LICEMJERJE “SLOBODNOG” INFORMIRANJA

Izdvajamo

• Zašto slobodni mediji o svemu tome ne izvještavaju, zašto prešućuju, zašto biraju ono o čemu će izvijestiti, kao i način na koji će izvijestiti? U novinarstvu, dok je još zasluživalo to ime, znali su se profesionalni kriteriji po kojima je nešto bilo udarna vijest, ili vijest dana. Današnje novinartvo, pogotovo u tzv. mainstream medijima, dobrim je dijelom pretvoreno u jeftinu propagandu. A zašto to? Zato što je zapadni demokratski sustav degenerirao do te mjere, da dozvoljava slobodu (i u informiranju) samo o onome što nositeljima vlasti (ili onima u sjeni iza njih), a u osnovi krupnome kapitalu odgovara.

Povezani članci

• Štete li biskupi ugledu Hrvatske?
• Izvještaj iz Kerumgrada
• U Mostaru otvorena najveća andragoška konferencija u regionu „GRADIMO MOSTOVE U OBRAZOVANJU ODRASLIH“
• Konferencija o Evliji Čelebiji u Mostaru
• Opametiti nas ne uspijeva ni katastrofično iskustvo Srebrenice
• Kukuriku kokoda

Treba samo činjenicama pogledati u oči. Ništa drugo, samo to. A tu slobodu valjda još ipak imamo. Ili?

Zagovornicima demokracije zapadnoga tipa i višestranačkog ustroja društva nikako da ponestane snage i upornosti kada je riječ o tome da treba naglašavati, uvijek i uvijek iznova, kako je jedno od najvećih dostignuća takvog društva – sloboda inofmriranja, medijska sloboda. Je li, međutim, doista tako? Postoji li sloboda informiranja, ili je to tek fama (jedna od ne baš tako maloga broja vješto konstruiranih kako bi biračima okus neoliberalnoga sustava koji je nerijetko gorak, nekako ipak učinila slađim?) Pogledajmo, jednom za promjenu, činjenicama u oči.

Posljednjih dana u zapadnim medijima udarna je vijest bila ona o demonstracijama na Kubi. Uz “objašnjenje” kako su demonstracije “protiv komunističke vlasti” izbile zbog katastrofalnog gospodarskog stanja i nestašice mnogih artikala, kao i lijekova. I, naravno, naglašeno je kako je u demonstracijama koje je policija silom suzbijala jedna osoba umrla (da li umrla, ili ubijena, to nije do kraja bilo jasno). Je li to zaista vijest dana? Nije, osim po tome što do sada takvih demonstracija na Kubi nije bilo. Što se pak ekonomske situacije i “rupa” u opskrbi tiče, informacija o uzroku i povodu demonstracija nepotpuna je, ako se prešuti da je Kuba četiri desetljeća pod rigoroznim američkim sankcijama, da usprkos tim sankcijama preživljava, da je kubanski sustav zdravstvene zaštite po mnogo čemu takav da bi mogao biti uzor takvim sustavima u mnogim zapadnim zemljama (Americi pogotovo), te da kubanski liječnici godinama odlaze pomoći širom svijeta (na primjer i Italiji prošle godine u jeku prvoga vala pandemije). I još nešto, o čemu se na Zapadu, kada je o Kubi riječ, najradije šuti. Ta zemlje, pod vlašću komunističke partije, bez obzira na američke sankcije uspjela je razviti čak nekoliko cjepiva protiv covida19 i na dobrom je putu da postane prva zemlja u svijetu koja će cijelo svoje stanovništvo cijepiti vlastitim cjepivom.

To bi bila puna i prava informacija, još uvijek ne udarna, ali u svakome slučaju korektna. I takvu bi informaciju slobodni mediji, da su zaista slobodni, morali donijeti. A zašto je onda mediji koji se vole hvaliti da su slobodni, tako ne donose? Zato što je riječ o zemlji koja svojim sustavom, pod višedecenijskim pritiskom, odolijeva i prkosi neoliberalnom kapitalizmu i demokraciji “a la USA”. Ne treba bolje potvrde za ovu tezu od činjenice kako je gradonačelnik Miamija na Floridi izjavio da je na stolu i opcija bombardiranja Kube, kako bi se pomoglo borcima za demokraciju. Ne sliči li to upadljivo na “pomoć borcima za demokraciju” što ju je Zapad oružjem i novcem tako zdušno pružao pobunjenicima u Libiji i Siriji (pri čemu i nakon više od sedam godini, uz cijenu velikih razaranja i ljudskih žrtava, Asadov režim ipak nije pao)? Nije, dakle, riječ o – objektivno – udarnoj vijesti, nego o nastojanju da se jedan događaj u zemlji čiji režim nikako ne odgovara neoliberalnom sustavu uklopi u neprekinutu propaganda protiv vodstva te zemlje i da tu propaganda ojača. A možda i da potakne nove nerede na Kubi.

