LINČ NAJAVLJEN U NOVINSKOM NASLOVU

Autor/ica 👤tačno.net 18.8.2015. u 12:21

Povezani članci

I ratovi devedesetih prvo su počeli nakon fabrikovanih laži, neistinitih informacija i senzacionalističkih naslova

Piše: Mehmed Halilović– Analiziraj.ba

Novinari se nerijetko žale da su nemoćni i bez uticaja na društvenu stvarnost, ma šta istraživali i objavili. Vlasti gluhe, pravosuđe zatvorenih očiju, javnost inertna.

Ova dijagnoza nije bez osnova. Ali nije bez osnova ni strah od prevelike medijske moći i zloupotreba. Pogotovo kad su oni povezani s politikom i kad joj služe. Takvih primjera ima bezbroj i u BiH i u Srbiji. Jednom takvom slučaju svjedočili smo ovih dana i u susjednoj Hrvatskoj. Klasičan primjer novinske manipulacije koji je doveo do predvidivih i, zašto ne reći, vjerovatno priželjkivanih posljedica. Pođimo upravo od njih.

“Hijene su nanjušile krv”

“Vraćali smo se s tribine ‘Žene u ratu’ održane sinoć u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, na kojoj je pet žena različitih nacionalnosti s publikom dijelilo osobne ratne traume.

Napali su nas oko 22:30 sati, dok smo stajali na Korzu, u neposrednoj blizini kazališta, čekajući autobus za Zagreb. Čopor od desetak supijanih muškaraca, s kriglama u rukama, najprije je na nas nasrnuo verbalnim uvredama.
Bio je to set kletvi koji je standardan za ovdašnji fašistički folklor i obilježavanje obljetnice Oluje.

Nešto ranije imali smo ih priliku čuti ispred HNK, gdje je pedesetak desnih ekstremista, zajedno s napadačima, preko ramena oklopljenih specijalaca bljuvalo najsiroviju mržnju u smjeru posjetitelja tribine. Na njihov školski primjer govora mržnje policija nije reagirala, kao niti na ‘mjerenje visine kukuruza’ koje se pred kazalištem odigralo u više navrata.

Nazivali su nas četnicima, izrodima, govnima, skotovima, urlali da nas sve treba ubiti, dok bi ‘ove intelektualke’ – koje su brojčano sačinjavale najveći dio napadnute grupe – ‘četnici trebali jebati u usta’. Jedan se verbalno ‘posrao na te vaše diplome’, a drugi doslovno iz gaća izvadio hrvatsku ‘kurčinu’, veličine Pavelićeve NDH. Potom su mene i još nekolicinu ljudi okupali pivom, zajedno s fotografskom opremom.

Gologlavi domoljub se okuražio. Unio se u lice N.K. i počeo ga gurati. Stao sam pored njega, pokušavajući ga smiriti. ‘Prestani me slikati!’, urlao je momak, a nije pomoglo ni kada sam mu rekao da ne snimam, jer aparat, kao što vidi, niti ne držim u rukama. U glavu mi je doletjela prva šaka, ubrzo i druga. Hijene su nanjušile krv…”.

Tribina ili “proslava”?

Ovaj opis javnog linča posjetitelja tribine “Žene u ratu”, održane petog augusta u Rijeci, po mnogo čemu zaslužio je ovako dugi citat. Cijeli događaj odvijao se po već viđenom scenariju: prvo je bio naslov u novinama, koji je potom elektronskom brzinom osvojio internetski medijski prostor i sve poslije – postalo je naprijed opisani događaj.
Dobro ste pročitali, akcenat je na naslovu (i nadnaslovu), a ne na samom tekstu i informaciji.
Navedeni naslov glasi: U Rijeci spremaju “KONTRA OLUJU”. Ako danas potražite na portalu Slobodne Dalmacije taj naslov i tekst, dobićete već objavljeni tekst ali s novim naslovom: “Frljić i Pupovac u Rijeci organiziraju proslavu kontra-Oluje”.

