Ladislav Babić: E N D L Ö S U N G

Izdvajamo

• U Republici Hrvatskoj više ne postoji nikakvo "srpsko pitanje". Naša generacija riješila ga je "uspješnije" no su o tome mogli sanjati i najzagriženiji ustaški zločinci. A ovog puta nema partizana da spasu obraz nacije, jer gotovo stoprocentno smatramo kako ga nismo ni izgubili. Šeststo hiljada hrvatskih Srba nikako nisu mogli biti zločinci i četnici, barem ogromna većina ne, kao što ni većina Hrvata nema nikakve veze sa ustaštvom.

Povezani članci

• BOSANSKI BORCI U SIRIJI: Odlazak u smrt košta 250 eura, dženaze se obavljaju na mjestu pogibije
• Zlatkopisne prijetnje Ivici Đikiću
• Pančić: Lepše je s opštu kulturu
• Božica Jelušić: SVETO PROLJEĆE
• Hrvatski navijači razbijali po Vukovaru, u Splitu napali Srbe koji su slavili Svetog Savu
• Ulazimo u najopasniju fazu razvoja BiH

Kada se odstrane prigodna propagandna opravdanja vlastite ili optužbe suprotne strane o tome tko je kome što i kako radio, ostaje samo gola, realna činjenica i neumitna stvarnost: Srbe ćemo u Hrvatskoj ubuduće morati tražiti povećalom.