S druge strane, neredi i demonstracije gotovo neviđenih razmjera traju već danima u Južnoafričkoj Republici. Tamo je ubijeno više od stotinu ljudi (!), opljačkano i demolirano nekih 700 trgovina, a na suzbijanju nereda angažirano je čak 25.000 pripadnika vojske. Je li to na Zapadu udarna vijest? Nije, mada je informiranje o događaju takvih razmjera bilo nemoguće zaobići. No, nigdje se ne spominje krah gospodarskog sustava, nigdje se implicite za to ne krivi vlast, nitko ne govori o sili kojom se neredi nastoje suzbiti. I, naravno, nikome ne pada na pamet, čak ni nekom nevažnom gradonačelniku iz neke od susjednih zemalja, ni spomenuti kako bi trebalo silom intervenirati. A zašto to? Zato što Južnoafrička Republika ima formalno demokratski sustav po uzoru na zapadne demokracije i zato što krupni kapital sa Zapada ima u toj zemlji velike interese koje ne smije ugroziti čak ni pretjerano izvještavanje o trenutnim neredima (što su, tek da upotpunimo sliku, izbili nakon što je bivši Predsjednik zatvoren, jer je odbio odgovarati na pitanja o korupciji).

Idemo dalje. Udarna je vijest danima bila, a i sada ju se od vremena do vremena podgrijava, sudbina oporbenog aktiviste Aleksandra Navalnog u Rusiji. Je li zaista bio otrovan, tko ga je i kada trovao, nikada potpuno nije objašnjeno, ali da je otrovan i da je to djelo ruskih tajnih službi, to zapadni mediji bespogovorno “znaju”. Činjenica da je u vrijeme kada je navodno bio na bolničkom liječenju u Berlinu, putovao Njemačkom i montirao video koji je trebao “razotkriti” velebnu tajnu Putinovu rezidenciju na Krimu (što se pokazalo vještom animacijom) brzo je zaboravljena i o tome nitko ne govori, pogotovo ne u formi udarne vijesti. Zašto je sudbina Navalnoga čija je “specifična težina” na ruskoj političkoj sceni po mnogima diskutabilna, dovoljna da se uporno nameće tema gaženja ljudskih prava u Rusiji? Zato što se Rusija pod Putinom oporavila od sunovrata u koji ju je vodio često alkoholizirani Jeljcin i zato što Putin sve otvorenije (ali nikako ne neuračunljivo kako se tvrdi na Zapadu i ponavlja u “slobodnim” medijima), reagira na politiku opkoljavanja Rusije (barem s jedne starne) državama članicama NATO-a. Veliki višemjesečni manevri Atlantskoga pakta u nizu evropskih zemalja, a uz prepostavku potrebe obrane od ruske agersije, na Zapadu nisu dobili status udarne vijesti. Manevri Crvene armije na ruskome teritoriju – jesu!

A s druge strane imamo Tursku, gdje se Erdoganov režim nemilosrdno obračunava s političkim neistomišljenicima, gdje su tisuće završile u zatvoru, a deseci tisuća su izgubili posao. Da je Rusija učinila samo djelić onoga što sada već godinama radi političar kojega neki analitičari nazivaju novovjekim sultanom, digla bi se dreka do nebesa. Sastajali bi se razni forumi, proglašavale bi se sve žešće i žešće sankcije. U slučaju Turske – ništa od toga. Zašto? Zato što je Turska Zapadu potrebna, zato što je članica Atlantskog pakta, smještena na strateškoj poziciji na južnome krilu pakta i zato, što – mada vuče poteze što neodoljivo “mirišu” na autoritarnu vladavinu – održava višestranački sustav po uzoru (ali samo po uzoru) na zapadne demokracije.

