Ladislav Babić: Jednoga dana…

Povezani članci

• U Zenici protestna šetnja za roditelje ubijene djece: Ne osjećamo sigurnost!
• Rijad ostvaruje Izraelski san
• ZSF: Pravo na sticanje obrazovanja i položaj prosvetnih radnika
• Jedno pismo o novinarstvu
• OTAC NA SLUŽBENOM PUTU
• Tragom napisa “Brijuni su bili komunistički pakao – kažnjenici odvajali pepeo i kosti ubijenih”, mons. Ivana Milovana, porečko-pulskog biskupa u miru koji je objavio u crkvenom kalendaru Istarska Danica 2019, proustaškom hrvatskom tjedniku, portalu Narod.hr i drugima

        Svi mi imamo svoje roditelje; nitko još nije došao na svijet po Svetome Duhu ili spontanim začećem. Samo zahvaljujući njihovoj ljubavi i brizi, dok smo mali i nemoćni, dolazimo u priliku da i mi postanemo roditelji, održavajući na taj način kontinuitet ljudske vrste. Roditelje stoga treba… Ne, ne, gadan je to imperativ –  roditelje stoga spontano – bez moranja i trebanja – volimo, cijenimo i poštujemo jer su najbolji dio sebe ugradili u nas, kao što ćemo i mi, za nadati se, isto učiniti svojoj djeci. No, onda se pojavi neki umišljeni svevladar, sa dna pakla stigao među ljude – Antikrist, rekli bi vjernici – koji zaključi kako su u nekoj dobi vremešni roditelji totalno beskorisne osobe, samo na teret i brigu svojih potomaka, trošitelji hrane, pića i odjeće za što ništa ne pružaju zauzvrat. Pa, donese dekret, zakon ili jednostavno odluku iz svoje moćničke glavurde, kako tu čeljad ne valja dalje uzdržavati i brinuti o njoj, te propiše obavezu da ih treba odvesti duboko u planinu, pustinju, džunglu,…, ili ih po kratkom postupku ukloniti sa ovog svijeta. Nakon izvjesnog broja, po njemu određenog, proživljenih im godina.

„Bio jednom tako jedan car, pa izdao zapovijed da u njegovoj državi ne smije niko preživjeti pedeset godina: ko ne bi do te godine umro, toga da ubiju.“

Neki mladić meka srca, koji je više poštovao roditelje nego budalaste (i nečovječne) zakone, sakrije oca i kriomice ga hranio devet godina.

„U to devet godina on se obogati slušajući ćaću, tako da je bio najbogatiji i najmudriji u svemu onome kraju.“

To dočuo onaj ludi car, pa valjda ne mogavši otrpjeti da u carstvu ima i mudrijih od njega, pozove preda se našeg momka te mu zada zagonetku koju mladić do sutra mora riješiti. U protivnom, ode glava! Zagonetke bijahu tipa, kao:

„ujutro mi moraš doći ni bos ni obuven, ni go ni obučen, ni jašući ni pješice idući, ni putem ni stranputicom i donijeti mi dar i nedar.“

Jasno, kako mladima treba ohoho vremena do sticanja mudrosti, mladić je zagonetke uspijevao riješiti tek uz očevu pomoć, što je na kraju i otkrio začuđenom vladaru. Ovaj, razumijevši da godine nisu zapreka koristi od njihovih posjednika (no, jeli shvatio kako je važna prvenstveno ljubav, nije nam poznato) promijeni svoju odluku o istrebljenju staraca:

„Sad hajde kući, pa se ne boj nikoga više, a ćaću pusti iz lajta (lajt, njem – bure, bačva). Od danas se niko više ubijati neće.“

(„Ko je čovjeku najveći dušmanin“; Tvrtko Čubelić, „Narodne pripovijetke“)

I od tih vremena, sav svijet gaji iskrenu ljubav i poštovanje prema svim starcima, na čelu sa svojim roditeljima. Nije, nego!

