Lingvistički pičvajz na Neretvi

Povezani članci

• Dvije bolnice pod jednim krovom
• Džemal SOKOLOVIĆ: Naši univerziteti
• Tišina počinje da govori
• POPIŠ STANOVNIŠTVA
• Fašisti išarali antifašistički spomenik na mostarskom Bulevaru
• Kriminal u bugojanskom lovačkom društvu u fokusu Tužilaštva: Godinama ovjeravali dokumente za nabavku oružja sa lažnim pečatom

Foto: AM

Upravo smo dobili još jednu deklaraciju o jeziku. Ovaj put su bosnisti na Neretvi odlučili dati svoj doprinos zaštiti, očuvanju i njegovanju bosanskog jezika, kao i njegovog istočnohercegovačkog dijalekta. Bravo! Jer nema boljeg mjesta za afirmaciju posebnog, to jeste, različitog jezika od srpskog i hrvatskog od grada Mostara, u kojem imamo fenomen “dvije škole pod jednim krovom”.

Mostar je dakle najbolji primjer te sulude posebnosti i različitosti naših jezika. Naime, ko god posjeti ovaj prelijepi grad, posjetiće, ili bi trebao da posjeti, njegov najveći simbol – Stari most. A kada naš posjetitelj krene prema mostu, nabasaće i na informativnu četvorojezičnu ploču, koja najbolje opisuje stanje našeg kolektivno-poremećenog uma.

Može se pretpostaviti da je neka tročlana delegacija naših polit-lingvista dekretom odobrila natpis na ovoj ploči:

Odbor za svjetsku baštinu upisao je PODRUČJE STAROG MOSTA STAROG GRADA MOSTARA na UNESCO – ovu listu svjetske baštine na 29. Sjednici u Durbanu, Južnoafrička Republika, 17.7.2005. godine

Odbor za svjetsku baštinu upisao je PODRUČJE STAROG MOSTA STAROG GRADA MOSTARA na UNESCO – ov popis popis svjetske baštine na 29. Sjednici u Durbanu, Južnoafrička Republika, 17.7.2005. godine

Одбор за свјетску баштину уписао је ПОДРУЧЈЕ СТАРОГ МОСТА СТАРОГ ГРАДА МОСТАРА на УНЕСЦО – ову листу свјетске баштине на 29. Сједници у Дурбану, Јужноафричка Република, 17.7.2005. године

The World Heritage Committee has inscribed OLD BRIDGE AREA OF THE OLD CITY OF MOSTAR on the UNESCO World Heritage List on 29^th Session in Durban, Republic of South Africa, on 17^th July 2005

Kako se može vidjeti iz gore podvučenih riječi, u ove tri rečenice, naša tri bogata jezika, postoji samo jedna različita riječ – lista u odnosu na popis, ili obrnuto. I sada se postavlja pitanje, kako saznati koji je čiji jezik na ploči? Pa i nije teško. Neuko ćemo pretpostaviti da je Ćirilica srpsko pismo, pa ćemo onda u opozitu na bilo koju srpsku riječ odrediti šta je hrvatsko. To su u našem slučaju već navedeni etno markeri, lista i popis. Onda ćemo vidjeti da je neki bošnjački lingvist odlučio da mi koristimo srpsku verziju. (Pardon! Srbi su od nas naučili tu riječ.) A možemo i pretpostaviti da su jezici postavljeni po abecednom redu koji nalaže B – H – S raspored. A šta ako je Azbuka? Onda je Б – С – Х. Ne može! Neće nama Srbi Azbukom određivati redosljed jezika! Ne trošimo mi džabe hiljade i tisuće KM na sprejeve kojima bi šarali ćirilične natpise na prometnim znakovima, dajući im tako do znanja ko je gazda i gdje im je mjesto.

A zašto Hrvati kažu popis umjesto lista? Da li su Hrvati gledali film Šindlerova lista ili su pak gledali Šindlerov popis? A čija je onda riječ “spisak”? E ta riječ mora da je svačija jer je sva tri naroda u Bosni i Hercegovini koriste za onu veliku psovku “JLT sve po spisku!” Izvinite & oprostite na sarkazmu!

Sada ozbiljno. Kako riješiti jedan od naših najvećih i najsramotnijih problema? Kako zaustaviti, kako poništiti segregaciju djece? Drugim riječima, kako omogućiti djeci intelektualno formiranje u normalnim uslovima? Snježana Kordić nudi rješenje dajući primjer austrijskog slučaja gdje su tijekom sedam godina njemački jezik nazivali “jezik nastave”. Ali to su Austrijanci. Njima je trebalo sedam godina da pregore Hitlera i naciste, te prihvate realnost zajedničkog njemačkog jezika, dok mi tako nešto ne možemo da progutamo ni dvadeset godina od rata.

Jedan radikalniji prijedlog koji nam je svih ovih godina bio pred nosom je na gorenavedenoj tabli. Prihvatimo engleski kao službeni jezik. To jeste, počnimo koristiti engleski jezik u obrazovanju i administraciji. Tako bismo velikim dijelom riješili ovu (ne)ljudsku sramotu u bosanskohercegovačkom školstvu. To se može postići u razumnom roku a investicija bi bila vrlo opravdana. Forsiranjem engleskog jezika bi se u budućnosti povećala naša konkurentnost na tržištu rada  i, generalno govoreći, pojačala bi se naša kompetentnost u svakom smislu. Na kraju krajeva, engleski je službeni jezik Europske unije, u koju i da nećemo – MORAMO!

Uvođenje engleskog jezika kao službenog nije bez presedana. Jedan dobar primjer je Singapur u kojem su, nakon raspada britanske Imperije, ostala tri jezika (koja se stvarno razlikuju): malajski, mandarin i tamilski. Singapurska vlada je riješila problem uvođenjem dvojezične politike po kojoj je engleski jezik preferencijalan. Singapurska djeca uče i studiraju na engleskom jeziku ne zapostavljajući time svoje maternje jezike. Usput rečeno, singapurska ekonomija cvijeta. Njihov BDP po glavi stanovnika je 55,182.48 $.; za par hiljada veći od američkog. Na takav BDP ćemo malo morati sačekati, ali to sada nije tema, a i nije nešto čime bi se trebali zamarati naši bosnisti.

Dobro je ustvrdila Snježana Kordić, umjesto da razgrađuju mitove, oni posežu za svojim nacionalizmom. To u svakom slučaju dokazuje da “naši” nisu ništa bolji od “njihovih”. Tako se ne gradi sretnije društvo!