ENG
Krv, znoj, i proteza
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Već četiri dana ni slova na papir. Osjećam se i pospano i posrano. Već u bolnici mi je postalo jasno: kad ne mogu čitati, pisati i gledati seriju “Kuća od karata” (House of cards) sa Kevin Spejsijem u glavnoj ulozi – dozlogrdilo je do balčaka!
A sve je, kažem, do prije par dana izgledalo ok. Uskoro počinje revalidacija, već mi uzeli mjeru za protezu, treninzi kod kuće “k’o podmazani”…
A sad… Noću se budim vas u znoju, mogao bih cijediti potkošulju. Uz krevet mi stalno spremna suha majica. Čas hladno, čas vruće, stalno mi se spava, slab, slab. I sad, povrh svega, zubobolja! Počelo umnjakom, a sad se upalila cijela gornja strana.
Kao “šlag na tortu” – moj zubar, naš čovjek iz Tuzle, je na ljetnom odmoru. Kad sam dobio vezu na broju njegove zamjene, na koji me je uputila centrala, i kad je dama s druge strane čula da se radi o umnjaku – ni da čuje!
“Gospodine, u tom slučaju Vi morate kod hirurga za vilicu. Mi ne vadimo umnjake.”
Kad nešto pođe naopako… Kad sam mom zubaru preko fejsa rekao kako su postupile njegove kolege, on je naprosto pošizio, svašta im nagovorio, i zatražio mi broj te “koze” koja me je elegantno odbila samo zato što nisam njen pacijent i što od mene nema neku zaradu. Zapad. Ovdje se (skoro) sve mjeri novcem.
Na kraju mi je moj zubar obećao da će me primiti čim dođe, pa kako god.
Ali treba izdržati do tada. Zato sad, uz ostalih bukadar lijekova, pijem osam paracetamola dnevno. I to, srećom, pomaže.
***
Pižon
Kroz odškrinute zavjese: bor, i,
na njegovom vrhu,
čvorak!
Sam u kući.
Danima na kauču,
povazdan gledam ptice.
A na debljoj grani,
ispod,
komšijin golub,
pižon,
utovljen poput dooobrog pileta.
Ovdje se dvonošci panično plaše sala,
bolesti,
i pivskih trbuha,
a ptice i mačke hrane i tove – kao za trpeze!
Svega ima, a sunca urijetko.
***
Danas bio kod hematologa. Trombociti u redu, ali leukociti, vezani za otpornost organizma, daleko ispod normale. Vjerovatno zato i imam problem sa zuboboljom. No, ona veli da to nije ništa neobično, da mnogi pacijenti koji prolaze ovu lakšu hemoterapiju ispočetka imaju problema s otpornošću, ali se to kasnije najčešće značajno popravlja.
Ne vjerujem joj ni riječi, dok moje tijelo tako ne pokaže!
I u bolnicu sam ušao na dvije noge, a izišao polovan.
***
Iako kući sve, s obzirom na okolnosti, manje-više dobro šljaka, jedna me stvar pravo brine: izgubio volju za alkoholom. Čak i za specijalnim pivom. Na rođendanu sam jednu flašu – dozvoljena dnevna količina – bezvoljno “cevčio” tri debela sata, a ni ovih dana, gledajući kvalifikacije za Ligu šampiona, ništa me ne vuče čaši.
Možda je do lijekova, a možda i ne. Možda je u pitanju podsvjesni strah od smrti, koji me nagoni da odstranim sve što bi moglo ubrzati negativne procese.
Ne znam. Ne bih volio da se pretvorim u savršenog muža: ne pije, ne puši, ne …
Šta bješe ono treće, majke ti?
***
(Moć navike)
Darija sjeda u podnožje kreveta da mi odreže nokte. Iako nije ni blizu, instiktivno sklanjam patrljak, da mi ne sjedne na cijelu nogu.
Zgledamo se, u gluhoj sobi, pa prasnemo u smijeh.
***
Juče, na prvom revalidacionom treningu, uz nekoliko starijih ljudi, vidio mladića za kojeg, da nije bio u kratkim hlačama, ne bi povjerovao da je bez noge. Prav k’o svijeća, piči li piči.
“Moja” fizioterapeutkinja, Šarlote sa lijepim očima, kaže da mladić vježba već pet sedmica i da bih i ja trebao dobiti protezu sličnu njegovoj.
Dakle, krv, znoj, a onda – proteza.
Šteta što Šarlote naredne sedmice ide na odmor. Dobiću drugog fizioterapeuta.
Lakše je vježbati s ljepotom uza se.
Autor/ica 👤Goran Sarić