        Namjera ovog prisjećanja na narodnu pripovjetku koju su nekada dječica iščitavala – tragajući za njenom poukom – još u osnovnoj školi, bila je da nas dovede upravo do današnjih vremena i problematiziranja  položaja starijih osoba u društvu. Naravno da nijedna civilizirana zajednica (a sve su takve, uključivo i našu, jelte!?) više ne ubija vlastite građane – naše roditelje, rođake, prijatelje, odnosno nas same kad prijeđemo neki starosni limit, već o njima vodi upečatljivu brigu. Jeli tome upravo tako, ili se samo radi o prebacivanju odgovornosti sa pojedinaca – sinova i kćeri – na zajednicu, čime ustvari djeca maskiraju nedostatak ljubavi i brige za svoje nemoćne roditelje, drugo je pitanje. Starački domovi niču poput gljiva poslije kiše. Socijalna skrb sveprisutno se angažira oko brige za ostarjele. Nećemo ovaj put o penzijama, koje bi trebale osigurati sigurnu i bezbrižnu starost nama i našim roditeljima, dok nas bog ne pozove k sebi na druženje. Činjenica je da sve više staraca završava – svojevoljno, stjecajem po njih nesretnih okolnosti ili naprosto uslijed odluke vlastite djece – u staračkim domovima. Naravno, hvale je vrijedno njihovo postojanje, posebno u prva dva pobrojena slučaja; ta neće valjda bolesni starci ili oni koji ostadoše igdje bez ikoga na cesti završiti, zar ne? Nas međutim zanima onaj slučaj kad djeca svoje vlastite roditelje, bez njihove privole (odnosno, pod prisilnom privolom – kad uvide da ne mogu kontra volje vlastitog poroda) smještaju u ove domove za brigu o starim osobama. Svi ti sinovi i kćeri nalaze „opravdane“ razloge zašto vlastitu skrb nad svojim tvorcima, zamjenjuju društvenom brigom. Uvijek su oni, kao prinuđeni na taj čin. Te premali stan, te nemaju sredstava za njihovo izdržavanje, te su zaposleni pa se ne mogu starati o roditeljima, te obaveze ovakve ili onakve – čega svega je rezultat: kad ih već iz civilizacijskih razloga ne možemo pobiti, ‘ajmo ih smjestiti u neku ustanovu za starije osobe. Jasno, ovo je pomalo ironični i previše cinični zaključak (posebno za one koji jasno shvaćaju da se odnosi na njih), međutim bacimo pogled na Sveto pismo, toliko drago najkršćanskijem narodu na svijetu, i njegov Hvalospjev ljubavi:

“…Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje, nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje…“  (Prva poslanica Korinćanima, 13)

        “Ljubav sve podnosi!” – i premali stan, i premala sredstva, i povećanu brigu za najbliže, i nalazi vremena za svoje ljubljene, i žrtvuje se,… i – sve podnosi! Jer je ljubav, a ona ne treba ni izgovora ni alibija za nečinjenje, s obzirom da tu riječ niti ne poznaje.

        Živio sam u stanu uz oba svoja zaposlena roditelja, bakom bez mirovine i pradjedom. Majci ni padalo nije na pamet da svoju majku, moju baku, nakon smrti pradjeda smjesti u starački dom. Baka je, dok ju je zdravlje služilo,  prijepodne odlazila u nabavku špeceraja, kuhala je ručak, pazila na svoje unuče (mene), prala veš kad si još nismo mogli priuštiti veš mašinu i obavljala sijaset drugih poslova dok su roditelji privređivali “kruh naš svagdašnji”. Ona je brinula i o svom puncu (mom pradjedu) dok je ovaj ležao bolestan, što se nastavilo majčinom brigom nad mojom bakom kad je pala u krevet. Nije majci bilo teško do poslijednjeg časa, kad je baka – oboljela od zloćudnog tumora – završila u bolnici gdje se i oprostila od ovog svijeta, brinuti o njoj, njegovati je nakon povratka s posla, a čim je došlo do potrebe za cjelodnevnom skrbi – unajmila je kućnu pomoćnicu. Koliko puta je moja mati, neispavana uslijed bdijenja nad bakom do jutarnjih sati, slušajući njene jauke, “šopajući” je lijekovima, pričajući sa njom samo kako bi ova zaboravila na bolove, vodeći je u toalet ili čisteći uneređeni krevet,… – kradući kratke trenutke sna – odlazila direktno na posao, da bi se pri povratku s njega sve, “Jovo na novo”, sizifovski nastavilo. Ni na kraj pameti joj nije padalo tražiti opravdanje za slanje svoje majke u Dom, kako bi sebi olakšala položaj. Kasnije, nakon smrti svoje majčice, ona je doduše izrazila želju da vlastiti život skonča upravo u jednom takvom Domu, no na svu sreću (ili nesreću) nije to doživjela. Mnoge današnje obitelji u ekstazi svoje sebičnosti iživljavanja (a ne življenja) života, jedva dočekaju da strpaju svoje najbliže u neku sličnu ustanovu, grabeći punim zamasima, kako vjeruju – “sve što im život pruža”.