Nema ni traga od nadnaslova (“Sjena na obljetnici – dok se u Kninu bude slavilo oslobođenje, Pupovac i Frljić će upriličiti performans”) i naslova kakav je objavljen u toj novini 29. jula (U Rijeci spremaju “KONTRA OLUJU”). Smisao poruke ipak nije bitno promijenjen. Promijenjeni su samo naglasci i format naslova. U novinskoj verziji spominjala se “sjena na obljetnici” i “performans u Rijeci”, dok se na portalu govori o “proslavi kontra-Oluje”. Promijenjen je i redoslijed odgovornih: u novini je na prvom mjestu (Milorad) Pupovac, a u web-verziji (Oliver) Frljić.

Pravi naslov možete vidjeti samo ako ste sačuvali taj broj Slobodne Dalmacije, ili u arhivi za online pretplatnike i, konačno, na portalu tacno.net koji je objavio otvoreno pismo Olivera Frljića predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Saši Lekoviću. Frljić ga je pozvao da se uime profesionalne organizacije “javno očituje“ o tom naslovuSlobodne Dalmacije i, sedam dana prije najavljene javne tribine pod nazivom “Žene u ratu”, nagovijestio nasilje. Koje, naravno, kako je i navedeno u uvodu, nije izostalo.

Kako je izgledala ta tribina i reakcije na nju može se vidjeti i u ovom prilogu koji je objavljen na HRT-u. Istina je i da HRT tribinu naziva performansom, kao što je istina i da ne spominje “proslavu”. Ideja o “proslavi” mogla je pasti na pamet samo u glavama koje su taj događaj (tribinu na kojoj pet žena različitih nacionalnosti s publikom dijeli osobne ratne traume) politizirale da bi od njega napravile događaj suprotstavljen državnoj proslavi Oluje u Kninu i izazvali reakcije kakve su i viđene.

Odgovorni su neki drugi

Zašto je ovaj slučaj važan? Na nacionalističke ispade, huškanja i nasilja naviknuti smo kasnih osamdesetih, kako-tako preživjeli njihovu eskalaciju devedesetih i još se i sada s njima srećemo na prostorima bivše Jugoslavije. Nisu samo stadioni, kafane i ulice arena na kojima se čuju i vide danas. To su nepregledni prostori interneta, brojni online mediji, portali i tabloidi, čak i novine sa koliko-toliko ozbiljnim ugledom. Naravno, tu su i javne ličnosti i političari. Ne mislim pritom samo na Dodika, iako mu zasad nema ravnog. Slobodna Dalmacija je ovim naslovom takođe dala nemjerljiv doprinos tome.

I ratovi devedesetih prvo su počeli nakon fabrikovanih laži, neistinitih informacija i senzacionalističkih naslova. Prvo su bile laži, a onda su došli meci i granate.

Ne jednom se postavilo pitanje trebaju li i novinari koji su u tome sudjelovali da odgovaraju u sudskim postupcima. U Haagu ili pred sudovima u zemljama bivše Jugoslavije? Niko nije osuđen, čak ni optužen. Umjesto osude, mnogi su u međuvremenu potpuno rehabilitirani i postali profesori, javni radnici, diplomate….

Bilo je ipak nekih inicijativa, čak zahtjeva da se novinari huškači dovedu u sud, pa i najava (Specijalni sud za ratne zločine Srbije, 2009. godine). Ali, sve se, kako je to objavilo Vreme, svelo na međusobno optuživanje, relativizaciju zločina, skidanje sopstvene odgovornosti i njeno prebacivanje na “one tamo”.

Postoje najmanje dva razloga zašto se pravosuđe njima nije bavilo. Nije imalo ni političku a ni logističku podršku da utvrđuje uzročno-posljedičnu vezu između huškačkih novinskih i TV priloga i zločina (što je uslov za krivičnu odgovornost).
Naravno. Ako se već nije bavilo ni svim naredbodavcima i izvršiocima ratnih zločina, kako očekivati da se bavilo podstrekačima i huškačima? Nekažnavanje i odsustvo lustracije ratnih huškača samo je ohrabrilo nove generacije “patriotskih novinara”.