Ljetopis (2): More, more

Povezani članci

• Viktor Ivančić: Slobodna genocidna zona
• Reisoovo klatno
• Je li vrijeme za državnu svijeću i u Kninu i u Gruborima
• Mala zemlja za mnogo ovisnika
• Mostar – dva sela koja glume jedan grad
• Priče djece Sarajeva: Kako smo preživjeli opsadu Karadžićevih pacijenata

***

Kad smo u Selcetu preko interneta rezervisali apartman, u oglasu je stajalo da je isti od mora udaljen kojih 200 metara. To nije puno, mišljasmo. I nije. Ako nije – uzbrdo. Skoro okomito. Kad smo se prvi put vraćali s plaže, niđe lada, dušu sam svoju ispustio. Prvo uska cesta, sve gledaš kad će te neki motorizirani luđak opičit. Onda prve skaline. Pa prvi uspon, bez skalina. Onda uska, lijepa, ali “alpinistički” okomita kala, “litica”,uspon prve kategorije: 60 %! Potom još jedna uska cesta i divlji vespaši.

   Nema veze, tješio sam se, žena (vlasnica) nije ništa slagala. A i ova moja trbušina, možda se malo smanji od svog ovog pentranja i skalina(da)nja…

     Nego,na tom pentranju i veranju, razgalila me imena ovdašnjih ulica: Partizanska ulica, Ulica španskih boraca, Rade Končara, Maršala Tita … Ovo malo misto kao da je nekim čudom ostalo pošteđeno HDZ-ovog velikog “farbanja” povijesti. Pa još kad sam, uz jutarnji dupli espresso, u novinama pročitao da se gradonačelnik Primoštena prvi usudio ukinuti Ulicu Franje Tuđmana i vratiti joj prijeratno ime … Taj mi dan više ni atomska nije mogla pokvariti! Krivoustom Ljigavcu, Slobinom jaranu iz strašnih devedesetih, polako se, dakle, počelo dešavati suočavanje s istinom.

   Eppur si muove, generalissimuse!

***

Naveče, s vrha trospratnice, terase na kojoj bi Zagrepčani sigurno mogli lijepo haklati, sjedimo i cugamo od kuće ponešeni izvrsni iločki traminac s “mrvom” kiseljaka. Zurimo u pučinu Žmirkava svjetla s Krka, njegovih malih mjesta Šilo i Vrbnik, koje ovih dana kanimo posjetiti. Na tamnojplavoj, srebrnkastoj čoji ponoćnog, mora, mreškanje i titranje talasa, s ove visine, lijep i sitan vez.

   Luna, najbolja švelja.

***

Centar Crikvenice je lijep, sa trgovima i starim zgradama. Velik. I pun raje. Ako je Selce malo, onda je ovo, bez sumnje, Velo misto.

   No, pošto smo došli tek na večernju šetnju i osvježenje – večeras nema, provjerili smo, nikakav koncert ili izložba, o kinu da i ne govorim – napravimo par đirova po korzu, gledajući usput svu silu ponuđenih drangulija, paradu kiča uobičajenu za ovakva mjeta i prilike.

   Na koncu, smoren svom tom predivnom ponudom, naređujem da sjednemo pred slastičarnu “Zagreb”, na rubu velikog trga, i smažemo (barem) po jedan kolač.

  Ja htio dva. Čokoladnu tortu i tiramisu. Ali, osim na papiru, nemaju tiramisua. A kad je konobar donio “torticu”, bi mi drago što ostadoh na jednoj đakoniji. Bila je, naime, toliko velika da je mogla “nahraniti” čak i moje velike, na slatko vazdan gladne okice.

   Vrijedna svake pare, što bi rekla jedna moja prijateljica.

   Na povratku, stanemo kod kod povelikog kruga slušalaca koji su razdragano tašunali rukama. U centru kruga, dva ulična svirača. Sjede i pjevaju starogradske, šansone, stare narodne … Od Silvane do Mejhe Puzića!

   Dobro raspoloženi, I mi im se pridružimo u tašunanju. U gomili mi se poznatim učini jedno lice, žena mojih godina. I ona mene gleda. Priđem, i upitam je da li se poznajemo. Ispostavi se da je rođena sestra mog kolege iz Srednjoškolskog centra u Konjicu.

   “Sad smo u Švedskoj. Hoćeš se ti vraćati”, upita me.

   Slegnem ramenima, odvratim pogled, pa skupa nastavimo pjesmu.

“Devojko mala” nasred trga crikveničkog, u pozni ljetni čas! Zvuči malo nestvarno, zar ne?

***

Katamaranom na izlet u Vrbnik. Koliko god ti, dragi čitaoče ili još draža čitalice,  nahvalili to malo mjesto na otoku Krku, znaj da te lažu. Ono je još ljepše! Ako na četr’es u hladu najednom staneš, i bez daha ostaneš, opčinjen  ljepotom tog starog, malog mjesta na okomitim stjenama, kolopletom njegovih kala, skala, malih dvorišta i niskih doksata, zaboraviš na Onog što ozgo tuče najtežim zlatnim zracima … Kad pred starom, oljuštenom, a opet prelijepom fasadom, balkonom u cvijeću il’ jarko ofarbanim škurama zineš od čuda k’o nekad davno što pred Nenim osmjehom zinuo  si … E, onda znaj da nema pisca koji takvo što umije dobro opisati.

   Stoga i ja ovdje stajem. Dođi, pa vidi. A ako i tada kažeš da lažem – plaćam turu žlahtine. Ters si, veći od mene.

   A ja mislio da takvoga nema.