, već tridesetak metara od kuće prepoznaje lik i zatrči se u susret, “šmajhlne” se oko nogu i zadnjih desetak metara prije kuće prevalimo zajedno. Hoda po metalnoj „štangi“ ograde i svaki put se iznova čudim toj mačjoj spretnosti odnosno sposobnosti održavanja ravnoteže, mačjim skokovima po stupovima ograde, u krošnjama voćaka…

MACA JAFICA, XII 2012., snimio Lj.R.Weiss

ONA ČUVA MENE, JA ČUVAM NJU!
Jedna poznavateljica životinja, koja je svog labradora Bendžu bolesnog od šećerne bolesti i poluslijepa vodila iz Beča na more, u vikendicu, i brinula o njemu do zadnjeg njegova daha, dala mi je savjet što da radim sa Šarkom kada je neuredan: uhvati ga i gurni mu glavu u vlastito govno, odučit će se od te svinjarije! Učinio sam to nekoliko puta, Šarko se otimao, znalo se dogoditi da i dva tjedna poslije bude mir, a onda opet…Sada se uneredi, a nemam srca, vjerovali ili ne, primijeniti grube pedagoške metode: nekako mi to izgleda kao mučenje životinje!? Šarko „landra“ ove noći, ali doći će, znam da će doći, možda već ujutro bude na prozoru kuhinje!?
U susjednom dvorištu je pas Don, i ovih dana i noći zbog te blesave pirotehnike, plašio se, lajao više nego obično, drhturio…Upotrebu pirotehnike ograničio bih zakonom samo na 24 sata, u Novogodišnjoj noći, ni sat više!
Jafica se u međuvremenu izvukla ispod stola, smjestila se u dno kauča. Poručuje, vrijeme je za lak sanak. Sam pogled na macu Jaficu koja sklupčana spava u dnu mog kauča, smiruje.
Ona čuva mene, ja čuvam nju!

(9.01.2012.)