        Pa smo kod Doma. Staračkog doma ili neke slične ustanove za skrb o starijim, nemoćnim osobama. Napomenimo da ljubav najbližih srodnika nikako ne može biti adekvatno prenijeta na društvo i njegove institucije. Pri pokušaju tog prijenosa ona se neizostavno transformira u sasvim drugu kategoriju – skrb. Kako-tako uređeno društvo ima relativno primjereno uređenu skrb o svojim najstarijim, onemoćalim članovima. Ne misli se pritom samo na financiranje odgovarajućih ustanova, već i o humanoj, ljudskoj brizi o njenim korisnicima. Ipak, i prečesto su (privatni) starački domovi u Hrvatskoj samo “mjesta za umiranje i laku zaradu”:

“Od 2005. do 2009. godine zatvoreno je 124 domova za starije i nemoćne od ukupno 395. Dakle trećina ih je radila na crno, dok je takvih domova samo u prva tri mjeseca ove godine (2011-te) otkriveno sedam. Pojedinci smještaju starije osobe u svoje kuće, nemaju zaposlenih ni ikakvih ugovora s korisnicima. U nekim su domovima štedjeli na hrani, u nekima nije postojao dnevni boravak, a karakteristika većine su prenatrpanost krevetima, neadekvatno osoblje i konstantan smrad po fekalijama.“

Primjer koji najočitije ilustrira nebrigu društva, svjedočeći o njegovoj neuređenosti, upravo je donekle slični, najnoviji slučaj, sa štićenicima privatnog “Doma za psihički bolesne odrasle osobe“ u Breznici Đakovačkoj. Radi se podjednako o skrbi – skrbi za djecu, starce, zdrave ili bolesne osobe – sasvim je svejedno. Ukratko prepričano, uz državnu pomoć od 450000Kn mjesečno,

„u jednoj sobi spavalo je 35 psihički bolesnih štićenika. Nije bilo namještaja, samo kreveti. Nisu imali svoje odjeće, tek zajedničku garderobu u praonici rublja, iz koje su svakog jutra čupali odjeću i oblačili što su stigli. Za prehranu i higijenu imali su na raspolaganju oko tri kune dnevno. Ako su bili agresivni, zatvarali bi ih u mračni podrum bez svjetla i prozora.“

itd, itd… Ministarstvo socijalne politike i mladih, nakon upoznavanja sa stanjem u instituciji, istu je pre neki dan zatvorilo pokazajući na taj način društvenu brigu za 129 psihički bolesne odrasle osobe, štićenika ovog Doma. Međutim… Upravo taj međutim najviše nastoje zaobići, prećutati ili reltivizirati najodgovorniji faktori za zatečeno stanje – kadgod i bilo gdje ono proturječi humanističkim principima u koje se svi zaklinju. Odgovornih ima više, nije to samo država, odnosno njezine Vlade:

– od osnutka Doma 2003. godine do danas, bilo je ukupno 7 inspekcijskih nadzora i svi nalazi su navodno bili katastrofalni. Lijepo! Ako je prvi nalaz katastrofalan, pa nakon toga druga inspekcija naiđe na katastrofu, poslije nje treća,…, onda je izgleda namjera državnih organa da nas  – poput cijele države – vode iz katastrofe u katastrofu, rekli bismo. Cijelo to vrijeme evolucije katastrofalnog stanja u spomenutom Domu, sa zla na gore, nitko nije ni prstom mrdnuo (ako izuzmemo uobičajene izvještaje inspektora) da bilo što konkretno promijeni. U životu, a ne na papiru!

– izvještaji inspekcije morali su dolaziti do nekoga (izvršnih organa socijalne skrbi ili ministarstva?) tko je trebao, nakon pregleda učinjenih ispravaka, predložiti mjere za poboljšanje stanja, te izvršiti kontrolu izvršenoga. I tako 7 puta sa zla na gore? Ili je riječ o tipičnoj nesposobnosti, odnosno – što je vjerojatnije – korupciji unutar nadležnih državnih organa (možda „Općinskog državnog odvjetništva“ u Đakovu, kojemu je jednom prilikom proslijeđen izvještaj o zatečenom fizičkom discipliniranju i zlostavljanju štićenika)?