   Tekst objavljen u časopisu Hrvatska ljevica, 1995/9

        Šestog augusta 1945.g. američki bombarder B‑29, istresao je iznad japanskog grada Hirošime svoj skromni prilog oslobođenju svijeta od japanskog militarizma i fašizma. Nekoliko sekundi kasnije, svijet još nije, ali Hirošima bijaše oslobođena ‑ svojih stanovnika. Pedeset ljeta kasnije, u isto kalendarsko doba godine, jedinice HV i policije, u sklopu akcije “miroljubive” reintegracije hrvatskih teritorija, oslobodili su niz hrvatskih gradova. I, zaista ‑ promatrajući strogo kontrolirane televizijske priloge ulaska hrvatske vojske, svatko se lično mogao uvjeriti; bijahu to, makar samo relativno kratko vrijeme (do povratka hrvatskih izbjeglica), gradovi duhova ‑ oslobođeni svojih (srpskih) stanovnika. Ne moralizirajući u pogledu ljudskih prava, niti hrvatskog prava na cjelovitost svog međunarodno priznatog teritorija, još udaljeni od konačnog rješenja “jugoslavenskih” problema, već se mnogo ranije moglo zaključiti ‑ etnička slika ovih područja više nikada neće biti kao prije. Kada se odstrane prigodna propagandna opravdanja vlastite ili optužbe suprotne strane o tome tko je kome što i kako radio, ostaje samo gola, realna činjenica i neumitna stvarnost: Srbe ćemo u Hrvatskoj ubuduće morati tražiti povećalom. I kao što se, pola stoljeća daleko od Hirošime, sve više ponovno razmatra opravdanost američkog čina (koji je i onda, za svako zaista moralno ljudsko biće, bio ratni zločin) i etičnost opravdanja kako “smo žrtvovanjem više od stotinu hiljada nevinih ljudi (mahom civila) spasili živote stotine tisuća nekih drugih nevinih ljudi“, vjerujem da i u Hrvatskoj postoji, na žalost manjina, onih koji se od samog početka pitaju: Opravdava li cijena svih ovih događaja u protekle četiri godine, “svetost” postavljenih ciljeva? Posebno u svjetlu floskule da je “svaki ljudski život nemjerljiv”, je li? Ne sumnjam da ćemo u narednim godinama, kad rat postane prošlost i sjećanje, a mržnja se ponovno samo pritaji u dubinama ljudske duše, opet trabunjati o manjinama kao o mostovima koji spajaju narode, ne hajući mnogo o tome zašto su narodi bivše Jugoslavije ‑ koji su svi ustvari bili manjinski (manje od 50%) ‑ rušili mostove među sobom umjesto da ih izgrađuju. Egzistencije milijuna ljudi bivše domovine, bez obzira na njihovu nacionalnost, stubokom su promjenjene proteklih godina. Skinemo li sa čovjeka odjeću, nacionalnu pripadnost, obrazovanje i različite kulturološke namaze sredine i doba u kojem živi, preostaje još samo živo biće ‑ kakvim su ga Bog ili priroda stvorili. I nitko me neće uvjeriti da duboko u izbjeglici, plače Hrvat, Srbin, Musliman ili bog te pitaj koja nacionalnost ‑ a ne upravo to golo, nemoćno, poniženo i zgaženo božje stvorenje. Samo što nažalost, toga niti ono samo najčešće nije svijesno (zato mu ni nije jasno zašto ga deložiraju iz stana, kad je on ‑ čistokrvni Hrvat!). I takvi stvorovi, kad im za desetak godina pomalo počnu zacjeljivati nanesene rane, kada opet izgrade svoje srušene kuće i ojačaju svoje etnički čiste, nacionalne, “demokratske” državice, kada ponovno uspostave kakvu takvu međusobnu komunikaciju, prvi puta posjete svoje rođake preostale na onim ili ovim stranama ‑ neće toga biti svijesni. Splićanima neće biti jasno kako su potiho, u sebi, zahvaljivali Bogu što rakete padaju na Županju a ne na njihov grad i kako jednako tako beograđani bjehu zahvalni da umjesto po njima, granate cure po sarajlijama,… i da ustvari većina tih beograđana nije imala ništa lično zamjeriti sarajlijama ili obratno. Hrvat će samo Hrvatu biti ‑ Hrvat, Srbin samo Srbinu ‑ Srbin, Bošnjak tek Bošnjaku ‑ Bošnjak, dok ćemo jedni drugima biti ustaše, četnici, balije… Nitko, ratne zločince i krivce za svoje patnje, neće tražiti počev od svojih Voždova i Vrhovnika na niže. Narodi će radije ekskomunicirati narode, i desetljećima pisati po svojim povjesnicama kako, eventualno, možemo oprostiti ali ne i zaboraviti. Zaboraviti? Što? Pitanje je jesmo li uopće bilo što od svega shvatili. Tetošit ćemo šačicu “svojih” Srba, kojih neće više biti ni za primjenu specijalnih ustavnih prava, a ljevičarske “idealiste” što baljezgaju o slobodi čovjeka, bratstvu, jedinstvu, jednakosti, građanskoj državi, proleterima i socijalnoj pravdi, možda ćemo i tolerirati ‑ bude li ih manje