ENG
Kolinda naše propasti
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Piše: Ladislav Babić
Stav moralnog čovjeka prema izboru Kolinde Grabar – Kitarović (KGK) za predsjednicu Hrvatske, može se odrediti iz odgovora na jedno jedino, hipotetsko pitanje:
Biste li podržali izbor čovjeka kojeg su Hitler ili Pavelić svojom ličnom i stranačkom podrškom, retorikom i djelima kojih se izabrani kandidat ni riječju nije odrekao tijekom izborne kampanje, doveli do izborne pobjede?
Odgovor vas u potpunosti definira u etičkom smislu, baš kao i birače nove hrvatske predsjednice. Hoće li se Karamarkova marioneta uspjeti otrgnuti konaca kojima špija upravlja njome, tako da i prvi drži govor u večeri njene izborne pobjede, sasvim je nebitno, čak i da ona preko noći dijametralno izmijeni retoriku, promovirajući najhumanističkija načela. Tko se uspinjao uz pomoć šovinističkih i fašistoidnih eksponenata stranke istih karakteristika, ne može imati povjerenja niti uživati podršku bilo kojeg čovjeka. Ispravljam se; bilo kojeg osim mnogobrojnih Hrvata. Takav stvor je sam po sebi nemoralan, a u slučaju da izmijeni stavove – prevrtljiv i licemjeran tip. Prisjetimo se zahtjeva lutkara, gospodara dosadašnje Kolindine igre: obračun s Titom, SKH i hrvatskim antifašizmom, jugonostalgičarima, najava lustracije, revizija povijesti i povijesnih udžbenika, apsolutizacija partizanskih i relativizacija ustaških i novohrvatskih ratnih zločina, retuđmanizacija Hrvatske, klerikalizam, antiLGBTTQAI stavovi, podrška „Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara“,…, samo su neka gledišta predsjednika stranke osuđene kao kriminalne organizacije, kojima stječe sljedbenike u pohodu na osvajanje vlasti, prvi korak kojeg je ostvaren izborom njegove lutke za predsjednicu države.
Danas se relativizam poput požara proširio iz fizikalne teorije na sva područja ljudskog života. U svojoj osnovi, za ljude koji ne vjeruju u metafizičko natprirodno biće kojeg smo svi – uključivo KGK i njenog lutkara – marionete kojima upravlja, to je sasvim točno, što su znali već i oni koj su proglasili „čovjeka mjerilom svih stvari“. Ipak, u tome se zna toliko pretjerivati da se svaka tvrdnja relativistički može izokrenuti u svoju suprotnost. To dovodi do etičke i moralne konfuzije kod mnogih. Primjerice, rečenu tvrdnju o Hitler-Pavelićevim instalacijama, može se pobijati isticanjem primjera španjolskog kralja Juan Carlosa I, od fašističkog diktatora Franciska Franca instaliranog nasljednika kraljevske titule, koji je potom demokratizirao Španjolsku. Nema sumnje, pozitivno po žitelje ali – u procjeni samog kralja treba uzeti u obzir cijeli njegov život, kao što će kod KGK trebati učiniti sa njenim djelovanjima prije i nakon „ustoličenja“. Koliko je znano, od svog rođenja do diktatorove smrti 1975. godine, pa sve tamo do raspisivanja referenduma o političkim promjenama koje je inicirao 1977., godinama – ukupno skoro 40 – nije iskazivao nikakvo protufrankističko raspoloženje; čak se višestruko zaklinjao diktatoru na održanje političkog sistema koje je ovaj uspostavio. Dobro, reći ćete – pragma – iskusno je procijenio trenutak kad će njegovo djelovanje imati smisla i šansi za uspjeh, što nije htio pokvariti prijevremenim istrčavanjem. Tko zna, kako bi u tom slučaju Španjolska danas izgledala. Svakako, možda je naprosto i Pavelić bio obični pragmatičar, čekajući da nakon koljačkih čistki uspostavi humanistički poredak u državi? Možda je šteta što smo ga prekinuli u tom nastojanju? Pragma je vrlo daleko od etičkih kategorija, s kojima povremeno može i korespondirati. Ona je naprosto djelovanje u skladu s okolnostima, ponajbolje suštinski opisano američkom izrekom „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!“. Što je i oko devedeset tisuća članova SKH učinilo pridruživši se HDZ-u; što su prije toga učinili mnogi domobrani i četnici pridruživši se partizanskom pokretu; a što možda sada (a posebno nakon vrlo izvjesnog gubitka vlasti) učine gubitnici izbora. Uostalom, nije li konstantno prelaženje iz stranke u stranku, kupovanje članova i glasova, tek odraz pragmatizma, „moralnog“ načela koje je prevladalo Hrvatskom i zemljama Regije? Lično bih radije na čelu države vidio ljude humanističkih stavova, koji se ne povijaju kako vjetar puše, mijenjajući svoje stavove uz jednu jedinu konstantu – vlastitu korist. Što je prisutno i kod spomenutog kralja, demokratotvorca.
