Kome smeta ideja humanizma, pravde, jednakosti i zajedništva?

Povezani članci

• Građanski aktivsta Mario Šimović novo je lice SDP-a
• Zašto Htv cenzuriše nepodobne slike: Ukradeni poljupci Ive i Jadranke
• Kratki omaž Bosanskom Šamcu
• Mir i stabilnost
• Bosna i Sirija: Dva rata, ali iste sudbine
• Kada kažem Bosna

Niti je Bakir Tito, niti mu je hrabrost vrlina!

Bivša SFRJ je imala velikog vizionara u liku Josipa Broza Tita. Odlučan da očuva teško stečenu nezavisnost plaćenu ogromnim žrtvama Drugog svijetskog rata, Tito je znao da ”male” nesvrstane države  mogu svoj interes ostvariti samo ako su ujedinjene u očuvanju vlastitog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, na principima miroljubive koegzistencije, jednakosti i uzajamne suradnje. Titova  politička inteligencija i zrelost  doživlila je  svoj puni smisao u otporu tiranima poput  Hitleru i Staljina. Prvom se suprostavio oružjem, drugom je rekao NE sovjetskom hegemonizmu. Osnivanje Pokreta nesvrstanih u Bandungu, u Indoneziji davne 1955 godine je bio značajna prekretnica za razvoj pokreta kao političke organizacije, izrazene u želji da članice ne budu uvučene u ideološke sukobe Istoka i Zapada u Hladnom ratu. No, tek 6 godina kasnije,u rujnu/septembru 1961, u Beogradu je uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su sudjelovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih su egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser i njegov indonezijski kolega Sukarno, te predsjednik neovisne Gane Kwame Nkrumah. Pokret je izgubio kredibilitet tijekom sedamdesetih godina kada je kritiziran da u njemu postoje dominantne države i one koje su prijateljske Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Dok su vođe poput Tita, Nassera, Sukarna ili Nehrua mogli predstavljati ideologiju nesvrstanosti, vođe poput Fidela Castra su kompromitirali cijeli projekt.

Lekcije  politike nesvrstavanja nas  uči  da svijet  ne mora svoje odnose zasnivati na bipolarnosti i svrstavanju u vojne blokove. Biti nesvrstan nije značilo biti neutralan jer politika miroljubive i aktivne koegzistencije je uvijek davala odgovor i  riješenja određenih međudržavnih problema. Kroz politiku očuvanja mira bivša Jugoslavija je ostala u žiži svijetskih zbivanja postajući nezaobilazan faktor riješavanja međunarodnih sukoba ali i partner od povjerenja  jer djelovanje u pokretu nije bilo bazirano na principu iskorištavanja slabijih i nerazvijenijih. U temelju koncepta političke nesvrstanosti ugrađene su ideje humanizma pravde, jednakosti i zajedništva naroda i to su bili razlozi zbog kojih su njene ideje nailazile na plodno tlo diljem svijeta. Tadašnja Jugoslavija se promovirala kao nezaobilazan faktor međunarodne politike i posrednik  u riješavanju sukoba, sklapanju mirovnih sporazuma i uspostavi boljih odnosa.

Očekivati od Bakira Izetbegovića da osudi napad Turske na Kurde bilo bi gotovo senzacionalno isto kao što bi bilo nerealno očekivati da se Amerikanci suprostave svom Nato savezniku. Niti je Bakir Tito, niti mu je hrabrost vrlina! A Amerikanci ko Amerikanci, glade te dok im trebaš i spremaju ti ražanj na kome te  isporuče ”upakovane i servirane ” na nečijoj trpezi!  Bez obzira na koju stranu se okrenete shvatite da ste okruženi idiotima često povređene sujete koji posežu za oružjem, ne pitajući se za broj žrtava, silovanih i unesrećenih ljudi.

Svijetu danas  nedostaju vizionari poput Tita, Nehrua, Nasera, Gandija. Svjetska politička licemjernost nas je gotovo i privikla na ”normalna” stanja rata u riješavanju međudržavnih problema što ”velikim” otvara brisani prostor da nekažnjeno rade što hoće. Naravno na štetu ”malih i slabijih”.