Kud svi veliki hadezeovci tud i mali esdepeovci

Povezani članci

• KNIN SE KNINOM IZBIJA
• Kemija Hodžić: Preživjele žrtve genocida u Srebrenici pakao devedesetih proživljavaju svaki dan
• Predragova vječna plovidba izvorištima
• Plenković laže: Macron u saopćenju potvrdio da nije bilo razgovora o BiH
• Hrvatski pristup EU: Sa prigušenom nadom
• Bilješka o suverenitetu

Foto: 24 sata

Što bi dao da sam na njihovomu mjestu

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Baš zavidim (dubrovački: invidijam) žrtvama azbesta iz Ploča i gospođi Luci Gvozden, predsjednici Matice umirovljenika Dubrovnika, na plaketama koje će im kao godišnjim laureatima nagrade „za iznimna postignuća u protekloj godini“ biti uručene na svečanoj sjednici Skupštine Dubrovačko-neretvanske županije na Dan Županije i rođendanski blagdan njezina sveca zaštitnika Leopolda Bogdana Mandića (Herceg Novi, 12.05.1866 – Padova, 30.07.1942.).

A još sam više invidijoz (hrvatski: zavidan) gosparu Niku Kapetaniću, predsjedniku Matice Hrvatske Konavle i tajniku Društva prijatelja dubrovačke starine na plaketi koju će primiti kao dobitnik županijske nagrade za životno djelo, te gosparu Damiru Milatu na plaketi koja će mu biti uručena kao ravnatelju Dubrovačkog simfonijskog orkestra.

Što bi dao da sam na njihovomu mjestu, pa da dok gospar Željko Kulišić, predsjednik udruge Hrvatski domobran, slavodobitnik istovrsne nagrade kao i Dubrovački simfonijski orkestar, dakle nagrade „za izniman doprinos ugledu i promociji Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i svijetu“, bude u svom nadahnutom prigodnom govoru u ime svih nagrađenih skromno i nenametljivo bacao akcent na:

– činjenicu da je njegova udruga svojom raznovrsnom izdavačkom djelatnošću poput objavljivanja knjige Vjekoslava Luja Peševića „Kotar dubrovački u Domovinskom ratu 1941-1945.i u poraću“; te dostojnim obilježavanjem hrvatskih stratišta poput Orsule, gdje je likvidirano desetak konavoskih mladića slučajno zatečenih u ustaškim odorama; Dakse, gdje je smaknućem nekoliko desetaka apsolutno nevinih odličnika „katynizirana“ dubrovačka civilna i vjerska elita; te Jakljana, gdje je smaknuto nekoliko stotina nedužnih njemačkih turista obučenih u nacističke uniforme; a svi stradali na najokrutniji zamislivi način od bezbožne Titove komunističke četničko-partizanske zvjeradi, netom što su ovi 18.listopada 1944. okupirali i podjarmili Dubrovnik; a da je time, dakle svojom dosadašnjom aktivnošću njegova udruga, pomalo inverzno, zapravo samo koliko-toliko rasvijetlila tragični završetak hrvatskog Domovinskog rata 1941-1945 na dubrovačkom području, dakle samo stavila točko na „i“, a da tek predstoji ispisati cijelo debelo (hrvatsko) slovo „i“, dakle iznijeti povijesne činjenice i istine o slavnim bitkama, velikim pobjedama i istinskim hrvatskim vitezovima iz tog rata, od njegova slavnog početka pa do…, naročito od njegova slavnog početka;

– zasluga je naše Udruge, nastavit će ponosni laureat, što je u službenu upotrebu vraćeno, tijekom jugo-komunističkog mraka proskribirano, pravo ime rata 1941-1945 na području Hrvatske (jasno, do Drine); dakle to je bio hrvatski Domovinski rat u kojem su na pravoj, hrvatskoj, strani bili Hrvatska vojska predvođena svojim elitnim ustaškim zdrugovima i najvećim sinom Hrvatskog naroda, neprikosnovenim vizionarom i poglavnikom dr.Antom Pavelićem; a na protivnoj, agresorskoj strani, partizanska jugo-komunistička banda, predvođena kapom J.B.Titom, najvećim veleizdajnikom hrvatstva u povijesti; Domovinskog rata u kojem je, baš zato što je bio domovinski, aktualiziran stari hrvatski narodni pozdrav: „Za dom!“, pa će dramski zastati i znakovito pogledati u auditorij, na što će u prvom redu poredani župan Nikola Dobroslavić (HDZ), zamjenica mu Marija Vučković (HDZ) i zamjenik mu Davorko Obuljen (HDZ?) mahinalno, kao ono kad im na prve tonove hrvatske himne desna ruka sama leti na lijevo srce, iako za govornikovo poimanje nedovoljno glasno, promrmljati „Spremni!“;

