Konzervativizam, prvi ili posljednji stadij nacionalizma?

Autor/ica 1.7.2011. u 22:39

Povezani članci

Zašto su nacionalisti u praktično svim jugoslavenskim republikama dobili onako masovnu podršku? Notorni uzroci su nacionalistička mitologija, šovinistička mržnja i bjesomučna propaganda o ugroženosti nacije, no je li sâm nacionalizam bio dovoljan da izazove onoliku količinu i onakvu kvalitetu emotivnog angažmana?

Svakako da ne treba podcjenjivati veliku sugestivnu moć nacionalizma, a i o njegovim uzrocima rečeno je dovoljno. No, je li sâm nacionalizam dovoljan kao objašnjenje jugoslavenskog slučaja? Ili, ako jest, da li sadrži neki bitan sastojak koji zaslužuje zasebnu analizu? Dobivamo li analizom etiologije i fenomenologije nacionalizma potpun odgovor na neizrecivo važno pitanje: zašto su ljudi postali spremni da ubiju i da budu ubijeni? Da li ta spremnost ukazuje na nešto lično, toliko lično da je dublje i stvarnije od one žalobne čovjekove potrebe da svoj individualni identitet podredi fiktivnom kolektivnom identitetu?

Možda bi bilo vrijedno razmotriti pretpostavku da su oni stanovnici jugoslavenskog prostora koji su se angažirali u, kako se govorilo, obrani države, naroda i teritorija, branili i svoj način života i svoje autentične, intimne – ne samo nacionalističke – vrijednosti. Možda se autoritarnost i totalitarizam ne iscrpljuju u notornoj težnji javne sfere da proguta privatnu, nego počivaju i na potrebi podanika da svojom intimnom tjeskobom uzurpiraju javnu sferu i tako posvoje državu.

Nacionalizam nije emocija koja se može živjeti svakodnevno, ona ljude obuzima na mahove, ona reagira na povode, ona je strateška rezerva zla koja se mobilizira po potrebi. Čovjekova svakodnevica ipak se ne zbiva u naciji nego u porodici: košulja je bliža od kaputa. Je li porodica temelj nacije i države, ili je nacija samo accessory porodice, a država sila koja štiti “porodične vrijednosti”? I što se zapravo krije iza te patetične fraze koju konzervativci koriste kao znak raspoznavanja? Samo takva mentalna i metabolička sila kakva je seksualnost sposobna je da proizvede onako snažne emocije, onako nepomirljive moralne imperative i onu količinu i kakvoću autoritarnosti i represije kojom konzervativci uređuju i određuju svoj odnos prema porodici, braku, odnosu roditelja i djece i odnosu muškarca i žene. Je li i ta vrst represije bila mobilizirana u jugoslavenskim ratovima i drugim nacionalističkim pothvatima? Ili je bila njihov saučesnik, a možda i podstrekač?

Komunistički konzervativizam i komunistički liberalizam

Neposredno nakon završetka građanskog rata u Rusiji i u doba NEP-a jedan dio sovjetskih komunista razmišljao je o likvidaciji braka i porodice. Totalitet revolucije trebao je, po njima, obuhvatiti i intimne odnose. Aleksandra Kolontaj je paradigma tih kontemplacija. Staljin je imao drugačije prioritete. Bilo kakva vrst hedonizma bila je i nepoželjna i neostvariva u sovjetskoj državi. Kada je Staljin konsolidirao svoju apsolutnu vlast, rasprave o slobodnoj ljubavi ustuknule su pred rigidnim revolucionarnim asketizmom, kao što je i ruska avangarda ustuknula pred socijalističkim realizmom, a NEP pred terorom kolektivizacije i industrijalizacije.

Jugoslavenski komunisti preuzeli su taj model. Njega su nametali priroda partizanskog ratovanja, ali i mentalitet patrijarhalnih konzervativaca koji su činili okosnicu partije i vojske. Većina je potjecala iz centralnih planinskih područja i njihova ratnička, zadružna i kolektivistička etika nije se bitno razlikovala od komunističkog revolucionarnog asketizma. Odnos koji asketski staljinisti, religijski fundamentalisti i nacionalistički konzervativci imaju prema seksualnosti razlikuje se samo u nebitnim nijansama. Za njih veliki historijski pothvati uvijek imaju prednost nad pojedincem, njegovom slobodom, udobnostima i užicima.