Hrvatska je duboko podijeljena država – približno u fifti-fifti omjeru naprednih i konzervativnih društvenih snaga – podijeljenost koje se vuče još od Drugog svjetskog rata, a bila je prikrivena (nakon početnih obračuna s fašističkim kolaboracionistima i „narodnim neprijateljima“) poslijeratnom politikom bratstva i jedinstva. Neiživljeni nacionalizam, nakon osamostaljenja buknuo je novom žestinom, po obliku prilagođen novim vremenima, no nikako ne i očišćen najgrubljih fizičkih čistki po liniji „mi“ – iskonski i pravi Hrvati, i „oni“ – svi krivih krvnih zrnaca, ili im se hrvatstvo apriorno negira zbog odricateljima neprihvatljivih političkih stavova, jugoslavenstva, kozmopolitizma, ateizma, i sličnih određenja. Prihvatiti tezu o ravnopravnosti dva tako dijametralno suprotstavljena svjetonazora (a posebno njihovog praktičnog iskazivanja) isto je kao zastupati zamisao o jednakovrijednosti trule i zdrave polovice jabuke. Kao što nas organska trulež voćke sprečava da je iskoristimo za ishranu, tako i smrad etičke truleži sprečava pravog čovjeka da prihvati evidentnu iskvarenost društvenih stavova, ma kako se oni pokušali maskirati domoljubljem, hrvatstvom, himnama, zastavama, budnicama i davoriijama. Pokuša li se to isto učiniti sa šovinizmom i netolerantnošću spram drugih, drukčijih i različitih, maskama možebitnog ekonomskog uspjeha, to samo svjedoči kako šminkeri pojma nemaju da se etika i moral ne daju maskirati; da su prilježno nastojeći skriti suštinu svojih osobnosti upravo istu najdirektnije izložili reflektorima javnosti. U smislu svega navedenog, ostaje zapanjujuća i razočaravajuća činjenica da će nova predsjednica RH u svom – može biti i ponovljenom – mandatu ostati vječna sramota etičkog dijela hrvatskih građana, bez obzira na uspjehe vanjske ili unutrašnje politike na koje eventualno može utjecati (sreća je u nesreći, da nadležnosti predsjednika Republike nisu proširene, što je Josipović imao na umu). Nije baš mnogo vremena proteklo otkada se počela propitivati i odgovornost (ne krivnja, jer nju snose direktni nalogodavci i izvršitelji zločina) naroda za povijesne događaje. Primjerice, njemački narod – onaj njegov (na žalost većinski) dio koji je aktivno ili prećutnom podrškom sudjelovao u zbivanjima, kao i potomci koji i dalje stoje iza njihova svjetonazora – ne mogu izbjeći propitivanje vlastite odgovornosti (1, 2, 3, 4), kako za smrt zemljakinje Sophie Scholl i njenih antifašističkih drugova, tako i za milijune civilnih i vojnih žrtava. Podjednako tako, hrvatski glasači neće izbjeći odgovornost za posljedice svog izbora, posebno ako se nedvosmisleno pokažu kao neetičke. Nijedan i nikakav ekonomski uspjeh ne može ih od toga abolirati.