– ne smijemo se više, Hrvatice i Hrvati Dubrovačko-neretvanske županije, zadovoljavati pasivnim obilježavanjem mjesta naše nacionalne tragedije, već moramo prijeći u ofanzivu i bez straha i srama, jer koga se mi više imamo bojati i pred kim se sramiti u napokon dočekanoj samostalnoj i suverenoj Lijepoj Našoj!, skinuti nametnutu nam stigmu i ponosno istaknuti, pa i znanstveno elaborirati, pa i spomenički obilježiti mjesta velikih pobjeda slavne Hrvatske vojske, posebice onih sa samog početka Domovinskog rata, a u Dubrovniku odnosno na području Velike župe Dubrava u onih par ljetnih mjeseci 1941-ve između talijanske proljetne okupacije i jesenske reokupacije. Dokad ćemo mi i iz kojeg razloga skrivati od nas samih, a o mlađim generacijama da ne govorimo, zadržimo se samo na ovom području, briljantne vojne akcije u kojima su likvidirane na stotine, pa i tisuće mahom Srba, dakle samim time što su (bili) živi vrlo vjerojatnih neprijatelja Hrvatske države, počam od Kapavice Gornje poviše Ljubinja, gdje je u jednom danu, 08.lipnja 1941. napunjena seljacima iz okolnih sela tamošnja ne baš duboka ni široka jama, pa je drugu polovicu od njih ukupno 115 valjalo postrijeljati na obližnjem gumnu, pa preko jame Pandurice ispod Ljubinja u kojoj je već 13-14.06.1941. skončala intelektualna elita toga hercegovačkog gradića, da bi se pobjedonosni hod slavne Hrvatske vojske nastavio uklanjanjem potencijalno nepoćudnih elemenata po selima diljem Popovoga polja, te njihovom pacifikacijom u razdoblju od 22-28. lipnja 1941. u bezdanu puno izdašnije jame u Ržanome dolu, koja je primila nekoliko stotina, ako ne i cijelu tisuću Hrvatskoj državi nepoćudnih elemenata; da bi se konačno borbena djelovanja slavne Hrvatske vojske prebacila i na uže dubrovačko područje, gdje je 01.07.1941. junačkim činom ustaškog poručnika Ante Duževića i njegovoga zdruga na Lisačkim rudinama s lica (hrvatske) zemlje uklonjeno još 13 potencijalnih neprijatelja Hrvatske države, mahom dubrovačkih Srba… Eto to su, Hrvatice i Hrvati Dubrovačko-neretvanske županije,   samo neke od niza velikih pobjeda slavne Hrvatske vojske koje zaslužuju da ih vječno komemoriramo. Poručnik Ante Dužević je bio istinski, djelatni junak Domovinskog rata, a ne npr. trećerazredni Pavelićev salonski diplomat dr. Ante Sugja, čije ime se sasvim nezasluženo, u usporedbi recimo s imenjakom mu Duževićem, kočoperi na jednoj gruškoj ulici. Takvim junacima nije bilo teško ubiti bilo koga za Domovinu. Za dom! – uzvikne govornik, a u ovoga puta puno glasnijem odgovoru „Spremni“ onoj trojci se priključuju gotovo svi nazočni uzvanici i županijski vijećnici na čelu s predsjednikom Županijske skupštine Ivom Margaretićem (HSU), te njegovim zamjenicima Vickom Ivančevićem (HSLS), a, nakon kraće telefonske konzultacije, i Olegom Valjalom (SDP). (Navodno je taj razgovor tekao otprilike ovako: – Tata što mi je činiti? – Sine Oleže, mi smo stara ljevičarska konavoska „malomoskovska“ obitelj. – Ali tata svi oko mene…. – A kad je tako, sine, tokat će ti po onoj narodnoj „Kud svi Turci, tu i mali Mujo“, ali da ne bi „arajdali“ naše susjede iz Lovorne (Mujo je prezime u tom konavoskom selu, opaska D.K.), primijeni ti novohrvatsku verziju: Kud svi veliki hadezeovci, tu i mi mali esdepeovci.)…

…pa da ja kroz cijelo to vrijeme param u paramparčad onu netom mi uručenu povelju najbezveznije i jedne od (dvadesetak) Hrvatskoj najsuvišnijih županija, a koja svoj bezvezluk ne može kamuflirati ni kad dijeli nagrade. I da u krešendu svečane završnice svečane županijske skupštine uz zvukove fanfara te papiriće, kao konfete, saspem dolje po glavama županijskih čelnika, vijećnika i njihovih uzvanika.