Pojedincu, tom bespomoćnom arhineprijatelju svakog totalitarizma, trebalo je oteti psihološku jezgru njegove autonomije, ono klupko intimnih nemira koje je ishodište tjeskobe, sumnje, stvaralaštva, ljubavi, obijesne dokolice ili nekog drugog oblika građanske neposlušnosti. To otimanje našlo je svoj vidljivi i općepoznati izraz u gušenju slobode umjetničkog stvaralaštva koju valja promatrati zajedno sa seksualnom represijom jer i umjetnost i seksualnost imaju – doslovno i metaforično – endokrino, intimno ishodište. Kada se to ishodište zamijeni ideološkim kanonima da bi se umjetnost i seksualnost stavili u službu partije ili nacije, umjetnost prestaje biti kreativni iskorak i postaje banalni kič, a seksualnost prestaje biti užitak i svodi se na plansku proizvodnju budućih podanika.[1]

Sukob na književnoj ljevici, na primjer, nije bio samo rasprava o ulozi i smislu “angažirane” literature ili sukob između “dekadencije” i “revolucionarnih nužnosti”, nego i sukob između intimističkog individualizma i klasnog kolektivizma. Odnos partije prema slobodoumnim ženama koje su se naivno priklonile radikalnoj ljevici jer su u njoj vidjele svog prirodnog saveznika, nalikovao je odnosu partije prema Krleži. Kao što će partija stigmatizirati “krležijance”, stigmatizirat će i komunističke protofeministkinje kao “kolontajke”. Dobrica Ćosić spominje taj izraz u nekom o svojih tomova, dakako u negativnom kontekstu. Njegova bogomoljačka mladost, komunistička zrelost i nacionalistička starost nisu paradigma konverzije nego trajne i dosljedne potrage za pouzdanim neprijateljem intimne slobode.

Đilasova Anatomija jednog morala simbolički označava početak kraja komunističkog revolucionarnog asketizma. To je vrijeme kad Partija odustaje od socijalističkog realizma, dopušta prodor zapadne kulture, sa sve manjim žarom negoduje zbog jazza i, što nije slučajno, javno rehabilitira “dekadentnog” Krležu. Šezdesetih godina će se partijska negodovanja zbog rock and rolla i raspuštenog ponašanja omladine svesti tek na povremene, sve tiše primjedbe. Studentska pobuna 1968. simbolički označava konačni kraj partijskih ambicija da kontrolira intimnu sferu što je možda najvažnija tekovina te pobune.[2]

No, to su bile samo kulturološke nuspojave ili simbolički odrazi jednog neusporedivo važnijeg procesa. Nesagledivi, dramatski utjecaj na svakodnevnu intimu imale su urbanizacija, industrijalizacija, ateistička sekularizacija, riječju: epohalna modernizacija jednog od najzaostalijih i najkonzervativnijih prostora u Evropi.

U Kraljevini Jugoslaviji važeći austrijski Opći građanski zakonik i Srpski građanski zakonik nisu poznavali instituciju razvoda braka. SGZ je i u imovinskim pravima drastično diskriminirao žene Druga Jugoslavija je ubrzo poslije rata kodificirala i modernizirala bračno i porodično pravo, izjednačila prava izvanbračne i u braku rođene djece, a u školama je ukinula odvojena muška i ženska odjeljenja. Poznato Pastirsko pismo Alojzija Stepinca bilo je, pored ostalog, i posljednji javni pokušaj obrane seksualnog konzervativizma. Ne zaboravimo da u njemu Stepinac napada i građanski brak i omladinu koja dokasna ostaje na igrankama. Isti Stepinac je uspostavu NDH pozdravio prije svega zbog ustaškog katoličkog konzervativizma i kulta porodice. Zanimljivo je da je bio posebno zadovoljan Pavelićevom uredbom po kojoj je psovanje postalo krivično djelo. Radikalni konzervativizam Nikolaja Velimirovića i muslimanskog klera nije bio bitno drugačiji.