O pobjedi eksponenta NATO pakta koji se ušuljao u državni vrh, ovo je dovoljno, recimo nešto o razlozima Josipovićeva neuspjeha. Osnovni je – interakcija krivnji nesposobne i neodlučne vlade te podjednako nesposobnog i neodlučnog predsjednika – što se sistemom spojenih posuda prenosi(lo) s jednih na druge, slabeći obje strane. I tu je špija pogodio strategiju, koja će ga gotovo sigurno dovesti i do pobjede na parlamentarnim izborima. Izbornu kampanju njegova je marioneta vodila ne baveći se predsjedničkim ovlastima i njihovim uspješnim ili neuspješnim ispunjavanjem, već prebacivanjem neuspjeha vladajuće „kokošje koalicije“ na predsjednika, slabeći u očima ionako neobrazovanog dijela javnosti njegov položaj, baš kao što će se na parlamentarnim izborima Josipovićev neuspjeh poput bumeranga vratiti vladajućima. Ni jedni, ni drugi nisu zaslužili ostati na vlasti (smjena koje je već napola dovršena), kao što ni moralni dio Hrvatske nije zaslužio njihovu zamjenu kreaturama koje će još vjerojatno nadoći. Još od Račanovih vremena hrvatska se kvaziljevica boji uhvatiti u koštac sa korjenitim mijenjanjem stvarnosti. Nekoliko primjera dovoljno govori:
– igra žmurki s postavljanjem i skidanjem ćirilićnih ploča, umjesto rezolutne primjene zakona na njegove evidentne kršitelje
– toleriranje od policije podržanog protuzakonitog kampiranja branitelja (svojih privilegija) na Markovom trgu i na Savskoj cesti
– toleriranje Karamarkovog nesudjelovanja u radu Sabora, za što biva plaćen (pokušajte vi primati plaću za izostanke s radnog mjesta) – što je isti dobro iskoristio za rad sa terenskim podružnicama HDZ-a
– neprocesuiranje Milijana Brkića, glavnog tajnika HDZ-a, zbog plagiranja diplomskog rada, što ovome dozvoljava neometan rad u stranci
– isti kriminalni tip organizira u Mostaru besplatan prijevoz HDZ-ovih glasača na birališta, na što Josipović kao pravnik nemušto reagira, bez ikakvog praktičnog učinka
– isti taj pravnik najprije sastavlja optužnicu o srbijanskom genocidu, kasnije učestvujući u igri uzajamnih povlačenja tužbi, da bi na kraju ipak tužili Srbiju na što ona uzvraća protutužbom. Očito svjedočanstvo kako je njegov moral sklon kompromiserstvu, a to onda i nije moral (posebno u svjetlu obostranog poigravanja dignitetom žrtava)
– glasanje u Mostaru, prema vjerodostojnim izvorima, traje do 23 sata, iako je zakonski rok za zatvaranje birališta 19 sati! Sve se to pravda gužvom zbog traženja potvrda koje omogućuju glasanje, i to u nedjelju – na dan samih izbora! Bez ikakvog sankcioniranja. Možete li zamisliti situaciju, u kojoj dolazite specijalisti bez uputnice liječnika opće prakse, pa vas onda on čeka 3-4 sata nakon završetka radnog vremena da trknete po nju?
– problem glasanja dijspore na hrvatskim izborima – posebno u BiH gdje ona to upće nije, već konstitutivni narod – koja svojim glasovima uređuje prilike u Hrvatskoj, sama ne znajući u svojoj domovini urediti vlastite – vlast nije bila spremna radikalno razriješiti, već joj hodočasti na noge! Što je samo odraz jedva prikrivenih pretenzija prema Hercegovini, podjednakih kao Srba prema RS
– praktični doprinos, poništavajući Mesićev usmjerenje zemlje u demokratskom smjeru, dao je Josipović i rehabilitacijom generala (ma kako on to prozirno demantirao) koje je njegov prethodnik umirovio, spriječivši njihovo politikansko djelovanje kao aktivnih pripadnika oružanih snaga
– ista ta „vrlina od predsjednika“, nije se jasno izražavala protiv uplitanja „Crkve u Hrvata“ u politički život, niti bilo što poduzela u pogledu revizije (a kamoli poništenja) državnih ugovora između RH i Vatikana. Dapače, amenovani su od samog izbornog gubitnika!