– pretpostavlja se kako 129 štićenika, psihičkih bolesnika, nije nasilno smješteno u “Dom za psihički bolesne odrasle osobe“, odnosno – morala je postojati punomoć njihove najbliže rodbine: očeva, majki, sinova, kćeri, supružnika, braće, sestara,… Prosječni čovjek, bez pretenzija da po humanizmu prevaziđe majku Tereziju, smatrao bi logičnim da ih dotični – ako već ne iz puke ljubavi, a ono makar iz najobičnijeg interesa jesu li im najbliži još uvijek na životu – tu i tamo posjećuju, makar tek glumeći veliku ljubav. I vide stanje u kojem njihova djeca, roditelji, braća ili sestre borave. I zabrinu se. I obavijeste nadležne institucije ili se obrate medijima. Očito se, što je dobar indikator zabrinutosti za svoje „voljene“, to baš i nije (prečesto) dešavalo. Ljubav, oh ljubav!

– susjedi, ti vrli komšije koji jedni o drugima sve znaju i iza tarabe se opanjkavaju, ćutali su kao zaliveni sve dok cijeli slučaj nije dospio u javnost. Sada se takmiče da pred kamerama opisuju što se sve radilo u domu, što su sve čuli, vidjeli i zgražavali se (dakako, iza svoja četiri zida), samo – zaboravljaju reći zašto svoje spoznaje nisu nikome prijavili. Policiji, sudstvu, inspekciji, ministarstvu, medijima,… Lijepa je kršćanska ljubav prema bližnjemu, zar ne – barem u Knjizi nad knjigama tako stoji.

– nemojmo zaboraviti i neposredne vinovnike zatečenog stanja, eksploatatore nemoćnih ljudskih bića, briga za čiju sudbinu im je povjerena i velikodušno plaćana. Ministrica Opačić, uz uobičajeno prebacivanje odgovornosti (i) na svog prethodnika – nakon silnog zgražanja, prijetni sankcijama i inspekcijskim pregledima svih domova u zemlji –  mrtvo hladno izjavljuje na pitanje novinara može li dom u Đakovačkoj Breznici ponovno dobiti dozvolu za rad:

“Morali bi se jako potruditi i vjerno pokazati da mogu voditi brigu o tim ljudima.”

U nekim drugim vremenima, na nekim drugim mjestima, ljudi su – znajući da o jednom običnom konju može ovisiti ljudski život, te je njegova krađa gotovo jednaka prepuštanju na milost i nemilost vlasnika – konjokradice naprosto vješali o prvo stablo. Malo surov doduše, i nikako ga ne zagovaramo, ali izraziti osjećaj za pravdu – što možemo vidjeti gotovo u svakom vesternu. A ministrica potencijalno dozvoljava ljudima što su, uz već navedeno, nemirne korisnike

„koji bi mogli biti agresivni zaključavali u jednu prostoriju koja služi samo za tu svrhu. Radi se o mračnoj podrumskoj prostoriji, bez ikakvog namještaja, prozora i rasvjete, u kojoj su nađene tek dvije tanke deke i kanta za mokrenje. Uz to utvrđeno je da korisnici ne mogu telefonirati obitelji, jer je govornica u kvaru, a pisma koja pišu čuvaju se otvorena u njihovim dosjeima i ne šalju se adresiranim osobama.“,

da ponovno preuzmu brigu o tim nesretnicima, dakako – ako to vjerodostojno dokažu, u koju mogućnost ona čini se nikako ne sumnja. Kakva vjera u ljudsku sposobnost da se promijeni, transformira iz najgoreg ljudskog đubreta u dragulj humanosti koji će nesebično, srdačno i srčano nastaviti  brigu o ljudima koje su do jučer iskorištavali na najbezočniji način. „Robovlasnik“ će se čudesnom, bajkovitom transformacijom svojstvenom samo hrvatskom društvu, pretvoriti u abolicionista! No, možda se cijenjena SDP-ovka ipak samo čovjekoljubno rukovodi stihom iz Poslanice Korinćanima, te „ne pamti zlo“ i kokošarima daje novu priliku za čuvanje kokoši? Doduše, istaknula je: „Obećali smo da ćemo u sustav uvesti reda, sada to i činimo“, što je hvale vrijedno, ali zavisno od toga kako će oni koji „uvode reda“ definirati sustav. Hoće li on uključivati ministarstvo, organe socijalne skrbi, inspekciju, domove za skrb nad starijim i/ili bolesnim osobama, njihove djelatnike, štićenike te njihovu rodbinu i druge članove društva, ili će do krajnosti reducirati svoj pogled na sustav. Te će tu i tamo zatvoriti koji Dom kaznivši njegove ravnatelje (usput im obećavši novu priliku nakon izdržane kazne), ili će poduzeti sveobuhvatni zahvat u pobrojane međuzavisne komponente koje zaista tvore cjeloviti sustav. Te iz njega – uključivo i vlastite redove pred čijim su se širom zatvorenim očima godinama dešavale takve strahote – pobacati svo smeće koje se tokom vremena u njemu nakupilo.

