ENG
Kurspahić: Potkopavanje vladavine prava
Autor/ica
Povezani članci
Inicijativa dvije vodeće političke partije u Republici Srpskoj za ukidanje Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine doživljava se ovih dana u federalnoj javnosti i medijima kao najnovija epizoda u istrajnim nastojanjima predsjednika tog entiteta za ukidanje institucija na državnom nivou i slabljenje države sve do njenog “neminovnog raspada” kakav se proriče iz Banjaluke.
O namjerama Milorada Dodika u vezi sa sudbinom države i njenih institucija i nema potrebe nagađati i gatati: On već duže vremena javno poziva na poštovanje “slova a ne duha” Dejtonskog sporazuma i zahtijeva da se entitetima vrate nadležnosti koje su navodno neustavnim pritiscima i odlukama visokih predstavnika prenesene na državni nivo.
Kako nerijetko biva u politici na balkanski način, Dodikovo nastojanje da pozive na ukidanje državnih institucija predstavi kao principijelno zalaganje za “slovo” dejtonskog ustava najefikasnije potkopava sam Dodik. Inicijativa za ukidanje državnog Tužilaštva i Suda došla je, naime, kao vrhunac orkestrirane političko-medijske kampanje u Republici Srpskoj protiv odluke Tužilaštva da obustavi istragu protiv bosanskog političkog i vojnog vrha za napad na kolonu JNA u povlačenju u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992.
Koliko god se ta kampanja nastojala predstaviti kao principijelno zalaganje za striktno poštivanje Dejtonskog sporazuma, ona ostavlja gorak okus nastojanja da se državne institucije – kao i sve u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini – potčine političkim pritiscima, ucjenama i diktatu.
Zar, uostalom, tri respektabilne međunarodne pravne institucije – Tribunal za ratne zločine u Hagu, londonski i bečki sud – nisu i prije bosanskog Tužilaštva zaključile da nije bilo pravnog osnova za gonjenje osoba koje srpska strana optužuje za Dobrovoljačku?
Mustafa Cerić
Međunarodni visoki predstavnik – koji je i po “slovu” Dejtona najpozvaniji za tumačenje sporazuma – već se izjasnio o inicijativi iz Republike Srpske naglašavajući da su nezavisne sudske institucije ključni preduslov uspostavljanja vladavine prava i da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već dva puta, 2001. i 2008. godine potvrdio da država ima obavezu da provodi svoje ustavne odgovornosti putem Suda BiH.
Američka ambasada takođe je potvrdila podršku pravosudnim institucijama na državnom nivou i ukazala da se problemi u vezi s njihovim funkcionisanjem mogu rješavati “u okviru strukturalnog dijaloga” koji je u toku.
Ali, predvidivi fokus na Dodika kao nekoga ko uporno radi na slabljenju bosanske države zanemaruje toliko puta iskustveno potvrđenu činjenicu da samo jedan nacionalizam nikada ne bi bio dovoljan i efikasan na tom poslu kad ne bi imao oslonac u manifestacijama nacionalizma na drugim dvjema stranama sve dublje podijeljene države i društva.
U devedesetima je ideja etničkih podjela i dejtonske degradacije bosanske državnosti dobila međunarodni blagoslov tek onda kad se Karadžićevom projektu “nestajanja jednog naroda” pridružio i projekt sličnih progona u zaokruživanju “hrvatske Herceg-Bosne” i sukob među bošnjačkim frakcijama u Krajini sve do prevladavanja u bošnjačkom političkom vrhu mirenja s nekom vrstom “bošnjakistana” na ruševinama međunarodno priznate multietničlke države.
Tako je i Dodik ovih dana, u potkopavanju autoriteta i nezavisnosti državnih pravosudnih institucija, najboljeg partnera dobio u reisu Islamske zajednice Mustafi ef. Ceriću: On je na Dan sjećanja na žrtve holokausta u Sarajevu primio porodice osumnjičenih za ratne zločine u Silosu u Tarčinu i, izjašnjavajući se protiv političkih pritisaka na Sud i Tužilaštvo BiH, podržao zahtjev da se optuženi za zločin u Tarčinu brane sa slobode. Reis je, prema pisanju štampe, i u ovom povodu ponovio kako se Bošnjaci osjećaju kao pod nekom vrstom Guantanamo režima u kojem ih država hapsi a ne objašnjava zašto ih drži u zatvoru dokle ona hoće.
Svako ko iskreno brine za nezavisnost i autoritet pravosudnih institucija na državnom nivou morao bi vidjeti da ovako aktivističko izjašnjavanje vrhovnog islamskog poglavara o jednom sudskom predmetu u ranoj fazi gonjenja, nasuprot verbalnom zalaganju za nezavisno pravosuđe, predstavlja upravo primjer neprimjerenog pritiska.
To, u javnim istupima reisa Cerića, nije usamljen primjer: njegovi svojevremeni prigovori kako Bošnjaci nemaju svoje pravosuđe samo je odraz u ogledalu Dodikove izjave kako “ne mogu nama suditi sudije muslimani”.
Slične paralele mogu se izvući i u odnosu prema prisustvu međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini: dok Dodik uporno vodi kampanju za ukidanje ovlašćenja i zatvaranje ureda međunarodnog visokog predstavnika, reis mu se u tome vatreno pridružio onda kada je u javnost dospio šematski prikaz vaninstitucionalno najuticajnijih među Bošnjacima među kojima se našao i on. Optužio je međunarodnu zajednicu za kolonijalnu upravu nad Bosnom i Hercegovinom, sve do učešća u “konačnom rješenju” bošnjačkog pitanja, a onima koji kritikuju njegovo miješanje u političke i državne poslove prigovorio je da je to odnos prema vrijednostima koje on baštini “kao simbol svog bošnjačkog naroda”.
Takvim angažmanom, naravno, ni najmanje ne doprinosi stvaranju atmosfere i kulture vladavine prava niti uspostavljanju zaista nezavisnih pravosudnih institucija koje u evropskom društvu ne bi trebalo da primaju naloge ni od entitetskog predsjednika ni od islamskog ili kog drugog vjerskog poglavara.
Autor/ica