Promjene nisu bile samo zakonodavne nego i socijalne. Razbijena je drevna balkanska zadruga kao tradicionalni oblik privredne i socijalne organizacije na centralnom planinskom prostoru ili, grubo uzevši, na prostoru južno od Kupe, Save i Dunava. Klasičnu seosku porodicu dezintegrirala je urbanizacija i počeo je proces ekonomskog, pravnog, psihološkog i moralnog oslobađanja žena. Neke demokratske zapadne zemlje su u pogledu zaštite prava žena još sedamdesetih godina zaostajale za komunističkim zemljama, a sve su komunističke zemlje i u tome zaostajale za Jugoslavijom. U novoj, sekularnoj školi djeca su bila slobodnija nego u porodici i došla su u dodir s modernističkim i prosvjetiteljskim vrijednostima. Likvidirana je trijada Domaćin-Pop-Kralj, odnosno Obitelj-Crkva-Domovina. Balkanski pater familias bio je razvlašten. Dotad nitko nije dovodio u pitanje njegovu vlast. Nekad, on je bio oslonac vlasti, a vlast je bila njegov pouzdani zaštitnik. Socijalistički preobražaj je na njegovu moć i njegove vrijednosti imao učinak kataklizme.

Porodični zakoni, koje su republike donijele sedamdesetih godina, bili su vjerojatno najliberalniji i najmoderniji u Evropi u čemu je prednjačila Slovenija. Ona je bila i prva republika koja je ukinula inkriminaciju homoseksualizma. Abortus je djelomično legaliziran šezdesetih godina, a propisi kojima su republike sedamdesetih godina uredile pravo na abortus zadovoljavali su i najviše liberalne standarde.

Napuštanjem revolucionarnog staljinskog asketizma raspalo se nekadašnje savezništvo između režima i patrijarhalnog konzervativizma. Odustanak Partije od ratnog i poratnog seksualnog morala (koji se u suštini nije razlikovao od klasičnog kršćanskog konzervativizma) staljinisti će doživjeti kao još jednu izdaju u nizu izdaja, bolnu kao raskid sa Staljinom, blasfemnu kao Titov skupi hedonizam, uvredljivu kao približavanje Zapadu, zbunjujuću kao uklanjanje Rankovića i sablažnjivu poput potrošačkog društva i omladine kojoj su seks i rock and roll bili neusporedivo privlačniji od “njegovanja revolucionarnih tradicija”. Razočarani i namrgođeni staljinisti potražit će oslonac u nacionalizmu koji je obećavao restituciju asketizma, represiju individualizma i otpor Zapadu.

Koliko je liberalizacija ekonomije i kulture bila polovična toliko je režim postao potpuno nezainteresiran za intimni život stanovništva. Drugim riječima, ideologijom i zakonodavstvom koji su štititi intimnost i privatnost pojedinca, jugoslavenski komunistički režim je u potpunosti preuzeo zapadni liberalni model odnosa države i građanskog intimnog života i u mnogočemu ga je nadmašio.

Bila je to vjerojatno najveća historijska i civilizacijska zasluga jugoslavenskih komunista koja je milijunima oslobodila, ili barem olakšala, svakodnevicu i svima pružila priliku da znaju kako u intimnom životu postoji sloboda izbora.

Istodobno, ona je bila u dubokom neskladu s raspoloženjem i moralnim uvjerenjima znatnog dijela, ako ne i većine stanovništva. Kako je jugoslavenski režim – što zbog nužde, što zbog slabosti, što zbog Zapada ili zbog puke evolucije – bivao sve slobodniji, konzervativcima je bio sve teže podnošljiv.

Nacionalizam ili konzervativizam

Uoči prevrata, krajem osamdesetih godina, konzervativci su postali očajni. Njihov svijet se raspadao. Proces oslobađanja žena bio je praktično dovršen, a svakako je postao nepovratan. Djeca su odrastala u školama u kojima nije bilo ni pretjerane stege, ni represije, ali ni vjeronauka.[5] Škole su tolerirale seksualnu slobodu omladine, ili su za nju bile nezainteresirane, a obavezni marksizam, kakav god da je bio, poticao je mladenački kriticizam svega postojećeg. Na erosu utemeljena zapadna potrošačka kultura postala je dominantan kulturni model i najvažnija determinanta svakodnevice. Urbanizacija je pružala dovoljno anonimnosti za raznovrsne oblike intimne slobode. Način života u velikim jugoslavenskim gradovima nije se razlikovao od načina života u gradovima Zapadne Evrope. Važnu ulogu u preobrazbi moralnog krajolika odigrali su i otvorenost granica i turizam.

