Ljepota kao početak užasa

Povezani članci

• Svetislav Basara: Glad, žeđ i vlast
• Sraman odnos sarajevskog univerziteta prema prof. Zdravku Grebi: JA SAM REKTOR ŠKRIJELJ, ŠTA ĆE GREBO
• Promocija romana „Blank“, autora Feđe Štukana u Mostaru
• Uprkos najavi federalnog ministra kulture: Zemaljski muzej ostaje zatvoren za posjete
• Nerzuk Ćurak: „DEMONSTRACIJE, DEMONI NACIONALIZMA I MEĐUNARODNA ZAJEDNICA – O jednoj mogućnosti koja još nije ispitana”
• Predsjednik Helsinškog komiteta BiH, Srđan Dizdarević, o protestima u Sarajevu: “Talačka kriza je postojala, ali su građani taoci!”

U Austriji je izašao prevod knjige Via Vienna sarajevskog pesnika  Mile Stojića. Objavljujemo pogovor koji je za ovo izdanje napisao Slobodan Šnajder,   E–novine

Ova je recenzija zakašnjeli, jesenski plod moje ljetne lektire: aludiram i na godinu izdanja. No pročitavši je, sinulo mi je da je apsolutno moram pozdraviti. Jer, čitao sam je s velikim uzbuđenjem: Razlistala se ta knjiga kao leporelo od veduta koje prilično poznajem. I ja sam flanirao Bečom sa željom da se u njemu izgubim – što bijaše tajna želja Waltera Benjamina: Ništa nije ljepše, kazao je on, no izgubiti se u stranom gradu. Dodajem: Katkad je to i zdravo i potrebno. Gotovo pa uvjet preživljavanja. Walter Benjamin nije se dovoljno izgubio.

Na jednom mjestu u ovoj svojoj knjizi sarajevski pjesnik Mile Stojić u istom dahu izriče Hirošimu i Bosnu. Stojić ide u red onih intelektualaca i umjetnika koje je bosanska Hirošima izbacila iz centra njihova svijeta, te ih prisilila da nastave živjeti prognaničke živote u drugim centrima, dakle, da žive policentrično. Jedan broj intelektualaca i umjetnika apsolutno je uspio deprovincijalizirati svoje uvide i postupke – ovo je činjenica koju moramo ubilježiti kao aktivu jedne šire katastrofe u kojoj su milijuni ljudi izgubili i ono što nisu znali da imaju.

Tako je i Mile Stojić došao do uvida do kojih inače ne bi došao – jedino je cijena za njih plaćena apsolutno previsoka. U finoj srmi njegove knjige tu i tamo upleteni su stihovi – po vokaciji Stojić je u prvom redu pjesnik. Iz tih se stihova, skoro više nego po esejima, dade razabrati kako ga je dotakla i promijenila ljepota srednje-evropskih veduta, duhovna i materijalna; i kako je istodobno sačuvao svijet o tome da je svaka ljepota istodobno početak užasa – kako vidim po jednom skrivenom citatu slavnih Rilkeovih stihova.

U tome je Mile Stojić ostao »krležijanac«: Europa je za nj, kao i za Krležu, mješavina stvari i pojava vrijednih udivljenja, i istodobno, užasa. Trebamo li podsjetiti da je Evropa proizvela najveću filozofiju, najbožanskiju glazbu, gotovo sve u znanosti što je bilo vrijedno daljnjih razvoja, ali… i sabirne logore… Ti pak, ako i nisu njezin apsolutni duh (Hegel), svakako jesu njezina apsolutna sablast.

Naschmarkt, Mariehilferstrasse, Heldenplatz, Ring, Belvedere…U blizini nekih od tih toponima i sam sam prebivao, u jednoj emigraciji doduše koja je bila prilično luksuzna. Jedno je naravno boraviti u Beču i biti igran u Burgtheatru (gdje me je osoblje Teatra titulirao s »Herr Doktor«…, budući da je nepojmljivo da netko tko je manje od doktora bude izveden u Burgi), a sasvim je druga stvar biti protjeran sa svojega ognjišta s naredbom da se to mjesto ima »očistiti« u roku od pet minuta od onih koji su tu nesretno rođeni…

Mile Stojić spada po prilici u neku srednju grupu egzilanata koje je bosanska Hirošima izbacila iz centra njihovih života, a to zato što se on više nije dao uskladiti s vladajućom paradigmom; hoću reći, nije izbjegao s kolonom prognanika pod paljbom zločinaca. Beč ga je potom udomio i zaposlio, i on evocira svoje prognaničke dane sa zahvalnošću spram kulture koja mu se otvorila i koja ga je udomila. Spočetka, sve je izgledalo kao provizorij, ali se u konačnici razvuklo u jedno desetljeće… naše zajedničke »najbolje godine«. Mislim da poznajem svakovrsne rodove nostalgije koja se tu razvija i sasvim je neizbježna. Ali osjećam da je stvar intelektualnog poštenja ponoviti: Jedno je otići tako da se u plastičnu vrećicu spakuje vlastiti život, a drugo je otići iz gađenja, možda zato što su životi drugih ugroženi, ne toliko život vlastiti; potonje bilo bi moj slučaj. Stojić je tako otišao na »sudbinsko putovanje« čije su postaje prvenstveno Beč, potom Ljubljana, Bratislava, Salzburg…Otići ili ne, to se pitanje vjerojatno nije postavljalo, a to zato što »Hirošima« ne pogoduje odlukama iz slobode.