– zajedno sa vladom nije poradio na vraćanje vjeronauka iz škola i vrtića(!) tamo gdje po prirodi stvari i pripada, u svakoj zaista sekularnoj državi (što je Hrvatska tek na stranicama bezvrijednog papira)
– svoj nemoral je iskazao atakom na prava nacionalnih manjina, kada je časopis jedne od njih otkrio i dokumentirao vrlo sumnjive poslove u koje je bio upleten. Nezakonito izvlačenje depozita iz jedne propale banke, pak licemjerno pravda svojim poznavanjem pravnih propisa koji su mu to navodno legalno omogućili. Jedino nije objasnio, zašto ih – kao predsjednik svih građana, koji brine o njihovim interesima, jelte – nije objelodanio ostalim štedišama te banke?
– odluka Ustavnog suda RH o reviziji procesa ratnom zločincu Glavašu (koji u mostarskom zatvoru živi bolje no vi i ja na „slobodi“) paradigmatski je primjer neefikasnosti hrvatskog sudstva, uz istovremenu nadsvjetlosnu brzinu prilagodbe novim prilikama, samo dan poslije izbora KGK. Kako može sudstvo, koje nakon 5 godina izdražavanja kazne bilo kojeg čovjeka – uključivo i ratne zločince – preispituje ustavnost presude, računati na legitimitet? Samo temeljem zakona sile u podtekstu hrvatske demokracije! Mogući pozitivni (po ratnog zločinca) ishod revizije, plaćat ćemo nakon postavljanja odštetnog zahtjeva svi zajedno. Vlast koja je delegirala suce i iz vlastitih redova, nije se pobrinula sprdačiju od suda pretvoriti u djelotvornu, etički pravnu instituciju za preispitivanje ljudskih prava. Ministar pravde je onaj vrhovni organ države koji može pokrenuti inicijativu za zakonske promjene u resoru kojim upravlja, uvidi li da ne funkcionira ili to čini u krivom smjeru, pa nikave primjedbe o miješanju u nezavisnost sudstva ne stoje.
Namjerno su odabrani najbanalniji primjeri (s namjerom svjedočenja o nesposobnosti svih struktura vladajućih da se uhvate u koštac sa mnogo ozbiljnijim problemima države, od ekonomskih, preko radnog zakonodavstva do ekologije i vanjske sluganske politike u kojoj se ide u Bruxelles ili Washington po „svoje mišljenje“) koje bi moralniji srednjoškolac bez ikakve stručne spreme razriješio u „roku keks“. Da raspolaže polugama moći trenutne vlade i još uvijek aktuelnog predsjednika, koji ne pokazuju ni najmanje volje ili sposobnosti da to učine. Zakoni koje donosi bilo koja država ne znače ama baš ništa, kad ne postoji kontrola nad njihovim izvršiteljima – bez toga su hrpa gluparija ili pametarija na papiru, s kojim ni stražnjicu ne možete obrisati. Tekuća vlast ne posjeduje gotovo nikakvu zaista djelatnu kontrolu nad njihovim provođenjem, velikim dijelom shvatljivo iz dva razloga: njezine nesposobnosti i kukavičluka, koji potiče iz drugog razloga. Bitna mjesta zaposjednuta su kadrovima tuđmanoidne provenijencije instaliranih „lustriranjem“ stručnih a politički „nepodobnih“ kadrova (sjetimo se samo sječe novinara na TV). Klaunovi na vlasti – u strahu od optužbe za revanšizam, a još većem od izlaska (naoružane) desnice na ulicu – boje se izvršiti čistku po isključivo profesionalnoj a ne političkoj liniji. Kako su i pozicija i opozicija prvenstveno zainteresirane za vlastite privilegije, ovakvo stanje se može protezati u nedogled, dok se ne pojavi netko dovoljno hrabar napraviti rez.