Konzervativci su se doista osjećali ugroženima. Bilo kakav znak slobodoumnosti ili individualizma i bilo kakav pokušaj iskoraka iz uskih okvira konzervativnog morala doživljavali su kao prijetnju strogo normiranom i budno nadziranom porodičnom mikrokozmosu, ili točnije: kao grubi nasrtaj na svoj moralni i psihološki integritet. Da su svoja uvjerenja bili sposobni promatrati kao samo jedna od mogućih, ne bi ni drugačija uvjerenja doživljavali kao nasrtaj, ali tada više ne bi bili patrijarhalni konzervativci: patrijarhalnom konzervativizmu imanentna je samodopadna isključivost. Razumije se: i nacionalizmu. Iz istog razloga je nacionalizam nesposoban za demokraciju. Urbana kultura Jugoslavije s kraja osamdesetih godina, njeni mediji, filmovi, muzika i bezbrižno slobodna omladina u konzervativcima su jamačno izazivali osjećaj opsadnog stanja Živjeli su u svijetu u kojem su izvanbračna trudnoća, preljub, razvod ili homoseksualizam, pa i bezazlena zaljubljenost mlade djevojke u svog kolegu iz škole, postali uobičajeni i svakodnevni. Za njih je takvo ponašanje uvijek imalo značaj katastrofe, tragedije i moralnog zločina koji izaziva bijes, mržnju i potrebuda se nešto poduzme.

U socijalističkoj ili, budimo sasvim precizni, seksualno liberalnoj Jugoslaviji konzervativcima je bila uskraćena podrška države koju su uživali stoljećima. Njihov način života povlačio se iza četiri zida, u zabran represivne porodice čija sudbina je ionako postala ekonomski, socijalno i psihološki neizvjesna. Crkva je konzervativcima pružala moralnu podršku i utočište, ali ta utjeha je bila jalova jer crkva nije imala pristup javnosti i medijima gdje bi promicala svoj represivni moral.

Konzervativci su osjećali bol i ta bol je bila autentična. Patrijarhalna monogamija i vjerna žena, odnosno očinska vlast i poslušna djeca, kao njihove najveće vrijednosti, njihov najvažniji emotivni, psihološki, pa i seksualni oslonac, povlačili su se pred plimom modernizma, ali je težnja da se stare vrijednosti i način života očuvaju ili nametnu kao vladajući ostala jednako jaka, ako nije i jačala.

Jugoslavija je samim svojim postojanjem narušavala idiličnu entropiju kojoj je težio konzervativizam. Već je puka prisutnost drugih etničkih i vjerskih grupa u toj multietničkoj i multikonfesionalnoj državi iritirala konzervativce jer ih je podsjećala na pluralizam vrijednosnih sistema i načina života, mada su razlike između konzervativaca iz različitih etničkih i konfesionalnih grupa bile zanemarive. U tako nehomogenoj državi nijedan konzervativni vrijednosni sistem nije mogao računati na položaj jedinog i ekskluzivnog moralnog autoriteta. Dok su konzervativci socijalističku Jugoslaviju mrzili zato što je ateistička i sekularna, strepili su i od demokratske Jugoslavije koja bi svima jamčila vjerske i građanske slobode i to upravo zato što bi svima jamčila vjerske i građanske slobode.[7] Doživljavali su je kao silu koja tvrđavi patrijarhalne porodice uskraćuje status temeljne društvene vrijednosti i kao poprište na kojem su ta porodica, i vrijednosni sistem koga je simbolizirala, bili izloženi iskušenjima modernizma i pluralizma. Jugoslavija je u konzervativcima izazivala bijesnu nemoć kakvu osjeća ljubomorni otac kada na korzu ugleda svoju kćer u kratkoj suknji a ne raspolaže ni sredstvima ni ovlastima da to spriječi. Konzervativci su skovali uvredljivu i bizarnu frazu mješoviti brak ne bi li stigmatizirali tu veleizdaju porodične i etničke homogenosti u kojoj su zapravo vidjeli perverziju. Nigdje se konzervativizam i nacionalizam nisu tako strastveno sjedinili kao u svojem smrtnom strahu od takozvane mješovitosti. Ona je dokidala njihovu incestuoznu samodovoljnost i njihovu očajničku potrebu da petrificiraju dinamiku pluralizma, slobode i života uopće. Riječju, Jugoslavija je za njih bila nepodnošljivo lascivna. Lascivnost u konzervativcima rađa slijepi gnjev. Na tom bespomoćnom gnjevu, u drhtavici uzajamnog optuživanja nastajali su, rađali se i preporod doživljavali takozvani nacionalni identiteti.

