Lista za dijasporu

Izdvajamo

• Nije li sazrijelo vrijeme da se izborni zakon izmjeni i da se "izborni hendikep" vrijedan tri glasa, koji je do sada u pravilu pripadao "zna se" kojoj stranci, zbriše, a oni hrvatski državljani, koji žele glasati, to pravo parcipiraju na način kako to rade svi hrvatski građani. Kako je to, naime, regulirano u većini demokratskog svijeta. Posebno ako vidimo da su na toj listi imena koja nemaju veze s "dijasporom". Ono izvorno poimanje pojma je evoluiralo i kod nas više ne stanuje.

Povezani članci

• Oliver Frljić: Hrvatska je ozakonila fašizam
• Siromaštvo je tvoj zavičaj, jedina istinska domovina
• Država uzima od siromašnih da bi davala bogatima
• VELIKE, HRABRE, DOBRE ŽENE: Nataša Kandić je probudila borbu
• Iz partizanskog brevijara Zdenka Duplančića: Junaštvo i greh Marka Katnića
• KOALICIJA STRANKE S IMENOM I PREZIMENOM, PAMETNO I FOKUSA: Ukinut ćemo namete u turizmu

I na predstojećim je izborima predviđena lista za dijasporu, iako je izborni potencijal koncentriran uglavnom na području BiH. I izvorište je jala i podijela.

Ratna zbivanja devedestih, pa poslije i ekonomska migracija, posebno nakon ulaska Hrvatske u EU, rezultirali su jednim fenomenom o kojem se za sada najviše šuti.

Odnosi se na pojam dijaspore.

Utjelovljen je u grčkom i izvorno znači rasipanje – sijanje sjemena, a njim se označavaju i osobe prisiljene napustiti svoju korijensku zemlju (Wikipedija).

Vjeruje se da Hrvata izvan zemlje ima bar toliko koliko ih danas živi u Hrvatskoj. Njihovo je “sijanje i osipanje” počelo davnih dana i rasprostranjeni su diljem svijeta, posebno u zapadnoeuropskim zemljama, SAD-u, Čileu, Argentini, Brazilu, Australiji i Kanadi.

Politički gledano kod nas je dijaspora i sinonim za onu skupinu ljudi koja je, iz raznih razloga, posebno nakon drugog svjetskog rata otišla u strahu od represije i zbog nepristajanja na novu poslijeratnu vlast.

Njima su se pridružile i skupine ekonomskih izbjeglica s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća (naši radnici na privremenom radu u inozemstvu), a poslije sloma “hrvatstkog proljeća” i mnogi politički emigranti.

Zajedničko prvom i trećem valu je bilo ne slaganja s režimom u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Na tim su se načelima okupljali, organizirali u klubove, njegovali hrvatsku kulturnu tradiciju i hrvatski jezik, izdavali razne tiskovine i na druge načine pružali otpor. I, naravno, sanjali dan kada će se moći vratiti u domovinu, revanširati za ono što im se eventualno dogodilo ili jednostavno biti svoji na svome.

U tim je skupinama bilo “običnih” domoljuba, bez naročitih političkih ambicija, ali i manje ili više radikalnih boraca za “našu stvar”, pa i terorista u današnjem poimanju tog izraza.

Mnogi od njih su, krajem osamdestih, uslijed globalnih političkih gibanja u svijetu, sunovrata socijalizma i ekonomskih neprilika u Jugoslaviji, a u suradnji s domoljubima u zemlji i stranim sponzorima, uočili svoju povijesnu šansu. Pa su se aktivno, na razne načine, uključili u političke promjene u Hrvatskoj.

Domaća ekipa je računala na njihov žar i često nije birala sredstva da se domogne njihove ušteđevine, pa su i danas mnoge afere nezatvorene i čekaju bolje vrijeme. Obilazilo se “šeširom” svijet i uz kojekava obećanja, šakom i kapom, uključivala dijasporu za “više ciljeve”.

Tako se dijaspora vratila kući. Mogli bismo, retorički, pitati što je s njihovim potomcima koji su uglavnom ostali na “stranim koledžima”?

Hrvatski klubovi i kulturno-umjetnička društva počela su se gasiti, a i motiv tog okupljanja je gotovo skroz izblijedio. Mnogi su shvatili prevaru nakon provedene privatizacije i smjera kojim je zemlja krenula. A time i njihovi ideali.

Na mjesto “stare dijaspore” nakon devedsetih je stigla “nova”.

I ovaj put u većini su to oni hrvatski građani koji se nisu mogli identificirati s novom vlašću i nisu pristali na novouspostavljeni poredak. Velik dio njih su i hrvatski državljani nehrvatskog porijekla.

Ti ljudi se, uglavnom, druže s dojučerašnjim susjedima, iz bivših jugoslavenskih repubika i otporni su na netoleranciju, pa i mržnju, koja se i dalje podgrijava u matici zemlji.

Oni dolaze u Hrvatsku, posjećuju prijatelje i rodbinu, ljetuju, pa i kupuju nekretnine na lijepom plavom Jadranu. Ali sreću grade u “dijaspori” i ne sanjaju povratak. Mnogi od njih prihvaćaju i pomažu onoj skupini koja upravo zadnjih godina napušta Hrvatsku.

I za te, pretežno mlade ljude i stručnjake, nije vjerovatno da će otvarati nove hrvatske klubove i nastaviti njegovati hrvatsku tradiciju i materinji jezik.

Istovremeno je poimanje dijspore u Hrvatskoj nepromijenjeno. I vlast i opozicija žmire na ove činjenice i guraju svoje. I na predstojećim je izborima predviđena lista za dijasporu, iako je izborni potencijal koncentriran uglavnom na području BiH. I izvorište je jala i podijela.

Nije li sazrijelo vrijeme da se izborni zakon izmjeni i da se “izborni hendikep” vrijedan tri glasa, koji je do sada u pravilu pripadao “zna se” kojoj stranci, zbriše, a oni hrvatski državljani, koji žele glasati, to pravo parcipiraju na način kako to rade svi hrvatski građani. Kako je to, naime, regulirano u većini demokratskog svijeta.

Posebno ako vidimo da su na toj listi imena koja nemaju veze s “dijasporom”.

Ono izvorno poimanje pojma je evoluiralo i kod nas više ne stanuje.