od 1%. Kao što je Svijet gotovo ignorantski naučio živjeti, ploditi se, radovati, tugovati i stvarati pod zloslutnim sjenama ne jedne, već tisuće nuklearnih bombi, tako ćemo se i mi (većina s ogromnim olakšanjem) sprijazniti s životom bez “naših” Srba. Većina, koju nije posebno zabrinjavalo smanjivanje njihovog broja tokom poslijednjih šest desetljeća, gotovo neće ni zamijetiti da ih više skoro nema. Nije mi namjera učiti hrvatski narod bilo čemu ‑ to bi bio unaprijed propao pokušaj. Hrvatima međutim, tek predstoji veliko učenje. Narod uči kad ide u ustaše, odmeće se u partizane, razbija staru ili gradi novu državu. Učeći na vlastitom iskustvu, budući će (i sadašnji) pokornici, seljaci, penzioneri, sitni dioničari, omladina klasificirana po “naprednim” školskim zakonima, sirotinja i beskućnici, žene i muževi, polako shvaćati domete svoje nacionalne slobode. I kao što su nekada “komunjare” govorile kako su kazamati bili “prava škola revolucije”, tako će i naši nacionalno osvješćeni sugrađani (ili djeca njihove djece) shvatiti da je život škola njihove slobode. Možda će im se, poput 20% stanovnika USA što bivstvuju ispod životnog minimuma, nadimati grudi i prazni želuci (vjerujete li u to?) na poznatu holivudsku floskulu: Ovo je slobodna zemlja, zar ne? Jer, važno je živjeti u slobodnoj zemlji. Svjesni su toga i “slobodni” alžirci, tunižani, pakistanci, južnoafrikanci, filipinci, kubanci,… i milijarda bjelosvjetske sirotinje, poniženih i eksploatiranih stanovnika slobodnih zemalja. A “Amerika” je demokratska zemlja, u to nema nikakve sumnje. Izgrađujući desetljećima svoju demokraciju, između ostaloga i pod parolom: “Samo mrtav indijanac je dobar indijanac!” konačno su postigli stadij kada su prava starosjedilaca ‑ preživjelih proces demokratizacije ‑ jednako zaštićena kao i prava preostalih bizona. Zato pripazimo da i u našoj domovini ostane ponešto ovih predstavnika “bizantskog mentaliteta i civilizacije”. Da bismo mogli svojim unucima, jednog dana, pokazivati protiv koga su se to borili slavni vitezovi hrvatskog generala Franje Tuđmana. Kao što je već osuđen na ponovno učenje o gotovo svemu, prosječni Hrvat bit će prisiljen iznova izučavati Krležu (kojega taj prosjek ni ne čita) i suočiti se nanovo sa njegovim porukama ‑ koje nikada nije ni shvatio. Ja lično, u ovom ratu već godinama uzalud tražim Čovjeka. Ponekad mi se učini da sam ga opazio u beskrajno tužnim kolonama izbjeglica koje mile ovim drumovima, na putu od nigdje prema nikamo, od kakve‑takve prošlosti do upitne budućnosti. Dok ne progovore, i ja s dubokim žaljenjem, po ne znam koji put najčešće ustanovim ‑ to su ljudi samo oblikom i funkcijama ‑ ovo bježe ustvari Hrvati, Srbi, Muslimani… Hoće li i oni, poput Einsteina, prognanog iz svoje domovine nacističkom mržnjom, sanjariti o jednoj jedinoj državi na Zemlji? Čisto sumnjam, sem ako se ne bi zvala Velika Srbija, Srednja Hrvatska ili Mala Bosna. Ironija je, da se na ovim prostorima toliko pozivaju na prohujale vijekove koji sa objektivnim životom sadašnjih generacija nemaju nikakve ili imaju vrlo malo veza, odbacujući ili nipodoštavajući proteklih pedesetak godina, u kojima se većina nas rodila, odrasla, formirala svoje ličnosti i stekla kakav‑takav materijalni status. Bez namjere da nekoga vrijeđam, prisjećam se kako sam svojedobno pisao svome beogradskom kolegi: “Nemam namjere braniti Hrvate ni optuživati Srbe, jer iskreno govoreći, lično bih radije bio kreten no jedno od ovoga.”. Vjerujem da ima još dosta pametnih Ljudi koji će shvatiti taj osjećaj. Da rezimiram. U Republici Hrvatskoj više ne postoji nikakvo “srpsko pitanje”. Naša generacija riješila ga je “uspješnije” no su o tome mogli sanjati i najzagriženiji ustaški zločinci. A ovog puta nema partizana da spasu obraz nacije, jer gotovo stoprocentno smatramo kako ga nismo ni izgubili. Šeststo hiljada hrvatskih Srba nikako nisu mogli biti zločinci i četnici, barem ogromna većina ‑ ne, kao što ni većina Hrvata nema nikakve veze sa ustaštvom. Međutim, konačni rezultat je sasvim isti. Kao što bi sportaši rekli: nije važna igra već konačni rezultat. Gledajući stvari na ovakav način, mi smo pobijedili. Ja lično, osjećam veoma malo pobjedničke euforije i zanosa ‑ prije bih to definirao bljutavim gađenjem i tugom. A vi?

        Hrvatska ljevica, 1995/9