Nacionalisti su s instinktivnom lakoćom prepoznali želje i potrebe konzervativaca kojima su pluralizam i modernizam čupali srce iz grudi. I sami su bili frustrirani konzervativci, bilo staljinske, bilo religijske provenijencije. Ponudili su konzervativnim masama nove, hermetički zatvorene države u kojima će njihove vrijednosti uživati zaštitu, koje će provesti ono što je nazvano moralna obnova i u kojima će crkva preuzeti ili povratiti ulogu najvažnijeg arbitra intimnih odnosa.

Konzervativne mase su u nacionalističkoj eliti prepoznale pouzdanog jamca onoga što im je bilo važnije i od ekonomskog prosperiteta i od političke slobode – onoga čemu su, uostalom, i ekonomski prosperitet i političke slobode stajali na putu – a to su očuvanje iskonski konzervativnog morala, “obiteljskih vrijednosti” i patrijarhalnog načina života. Zato i oduševljenje kojim su konzervativci prigrlili nacionalizam i nije moglo biti drugačije nego strastveno i histerično.Nalikovalo je uskrsnuću, ukazanju, otkrovenju koje oslobađa zatomljene intimne težnje. Za razliku od psihoanalize koja seksualnost oslobađa od represije, nacionalizam je oslobađao seksualnu represiju, a nacija je kao veliki super ego toj – i ne samo toj – represiji ponudila blagoslov i državotvorno okrilje.

Nacionalizam i konzervativizam sjedinili su se i u svojem neprijateljstvu prema državi koja je utemeljena na racionalnom interesu građana i prema porodici koja je utemeljena na ljubavi i iskrenoj empatiji. Za njih su ljubav prema domovini ili porodici obaveza i dužnost i zato je za njih ideja zajednice koja nije utemeljena na mitu, licemjerju i represiji nepodnošljiva. U državi koja je podložna racionalnom i demokratskom preispitivanju ili u porodici koja opstaje samo na slobodi izbora, nacional-konzervativci vide Sodomu i Gomoru.

Mase su s lakoćom gurnute u rat između ostalog i zato što su nacionalističko mučeništvo i samoprijegor samo derivacija patnje, krivnje, odricanja i žrtvovanja koje u izvršavanju porodičnih obveza kod konzervativaca imaju veću vrijednost od ljubavi i empatije. Ljubav nije moguće kontrolirati. Nacional-konzervativci se na nju tako često i samodopadno pozivaju ne bi li joj oteli spontanitet i preobrazili je u moralnu ucjenu.

Samodovoljna i izolirana, ali i jedinstvena nacija na čelu s ocem, organizam u koga strani element nema pristupa i u kojem je potisnuto ili zabranjeno disonantno političko ponašanje, samo je uvećani model, projekcija porodice u kojoj je otac ovlašten da zabrani i kazni svako seksualno ponašanje koje izlazi iz strogih monogamnih, heteroseksualnih – ako treba i etničkih – okvira. Kao što nacionalistička država teži kontroli ekonomije i kulture tako i pater familias zadire u seksualno ponašanje i seksualni izbor članova porodice. Pri tom ni majka otadžbina ni autoritarni otac ne prežu od nasilja i posežu za njim s neupitnim moralnim samozadovoljstvom. Crkva je blagoslovom novouspostavljenih režima, njihovih vojski i njihovih ratova i svojim krštenjima, vjenčanjima i pogrebnim ritualima, simbolički i ideološki sjedinila porodicu i naciju i odigrala ulogu čiji značaj je nemoguće dovoljno naglasiti.