        Ni u kojem slučaju se ne dovodi u pitanje postojanje staračkih domova, oni su više negoli neophodni u za to opravdanim slučajevima. Ne jedna starina ostaje sama, bez ikoga da vodi brigu o njoj, ili su poremećeni međuljudski odnosi unutar familije, a ima i slučajeva odricanja djece od svojih roditelja, dok se neki od istih dobrovoljno javljaju kao kandidati za boravak u njima, iz vlastitih razloga – osjećaja nezavisnosti, punijeg života, druženja sa svojim naraštajem i slično. Na obrambene prigovore pogođenih kritikom (koji su se na „pristojan“ način riješili svojih majki i/ili otaca), kako su Domovi stvar vremena – ne valja trošiti riječi. Zar je vrijeme postalo pobjednik nad ljubavlju? Zar ona ovisi o njemu? Zar vrijeme oblikuje ljude, ili ljudi oblikuju vremena? Ne traži vrijeme fleksibilnost i pokretljivost radne snage; ono ne tjera djecu na studije hiljadama kilometara daleko od doma; ne razbija porodice stvarajući strance među muževima i ženama, djecom i roditeljima; ne uzrokuje potrebu zasnivanja domova za stare i nemoćne,… Nemojmo skidati krivnju sa pravih krivaca i pokušavati oprati vlastitu savjest neutemeljenim optužbama nečega što navodno vlada našim postupcima. A gdje je naša slobodna volja, gdje se djenuo pravi krivac? Sloboda izbora ne znači vladanje ala „kud svi Turci, tud i mali Mujo“, dok zasigurno ne postoji ako „vremena“ dirigiraju ljudima. No, krivac nam je svima pod nosom, toliko blizu da nam je upao na slijepu pjegu te ga nismo sposobni zamijetiti, tako uvjerljiv svojim opravdanjem potrebe atomiziranja naših međuljudskih odnosa čudesnom riječju razvoj, da to uzimamo zdravo za gotovo. Odaziva se na „sveto“ ime – kapital! Njemu je potrebno razbiti osnovnu ćeliju cijelog društva – porodicu – na njene elemente, učiniti što labavijim veze među njenim članovima kako bi što efikasnije mogao upravljati njima u svrhu cilja vlastitog postojanja – profita, tog boga Mamona kojega je još davno, dvije tisuće godina prije Marxa, Isus demaskirao. Zar nije srušio pultove trgovaca istjerujući ih iz hrama? Ne svetilišta vjeroispovjesti, niti kojekakvih zamišljenih i krivo interpretiranih svetinja, već simbolično, iz jednog jedinog hrama dostojnog štovanja ljudske vrste – čovjeka samog!