To se pitanje, napose u Sarajevu, postavlja tek danas, a danas je ipak sve drugačije (ili nije?), a neobično je za nas koji sarajevsku duhovnu klimu promatramo izvana, što se ono postavlja sve oštrije, umjesto da nekako umine potreba za njim. Tako podijeljenom gradu i zemlji nove podjele nikako nisu potrebne.

Ali sam Stojićev »produljeni boravak« u gradu koji se uglavnom oslobodio svih svojih imperijalnih iluzija, ali je barem tisuću godina određivao za koje se iluzije mi moramo opredijeliti, dokazuje kako emigracija zna biti poticajna i ljekovita. Značajan je esejčić ove zbirke posvećen bečkome doktoru Freudu, onome koji je isljeđivao snove bečkih gospođa, magnata, buržuja, s tvrdom vjerom da baš ti snovi vrijede za cijelu našu vrstu. Freud je davno iskovao pojam – »dobitak iz bolesti«, držeći da bolest zna skupiti čovjeka oko neke vidovitosti više vrste. Tako bismo i Stojićevu zbirku – koja se, rekoh, može razlistavati kao leporelo – mogli smatrati čistim dobitkom »od izgnaništva«, a najčistiji »filtrat« ovoga dobitka jest melankolija, prije nego nostalgija.

Uvelike je melankoličan, naime, uvid koji autor, glosirajući jednog gotovo zaboravljenog pisca, Alfreda Polgara, uzima kao motto svoje knjige: »Tuđe nije postalo zavičaj. Ali zavičaj se prometnuo u tuđost.« Ovdje »radi« prognanička »crna žuč«, ovdje se može čuti i Brecht kojemu se nije sviđalo ono otkamo je izbjegao, ni ono kamo je pribjegao.

Osjećaji zahvalnosti za sredinu u kojoj je Stojić ostvario »pravo oltara« u ovoj knjizi kao da konkuriraju melankoliji koja je položena u njezine temelje. Antička je starina smatrala da se na pribjegara koji se skloni u hram ne smije podići ruka. Austrija i Beč, ta njezina »vodena glava« koja je ostala bez trupla koncem prvoga rata, puni su hramova, ali, tvrdi Stojić, današnji mladi ljudi u Austriji ne pokazuju ama baš nikakvo zanimanje za imperijalne snove koji su ih nekoć podigli.

U tom su smislu bili uzaludni njegovi napori, u okvirima slavističkih seminara, da im »proda« Miroslava Krležu; upravo onoga pisca koji je htio biti naš Karl Kraus. Kako je Kraus bio acidno, samobilački kritičar spram bečkih tajkuna, plemstva, cijeloga ustroja Monarhije, dakako, i njezine ekonomske »super-strukture« (te čudnovate miksture feudalizma i surovog kapitalizma), a Krleža u ondašnjem garnizonskom gradiću na rubu Carstva (u Agramu) to nije mogao naći, nije mu preostalo ništa drugo, i ništa bolje, nego da konstruira kontekst koji bi onda mogao kritizirati. Ovo je naravno vrlo pojednostavljena slika stvari; Krleža je učinio mnogo više od toga. No zato su »Glembajevi« bili socijalni konstrukt – da bi tek u najnovije doba oni počeli i stvarno postojati, i to bogami, postoje oni bez milosti: svim »uskocima« na utuk, stoje oni »kano klisurine«.

Bosanska Hirošima nažalost stvarno se dogodila, na tisuće odbjeglih još je i danas “negdje drugdje”, kao što je Bosna kao država i danas još daleko od nekih najelementarnijih oblika reda koji bi jamčili njezino postojanje. Knjiga, dovršena sredinom prvog desetljeća novog stoljeća, pisana tijekom mnogih godina, ne bavi se aktualnim bosanskim političkim »sevdahom«, već pokušava bilancirati prošlo vrijeme, nažalost ne i prošlo svršeno. Mile Stojić danas se »skrasio« u Sarajevu, u zemlji koja mu je, od 1955. (godina rođenja), po papirima koji čovjeka prate do ćivota, zavičaj, barem nominalno. Ali ne postoji nominalni zavičaj, on je uvijek zbiljski, ma gdje čovjek bio.

O tome je Polgarova glosa, o tome je ova lijepa Stojićeva knjiga. Njezina najbolja mjestu jesu eseji o Almi Mahler, o Sissy, o Celanu, Klimtu, Zweigu… Od njih pet, dvojica su samoubojice. 3:2, u korist života, kakvog takvog ali ipak. Čist prognanički račun. I duga ljubav. Jer ljepše, mnogo ljepše piše Mile Stojić o gradu Beču no što je o Tomisu pisao rimski pjesnik Ovidije kojega je prognao njegov car, ispalo je zauvijek. Da je Stojić uhtio učeni, latinski naziv za svoju knjigu, i ona bi se smjela zvati »Tristia« (Tugovanke) ili pak »Ex Ponto«… da drugi naslov nije uzeo već Andrić. Jedan od onih »mutnoga« porijekla i još »mutnijih« odluka – u nesretna vremena kad se broje krvna zrnca.