Kurspahić: Povratak ‘bivšim vrijednostima’

Povezani članci

• Slobodan Dukić: Leva desna, nazad marš!
• Divlji kapitalizam bez moralnog kompasa
• Borba za budućnost
• Poplava, nana i hurmašice
• Udruženi zločinački pothvat traje
• Međunarodna zaje(b)nica

Nikad nisam pomišljao da ću svojim najupornijim kritičarima, pored ostalog – ideolozima i propagandistima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, morati javno odati priznanje da su me savršeno tačno opisali već u naslovu jednog od saopštenja sračunatih na moju ljudsku i profesionalnu diskvalifikaciju. Taj njihov naslov glasi: „Bivši komunisti ne ostavljaju na miru IZ i muslimane“.

Ono što je zamišljeno kao kletva – „bivši komunista“ – naime savršeno odražava moje vlastito osjećanje prošlosti i sadašnjosti. Moj se dosadašnji život odvijao u dva vremenski približna poluvremena: u prvoj fazi, do 34. godine i Titove smrti, bio sam iskreni titoista i bezuslovno prihvatao vrijednosti zbog kojih su on i njegova zemlja uživali podršku Zapada i uvažavanje Istoka: antifašizam, antistaljinizam, antinacionalizam, jednakost, nesvrstavanje, samoupravljanje … Ni danas, u odmaklom drugom poluvremenu života, ne bih se odrekao nijedne od tih definirajućih vrijednosti koje su određivale i moje i odrastanje generacije kojoj sam pripadao. Za razliku od onih koji su u ratnom stradanju prije svega naroda iz kojeg potičem vidjeli poništavanje vrijednosti s kojima smo odrastali uvjeren sam kako su te vrijednosti – nacionalne i vjerske jednakosti i tolerancije – najpouzdaniji garant opstajanja i jednih i drugih i trećih i “ostalih” u našim podnebljima.

Drugo poluvrijeme obilježeno je raznošenjem Titove istorijske ostavštine. Od njegovog početka – Titove smrti 1980. – to što se događalo, od uskraćivanja nacionalne ravnopravnosti do nasilnog prekrajanja pokrajinskih i republičkih ustava; od ulične „antibirokratske revolucije“ do poticanja izlaska iz jugoslovenske zajednice republika koje su tražile ravnopravnost i odbijale diktat, doživljavao sam i opisivao u autorskom engažmanu kao put uništavanja jugoslovenske zajednice.

Na toj raskrsnici – između pripadanja Evropi demokratije i ljudskih prava i održavanje na silu „zajednice“ u kojoj će ustavno uređenje biti nametano uličnim nasiljem, policijskim vanrednim stanjem i intervencijom armije i zločinačkih paravojnih formacija – bez i najmanjeg kolebanja sam u autorskom i uredničkom angažmanu stao na stranu evropskih vrijednosti.

Ne mislim da su one u bilo čemu suprotne mojim „bivšim uvjerenjima“.

To je kontekst u kojem vidim i kritiku iz „portalbiroa“ Islamske zajednice i njenih možda nepozvanih ali utoliko agresivnijih trabanata. Njih razdražuju primjedbe kako vjeronauka u javnim školama produbljuje jazove među djecom; zapjene na podsjećanja kako su se Djeda Mrazu i Novoj godini, kao godišnjem simbolu dobrih raspoloženja i najboljih želja, nekada radovali i Bosanci i Hercegovci i njihova djeca a da to nikada ni politički prvaci ni islamske vjerske vođe nisu smatrali „tuđim tradicijama“; oni svako javno neslaganje s pokušajima vjerskog poglavara da arbitrira u javnom životu doživljavaju kao ideološko nasilje inspirisano komunističkom prošlošću a da i ne pomisle kako bi to moglo biti inspirisano i evropskim aspiracijama i perspektivama bosanskohercegovačkog društva.

Ako među poštovanim čitaocima ipak ima i onih koji vjeruju kako je vriska iz Islamske zajednice o opasnosti koja joj prijeti od „bivših komunista“ možda ipak iskustveno opravdana, i kako se možda zaista radi o nepomnirljivom ideološkom sukobu između prava na praktikovanje i uskraćivanja religijskih prava, lako je pokazati kako je riječ o krajnje ideologiziranom izboru neprijatelja.

Islamska zajednica, i njeni ideološki i medijski propagandisti, naime, lako će sve koji se usude da kritikuju njihov vanvjerski javni i politilčki angažman pokušati da diskvalifikuju kao „bivše komuniste“ kao što će entuzijastično neke od najistaknutijih “bivših komunista“ podariti najvišim počastima ako su u međuvremenu prihvatili da propagiraju „nove vrijednosti“.

Nikada nisam ni pomišljao da se vjerskoj inkviziciji opravdavam za „bivša uvjerenja“, u koja u decenijama njenog upada u javni život vjerujem više nego ikad ranije, ali me duboko ožalošćuje njena dosljedna nedosljednost: za nih je „bivši komunista“ neko ko nikada nije bio član ni optinskog, ni gradskog, ni centralnog komiteta – i nikada ni jednog dana nije radio ili primio platu ni u jednoj partijskoj „društveno-političkoj organizaciji“ – ali su savršeno prihvatljivi, sve do ukazivanja najviših vjerskih počasti, bivši najviši partijski funkcioneri ako su se u decenijama vladavine nacionalizma odrekli „bivših“ i prihvatili „nove vrijednosti“.

To je okvir u kojem onda i kletve o navodnim „isluženim slugama komunizma“, o poistovjećivanju kritike javnih istupanja islamskog vjerskog poglavara s rasističkim izjavama Plavšićeve, Mladića i u novije vrijeme Dodika; o „komunističkim progoniteljima i zatiračima islama“ … postaju jeftina providna propaganda bez i najmanje uvjerljivosti ili pokrića.

Radio Slobodna Evropa