Premda u vrijeme kada je počeo proces raspadanja zemlje jugoslavenski režim praktično više nije postojao, a u svakom slučaju je izgubio sve komunističke značajke, izazivao je poput kakvog fantoma antikomunističku mržnju u svim jugoslavenskim sredinama. Nije bila riječ o racionalnom političkom nezadovoljstvu kakvo bi se moglo očekivati zbog ekonomskih i političkih neuspjeha komunista. Nije ni šovinistička mržnja zbog navodne ili stvarne obespravljenosti ove ili one etničke grupe – koja je odigrala nesumnjivo značajnu ulogu, ali nas u ovom kontekstu ne zanima – jedini ključ za tumačenje jugoslavenskog slučaja. Na djelu je bila ona vrst visceralne mržnje koja transcendira politiku i ekonomiju i upućuje na nešto sasvim lično i sasvim intimno. Bio je to i strah od žene koja ne priznaje autoritet muža i strah od djece koja ne priznaju autoritet roditelja. Bio je to strah od odrastanja, od nonkonformizma, od oslobađanja individualne intime, strah od slobodnog pojedinca i modernizma, strah koji se krio iza deseteračke floskule o pobuni malih naroda protiv tiranije i nepravde. Nije to bio demokratski antikomunizam nego pobješnjeli pokušaj da se dokinu sve modernizacijske i civilizacijske tekovine komunističkog režima i upravo one vrijednosti koje je komunizam preuzeo od prosvjetiteljske, racionalne i liberalne tradicije Zapada.

Udruženi pothvat nacionalista i konzervativaca ne može se svesti samo na pitanje državnopravnog ili političko-ekonomskog preuređenja jugoslavenskog prostora. Iza uspostave novih država ili novih granica nije stajala samo težnja nacionalista da spriječe demokratsku i tržišnu tranziciju već i težnja da se – koliko god se to u kontekstu ostalih mitologema, laži i zločina činilo nebitnim – patrijarhalni konzervativizam nametne kao jedini i neprikosnoveni vrijednosni sistem koji će uređivati intimne odnose.

Razočaranje

Rat je samo odgodio raslojavanje u nacionalističkim i konzervativnim redovima, ali je već za vrijeme rata korupcija postala očigledna i izazvala prvu pukotinu. Nacionalizam je zbog svojih notornih intelektualnih i moralnih ograničenja zapravo nesposoban obnašati vlast drugačije nego korumpirano. On i nije oblik vladavine nego manipulacija koja vladajuću elitu dovodi u iznimno lagodnu, jednostavnu i neodgovornu poziciju jer je izuzima od javne kritike i demokratske kontrole koje bivaju zamijenjene sustavom emocionalnih i moralističkih ucjena.

Država koja nije utemeljena na racionalnim političkim i ekonomskim kriterijima nego na zaštiti emotivne fikcije kakva je nacija ili seksualne tamnice kakva je konzervativna obitelj, preobražava se u nešto intimno. Konzervativac je nesposoban da doživi državu i naciju ako ih emotivno ne posvoji. On uvrijeđeno odbija razlikovati porodicu i državu. Otud i tragičan nesporazum o pojmu legitimiteta za koga su nacional-konzervativci čvrsto uvjereni da se ne temelji na demokratskom racionalizmu nego na bezuvjetnoj, pa i očajničkoj ljubavi. Država s takvim “legitimitetom” gubi svojstva javne stvari, prestaje biti res publica i postaje cosa nostra.

Vladajuća nomenklatura u takvoj državi postaje toliko bezbrižna da je ni vlastiti konzervativizam ne može obraniti od erotskih iskušenja poput automobila, ostriga, šampanjca i skupih istočnoevropskih ljepotica. Kumulativni učinak raznovrsnih afrodizijaka je u ponašanju tih skorojevića i diletanata izbrisao granicu između nezajažljive pohlepe i vulgarnog hedonizma. Nijedan ratni zločin, nijedna izborna prevara, nijedna od kroničnih disfunkcija državne vlasti, ni siromaštvo ni raseljenost, nijedan od nenabrojivih simptoma civilizacijske katastrofe koju je izazvao nacionalizam, nisu u konzervativnim masama izazvali takav bijes kakav je izazvala korumpiranost vladajućih elita. Jedna monumentalna tragedija tako se zatekla u komičnom obratu jer je korupcija bila jedini oblik ljudskosti za koju su spodobe koje su razarale gradove, mostove i živote uopće bile sposobne i jedina koliko-toliko erotična nuspojava nacionalističkog galimatijasa. U tome su konzervativne mase vidjele grijeh koji je veći i od korupcije same. Reagirale su kao vjernici kada u svećeniku koji krši celibat vide teškog moralnog prijestupnika On je, međutim, samo normalan jer je popustio pred zahtjevima jednog nepodnošljivo strogog moralnog kanona, kao što je korumpirani nacionalistički vlastodržac samo banalan kada koristi blagodati neograničene vlasti koju su mu poklonile te iste konzervativne i moralističke mase.