Pa dok se o otvorenoj represiji protiv tisuća i tisuća ljudi u Turskoj izvještava onako usput, ni slučajno to nije udarna vijest (niti bila, niti jest), Navalni uporno “šeće” zapadnim medijima i zbog njega se uvode nove i pooštravaju već postojeće sankcije Moskvi. Istodobno, zdravstveno stanje Juliana Assangea, osnivača Wikileaksa, novinara ili “zviždača” to je nebitno, bačenog u britanski zatvor u očekivanju konačne odluke o izručivanju Sjedinjenim Državama (što bi za njega značilo doživotni zatvor), jedva da u zapadnim medijima nekoga zanima. Objave se, doduše, povremeno izjave njegovih odvjetnika i suradnika, ali da bi se zbog toga kao udarna vijest potezalo pitanje nepoštivanja ljudskih prava u demokratskim zemljama Zapada, to – ni slučajno.

I kao posljednji primjer, a moglo bi ih se nizati u nedogled – pandemija. Kada je Rusija, kao prva zemlja u svijetu, registrirala svoje cjepivo SputnikV, to na Zapadu, u “slobodnim” medijima apsolutno nigdje nije bila udarna vijest, mada je u datim uvjetima, itekako morala biti. Upravo tako: morala. Ne, dogodilo se suprotno: odmah su se javili “eksperti”, a našlo ih se i u Rusiji, koji su registriranje SputnikaV doslovno popljuvali. Čak ni danas, nakon što se to cjepivo upotrebljava u šezdesetak zemalja svijeta, a da nije registriran ni jedan slučaj teških nuspojava ili smrti (to bi, s obzirom na broj zemalja, zaista bilo nemoguće prešutjeti), Evropska agencija za lijekove ne želi odobriti upotrebu ruskog cjepiva u zemljama Evropske unije, osobama koje dođu na granice Unije s potvrdom o cijepljenju SputnikomV neće se priznavati da su cijepljene, u Slovačkoj je srušen premijer koji se usudio naručiti rusko cjepivo, Njemačka i Austrija koje su u neko doba objavile kako su “naručile” određene količine ruskog cjepiva, naglo su o tome zašutjele, u Latinskoj Americi moglo se čuti kako Washington otvorenoj pritišće zemlje koje su bile sklone uzeti SputnikV da to ne čine…Lansiranje svakog zapadnog cjepiva, od Pfizera, preko AstraZeneke pa do Johson-Johnsonovoga u pravilu je bila udarna vijest. Objašnjenje? Rusko je cjepivo došlo iz države koja Zapadu nikako nije po volji, jer se od poslušnika u vrijeme Jeljcina pretvorila u nekoga tko, u vrijeme Putina, uporno za sebe traži status ravnopravnoga partnera. A što se priče s AstraZenekom tiče, objašnjenje najvjerojatnije treba tražiti u činjenici da je to bilo upadljivo najjeftinije cjepivo (proizvođač je u startu najavio kako će cijenom pokrivati samo troškove proizvodnje, dok drugi farmaceutski divovi u najboljoj maniri neoliberalnoga kapitalizma gomilaju profit u milijardama dolara).

Zašto slobodni mediji o svemu tome ne izvještavaju, zašto prešućuju, zašto biraju ono o čemu će izvijestiti, kao i način na koji će izvijestiti? U novinarstvu, dok je još zasluživalo to ime, znali su se profesionalni kriteriji po kojima je nešto bilo udarna vijest, ili vijest dana. Današnje novinartvo, pogotovo u tzv. mainstream medijima, dobrim je dijelom pretvoreno u jeftinu propagandu. A zašto to? Zato što je zapadni demokratski sustav degenerirao do te mjere, da dozvoljava slobodu (i u informiranju) samo o onome što nositeljima vlasti (ili onima u sjeni iza njih), a u osnovi krupnome kapitalu odgovara. Na ovo nekoliko primjera što smo ih naveli lako je shvatiti kako je licemjerje zamijenilo slobodu informiranja, odnosno kako ta sloboda (osim povremeno i ako to nekome odgovara) i ne postoji.

Možda je zaljubljenicima u informatičku eru i poklonicima teorije kako je napredak tehnologije danas svakome omogućio da sazna uvijek sve baš o svemu, teško prihvatiti, ali tako jest.

Treba samo činjenicama pogledati u oči. Ništa drugo, samo to. A tu slobodu valjda još ipak imamo. Ili?