ENG
Ljeto Četrnaeste (III): Radimlja i Stolac, dva truna u oku
Autor/ica 👤Goran Sarić
Izdvajamo
- Baš mi nešto lijepo. Iza ovog rahatluka i bogatstva očito stoji ogroman rad, a ovom čovjeku ovdje na licu samo – sreća, čista k’o djevojačka suza. Polet. Entuzijazam. I gostoprimstvo, onaj čuveni “fildžan viška` koji nas, ipak, čini drugačijim od ostalih. Može se, ipak. Nismo, valjda, baš najgori ljudi.
Povezani članci
***
Goga i Elmir nas vode na izlet u Radimlju i Stolac. Usput ćemo svratiti u jednu poljoprivrednu zadrugu.
Usput brzo ogladnimo. Srećom, baš dok prolazimo kraj Mostara, Elmir se sjeti male buregdžinice, tu, blizu, u kojoj se pravi dobra pita ispod sača.
I dok, učas, na zadnjem sjedištu moga auta, ližemo prste, šutke gledamo prizore kraj ceste na ovom dijelu Bijelog Polja. Gotova kuća – pa tržni centar. Nedovršena kuća – pa šoping centar. Kafanica – pa ružno skladište. Što bi rekao Mladen Delić: “Ništa – ništa.”
Već skrenuli s glavne džade, na mjestu gdje se račvaju putevi za Stolac i za Bunu, stajemo da u restoranu kraj vode ugasimo žeđ od onih silnih pita.
“Momak, ima li ovdje ribe”, pitam konobara, buljeći u prelijepo tečno zelenilo.
“Jok”, veli ovaj. “Znaš, vikendom dolaze ovi odozgo, i svu je pobiše strujom.”
Strujom!
“A ko su ti ‘odozgo?”, upitah.
Samo je zakolutao očima.
Na povratku u auto, Elmir nas vodi u dvorište velike, devastirane zgrade. Sva išarana, polupanih vrata i prozora, podsjeti me na nekadašnje milicijsko odmaralište “Prenj” na Boračkom jezeru. I ono tamo zjapi ovako, golo i zapušteno.
“Kraj rata je dočekala skoro netaknuta. U njoj su, tada, neko vrijeme stanovali unproforci”, kaže, i nastavlja: “Znaš, ne bih žalio prodati Lodges i narednih desetak godina uložiti u novi projekat.”
E, moj Elmire! Kuća jest lijepa, ali šta ćeš ako ti do nje svrnu oni “odozgo”?
***
Evo nas u Radimlji. Dok ne dođem do daha, prepisujem iz tuđih teftera:
Nekropola Radimlja je po svojim likovnim odlikama jedna od najvrednijih i najznačajnijih nekropola stećaka u Bosni i Hercegovini, ali i općenito. Nalazi se u Vidovu polju, 3 km zapadno od Stoca, na putu Čapljina – Stolac.
Po brojnosti primjeraka, raznovrsnosti i zastupljenosti svih osnovnih oblika, relativno visokoj umjetničkoj kvaliteti izrade, bogatstvu plastičnih dekoracija, reljefnih predstava i natpisa koji spominju poznate povijesne osobe, kao i svom neobičnom smještaju i dostupnosti, nekropola Radimlja spada u najvrijednije spomenike srednjovjekovnog razdoblja Bosne i Hercegovine. […]
Nekropola je najvjerojatnije nastala koncem 14. stoljeća, kada su izrezana tri velika stećka u obliku sanduka, od kojih su dva bogato ukrašena figurativnim bareljefima. Ipak, većina stećaka datira iz 15. i 16. stoljeća, o čemu najpouzdanije svjedoči natpis na jednom od njih: „Pod stećkom leži Radoje, brat vojvode Petra, obojica sinovi vojvode Stipana”. […]
Nekropola Radimlja je stavljena pod zaštitu kao spomenik kulture Bosne i Hercegovine 22. prosinca 1967. godine, a proglašena je nacionalnim spomenikom. […].
A sad dolazi ono najinteresantnije:
Kako je područje ugroženo gradnjom objekata u neposrednoj blizini, te je izloženo prometu, zagađenjem i ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog održavanja, nekropola Radimlja je stavljena na popis ugroženih spomenika Bosne i Hercegovine.
I doista, na drugoj strani ceste, osim 5-6 oronulih stećaka, ponovo strašila: nešto kao “Tehnički pregled auta” i (opet!) “Shoping centar”.
Šopim ti ga materi, da ga šopim! Tamo na ribu strujom, ovdje “objektima”, bukom i nemarom na dobre Bostjane.
Na svega par kilometara, od onog restorana “sa strujom” dovde, sve nam se samo kazalo: i ko smo, i kako se brinemo za našu prirodu, i spomenike. Za naše mrtve.
Zato i jesmo tu gdje jesmo.
A stećci su zaista prekrasni, čak kao da su ne tako davno i “umiveni”, toliko se bijele. Bogatim šarama i reljefima dominiraju sada već klasični prizori: ljudi u kolu, sunce, lov… Međutim, na nekoliko mjesta me naprosto “zaskoče” veliki kameni krstovi. Gordi i uspravni, kao da te kažiprstom najdužeg kraka upozoravaju: “Pazi! I ti ćeš jednom ovamo.”