        Ne tjera vrijeme nego interes kapitala, vašeg oca, majku i vas same da zarađujete za život daleko od doma, tamo gdje je njegovim ciljevima to povoljnije. Ne omogućuje vrijeme – već pravi upravitelj vaše egzistencije (prikriveni vlasnik života) – studiranje potomcima hiljadama kilometara od rodne kuće. Ne izgrađuje vrijeme domove za starce već to čini kapital – samo prividno iz brige za njihovu sudbinu a nerijetko ih direktno koristeći za stjecanje dobiti – kako bi si osigurao nezavisnost i nevezanost radne snage za svoje najbliže, u svrhu slobodne manipulacije njome i usmjeravanja u pravcima koji njemu odgovaraju. Nije istina da je razvoj moguć samo uz uvjete koje on diktira, ali je istina da ne treba inzistirati na razvoju po svaku cijenu, pa i onu najvišu – gubitka vlastite ljudskosti. Umjesto da on vas prisiljava, prisilite vi njega da izgradi tvornice u vašem zavičaju, da osniva fakultete i institute na ljudski prihvatljivoj udaljenosti od njega, da gradi domove za skrb o djeci, starcima i nemoćnima stvarne potrebe radi, ne radeći od vas bića koja spremaju svoje najdraže u torove kao što to pastir radi sa ovcama. A sve da bi on izvukao korist iz srozavanja vaše ljudskosti, u čemu mu uglavnom pomažu i aktuelne vlasti sa što bezbolnijom transmisijom njegova interesa u svakodnevni život. Neka vaša slobodna volja bude odista slobodna. Tko će htjeti, neka slobodno, bez ikakvih zapreka i ograničenja ide kud ga duša, želja i noge nose – da studira, radi, privređuje. Tamo gdje će mu – po njegovom a ne tuđem sudu – biti bolje, gdje će se osjećati slobodnije i ljudskije. Ne žrtvujući pritom ni svoju dušu, ni svoje bližnje, ne prebacujući odgovornost za svoje čine na druge ljude, na bogove, niti na „vremena“ koja će on oblikovati prema svojim, nenametnutim zamislima. Za to treba odvažnosti, volje i snage. Za revoluciju – radikalnu promjenu sebe sama, međuljudskih odnosa i shvaćanja prioriteta u djelovanju. Tako, a ne metafizički, i treba shvatiti pozive svih proroka, od pamtivjeka do naših dana, od Isusa preko Marxa do suvremenih im nastavljača. Pa kad ljudi počnu služiti cjelini vlastitih potreba a ne onih koje im nameće od njih otuđeno biće sažeto simbolizirano riječju kapital, shvatit će kako „ljubav sve podnosi“, a starački će domovi postat humana odredišta onih koji su taj život vlastitom voljom izabrali ili su imali manje sreće od ostalih.

        Kriminalnih radnji, neprofesionalnog, nehajnog, barbarskog i drugih oblika neljudskih odnosa prema štićenicima – što dovodi i do smrtnih slučajeva – hvala bogu ne fali, kako u Hrvatskoj tako i u zemljama Regije, pa i šire u svijetu. Stoga parcijalna rješenja samo gase požar na jednom, dok istovremeno izbija na drugom mjestu. Potrebna su cjelovita rješenja i djelovanja, a ona će biti moguća jedino ako ne proizlaze iz pukog interesa uključenih strana, već iz osjećaja ljubavi prema bližnjemu. Kćerki, majci, bratu, djetetu,… pa i običnom nepoznatom nam čovjeku koji zahtijeva pruženu ljudsku ruku. Ne da mu nešto otme, već da mu pruži – skrb, sigurnost, utjehu, poštovanje, životnu radost, a ne na poslijednjem mjestu i ljubav. Čovjeka prema čovjeku. Ne onako kako to teorijski stoji u knjigama ili se čuje sa propovjedaonica, već onako kako se to stvarno radi u životu. Zapitajmo se, prije nego li pošaljemo svoje roditelje u najbliži starački dom, želimo li im tim činom pokazati i dokazati svoju ljubav ili samo osigurati doživotnu skrb, skinuvši tako težak teret i obavezu sa svojih pleća. No, prije no se odlučimo, razmislimo još jederad – zašto majka i otac nisu prepustili brigu o nama nekom Domu za nezbrinutu djecu? Većina od nas, na našu sreću, ipak nisu ni nahočad ni siročad, zar ne? Ipak, odlučimo li svoje roditelje „skinuti s grbače“, jesmo li sigurni neće li jednoga dana – primjerice – naš otac, mimo volje izmješten iz vlastitog doma u neprijazni sobičak nekog Doma za ostarjele i nemoćne, prebirući svoje misli i sjećanja na vremena kada nije zamišljao takav usud, nalikovati Joel Locku, junaku SF priče „Abšalom“, Henry Kuttnera:

„Mrzio je Abšaloma. Mrzio je i tu neraskidivu vezu koja ga je držala zarobljenikom djeteta svoje krvi. Abšalom zapravo i nije bio njegov sin nego samo karika u dugom lancu nove mutacije. Sjedeći u sumraku nestvarnosti, otvorena albuma pred sobom, pred ekranom koji se palio samo na vezu s Abšalomom, Joel Lock je pothranjivao svoju mržnju. Odnedavno je u njegovu srcu niknula nada, koja je trgala koprenu mraka. Jednoga dana… jednoga će dana i Abšalom imati sina.”

        Jesmo li to sposobni zamisliti?