Koliko god da su novi režimi u sprezi sa svojim politički podobnim tajkunima kontrolirali ekonomske i financijske tokove, nisu mogli obuzdati zakone tržišta. Tehnologija novih medija i sugestivnost zapadne masovne kulture počele su potiskivati konzervativni asketizam koga je koliko-toliko bilo moguće održavati samo u ratu. Pojavile su se prostitucija, golotinja i površna frivolnost kao uobičajene nuspojave potrošačkog društva. To se zbilo s takvom silinom da vladajući nacionalisti vjerojatno nisu ni razmatrali pružanje otpora. Seks je prodro u javni život neusporedivo intenzivnije u odnosu na razdoblje prethodnog režima, onog istog režima koga su konzervativci proklinjali zbog seksualnog liberalizma. S jednom bitnom simboličkom, ali i sadržajnom razlikom. Nekad su se u udarnim televizijskim terminima prikazivali filmovi Bergmana, Fellinija i Betroluccija, a sada je medijski prostor potopio lažni malograđanski erotizam koji je svojom vulgarnošću i slaboumnošću vrijeđao seksualnost. Kulturu seksualnosti podjednako su unakazile i konzervativna represija i silikonska komercijalizacija, no to je jedna sasvim druga tema.

Odlaskom Tuđmana i Miloševića 1999. i 2000. ojačao je i vanjskopolitički pritisak kojim je ublažena nacionalistička autoritarnost i države-nasljednice počele su se sporo i nevoljko otvarati raznolikim oblicima pluralizma. Na užas konzervativaca na javnoj sceni pojavili su se homoseksualci i druge seksualne, takozvane manjine. Kampanje protiv nasilja u obitelji dovele su u pitanje neke drevne ovlasti oca i muža.

Autentični i nepodmitljivi nacional-konzervativci, posebno ratni veterani, povikali su da se za “to” nisu borili. Kada su kretali u rat bili su uvjereni da brane “dom” ili “ognjište” i viziju svoje vlasti nad samozatajnom i poslušnom ženom i marljivom i poslušnom djecom i da se bore za državu koja će biti jamac te vlasti i – podrazumijeva se – tiranije etničke većine. Vjerovali su da će ih ratnička slava opskrbiti dodatnim patrijarhalnim prerogativima, kao što su i njihovi režimi smatrali da im historija daje pravo na rat, a da ratom stječu pravo na zločin. Umjesto moralne obnove dobili su parade ponosa, umjesto asketskog konzervativizma – anarhični seksualni pluralizam, umjesto nacionalizma – dužnost zaštite građanskih sloboda, a umjesto generalske penzije – sud u Haagu. Doista, za to se nisu borili.[14]

Može se reći da je nacional-konzervativizam počeo da se raspada istog trenutka kada su u ustajalu jazbinu nacionalističke države doprli prvi tračci stvarnosti i slobode, ali i da je u dodiru s njima postao još gnjevniji, raspet između neostvarivosti svojih iluzija i svoje razdražene emocije, poput srpskog nacionalizma suočenog s gubitkom Kosova ili hrvatskog nacionalizma koji snishodljivo pregovara s Evropskom Unijom, najvećom Jugoslavijom svih vremena.

To protuslovlje će nacional-konzervativci razriješiti na jedini mogući, sebi svojstveni način. Poslušat će savjet onog dobroćudnog talijanskog svećenika koji je – u jednoj televizijskoj diskusiji – na upit što misli o preljubu odgovorio:

„Može, ali pod uvjetom da nitko ne sazna.“

Samo laž i strah patrijarhalnu porodicu i etničku naciju mogu držati na okupu, dok ih neka nova prilika ne poveže u fascio (snop). Očevima nacija i očevima porodica dotad preostaje da u najboljoj tradiciji patrijarhalnog licemjerja šute o svojim ormarima u koje ponekad zaključavaju leševe, ponekad pedere.

Peščanik.net