***
U Stocu se na svakom koraku osjeti da je to nekad bio prekrasan grad. Skoro-pa-Mediteran, stara otomanska arhitektura s prelijepim doksatima, basamacima i sokacima, blag, i usred ljeta svjež vjetar s Bregave, tvrđava Vidoska iz 14. vijeka, do koje smo se kanili uspeti… Pa još, u blizini, pećina Badanj i Dubravska visoravan bogata breskvama i lozom od koje se prave čuvena vina žilavka i blatina, pa i nešto manje poznati doman – sve su to epiteti koji i danas krase ovaj kraj i njegovu čaršiju.
No, odmah se vidi da su ožiljci rata još veoma duboki. Poslije svake 2-3 cijele kuće – makar po jedan “krnjatak”. Ruševina. Ostatak nečega što je nekad bio nečiji dom. Baš tako: neki, nečega, nekad, nečiji. Pa vam se svako malo pogled zaledi. Zastanete, pa duboko udahnete. Kao kad se kupate u planinskom jezeru. Voda isprva prijatna, ne odveć studena. A onda najednom naletite na podvodni izvor, vrutak. Pa vam presječe dah, i stegne vas za srce.
Tako i sad. Na malenom mezarju, vjerovatno nekada džamijskom, u samom centru grada: ispreturana zemlja, nakrivljeni nišani, divljačkom silom probijen lijepi kameni zid. (Ni) mrtve, ni ovdje, očito nisu pustili na miru.
Malo dalje, žalosni ostaci nekadašnjeg gradskog bazena. Prljavi crn beton, plastični i drugi otpaci, drač i korov – sve to iza čeličnih rešetaka.
Nikako ne treba zaboraviti da je Stolac, skupa sa Radimljom i Badanjskom pećinom, još od 1980. pod zaštitom UNESCO-a.
E, baš su ga dobro štitili! Početkom devedesetih, valjda bijesni zbog ovolike ljepote, bojovnici spalili, valjda, sve što im je došlo ruku, a (mislili da) nije njihovo: džamiju Ismail Kapetana Šarića, pa onu Hadži Alije Hadžisalihovića, te jednu od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini, sultana Selima iz 1519. No, da bi pokazali koliki su inter-nacionalisti, do temelja su sažegli i staru pravoslavnu crkva iz 1870.
Bolje da stanem. Bijes, kao ni strah, nije najbolji savjetnik.
Sunčano popodne. Na skoro pustom šetalištu kraj Bregave na klupi u hladu sjedi stariji čovjek. Pitam ga od čega se ovdje ranije živjelo.
“Aaa, moj dobri, ovdje ti je prije rata radila skoro cijela opština. Skoro pet i po hiljada ljudi. Duhan, armatura, kartonaža. A sad ih je zaposleno jedva tristotinjak. Plaća – kad stigne.”
Izgleda da smo nabasali na vrsnog besjednika. Govori, sipa podatke, priča o nekadašnjoj otkupnoj stanici za duhan, veselim vremenima imanja i davanja.
“Sa mnom ti je o Stocu nekad eglenisao i Zuko, za “Hodoljublja”. A Džanko, s njim sam za “Pozitivnu geografiju” učestvov’o u čak pet emisija! Eh, nekad bilo”, snuždi se najednom ljudina. I, ipak, ljubazno pristane da se uslika sa mojim zetom.
Prelazimo na drugu stranu Bregave. Umorni od ovolike nesreće, ovoga truna u oku, nećemo na Vidosku. Drugi put, opet za tridesetak godina?
Nad glavama nam, okačene iznad ceste, šušte zastavice susjeda. Ima ih k’o pljeve.
Izgleda da samo one, u današnjem Stocu, odlično “uspijevaju”.
***
A da može i drugačije, uvjerio sam se kad smo se nakratko zaustavili u Crnićima. Ljubazni domaćin Damir Radić nam ponosito pokazuje njihovu porodičnu farmu jagodičastog voća, grožđa i šljiva.
Prolazimo dugačkim, kao svijeća pravim redovima zasađenih malinom, dok nas Damir, sasvim po naški, nutka da beremo i jedemo koliko nam srce hoće.
Kao stari dedo vučem se ovom plodnom zemljom. Pogledom šaram po okolnim brežuljcima niz čije obronke, skupa sa sunčevinom, kao da, veselo grgoreći, upravo teku potoci žilavke, blatine, domana…
Baš mi nešto lijepo. Iza ovog rahatluka i bogatstva očito stoji ogroman rad, a ovom čovjeku ovdje na licu samo – sreća, čista k’o djevojačka suza. Polet. Entuzijazam. I gostoprimstvo, onaj čuveni “fildžan viška` koji nas, ipak, čini drugačijim od ostalih.
Može se, ipak. Nismo, valjda, baš najgori ljudi.
Goran Sarić
Autor/ica 👤Goran Sarić
: Radimlja i Stolac, dva truna u oku){kind=link}