Napredni, manji dio dio hrvatskih građana, dobro poznaje HDZ i njegovo (bivše i sadašnje) vodstvo. Mnogi od njih sjede u zatvoru, suđeni su za ratne zločine, a i stranka im je osuđena. I nova je predsjednica sjedila je u vladi ove stranke, baš kao i bivša premijerka. Jesmo li baš toliko glupi da mislimo kako nitko nije ništa znao o Sanaderovim lopovlucima – samo je Josip Broz morao sve znati o partizanskim zločinima? U taj i takav, navodno „novi“ HDZ, nitko tko ga poznaje ne može se razočarati. Tim je veće razočaranje u „kokošju koaliciju“ (ili možda kokošarsku) za koju se uzdalo da će građanima vratiti dostojanstvo, a zemlju potegnuti u civiliziranom smjeru. Stoga je sasvim promašena postizborna konstatacija jedne kokoši iz vlade, kako je sve to sasvim prirodna igra demokracije – kao, danas se dobija a sutra se gubi. Jer ovu vladu građani nisu izabrali igre demokracije radi, već sa najozbilnijim očekivanjima da izvrši ono za što se pokazala nesposobnom. Doduše, to se moglo odavno zaključiti, na primjeru korifeja vladajuće koalicije. Kvazilijevi i kvazisocijaldemokratski SDP višestruki je izdajnik. Sudjelovao je u raspadu biše države, izdao Srbe koji su glasali za njega, izdao ideju socijaldemokracije, izdao radničku klasu, i izdao osnovne etičke principe u koje se zaklinjao premijer. Oni što nakon višestrukih izbornih poraza i svijesti o rasulu koje vjerojatno slijedi (ustvari, o ugroženosti vlastitih probitaka), nakon toliko godina učešća u vođenju stranke ka bezočnom liberalnom kapitalizmu, sada traže povratak socijaldemokratskim načelima, nisu drugo do suvremeni ekvivalent partizanima prebjeglih domobrana i četnika koji spašavaju vlastite guzice. Takvima samo ludi mogu vjerovati, a Hrvati su – čini se – prilično blizu vrhu takve ljestvice. Ne svjedoče li o tome i rezulati predsjedničkih izbora? Doduše, koga se uopće moglo birati: blijedu, neodlučnu i za javnost maskom nevinosti maskiranu Lignju koja bolje da se ubuduće ostavi politike; desničarsku marionetu upravljanu koncima šefa svoje stranke; ekstremno desnog obožavatelja Pavelićevog „vječnog“ počivališta, i mlaca bez dovoljno znanja koji se odbija javno izraziti o prekidu trudnoće i ustaškom divljanju po stadionima, a sasvim mu je svejedno tko će – ako to nije on sam – vladati, te poziva svoje birače na opstrukciju? Kakva većina naroda, takvi i kandidati – jedni druge itekako zavrijeđuju, na opće zgražanje etičke manjine i moralnih pojedinaca. Valjalo bi „kukurikačima“, kao i samom Josipoviću, imati na umu da su mnogi za njega glasali birajući manje zlo, a ne iz posebnih simpatija.
Što nam dakle preostaje? Čekati naredni krah hrvatske demokracije (parlamentarni izbori) koja nije drugo negoli sprdačija one ionako formalne kapitalističke; a za lijeve komentatore i analitičare tek jadikovanje po slabo čitanim lijevim časopisima i portalima. Ponajveći broj građana orijentiran je samo na TV, dok mnogi o politici znaju tek da je „ona“ Hrvatica a „on“ komunjara, pa tako i biraju. Ni svjesni da izabiru svoju budućnost, sve bliže prošlosti za koju smo mislili kako smo je se odavno riješili. No, svaka čast radniku koji se godinama vucara što po demonstracijama, što po birou za neazposlene, kad trza na izborno obećanje „jedne od najrazvijenijih zemalja Evrope“ – kad na vrbi rodi grožđe, uz ovakve političare – nakon što smo već potrošili silne, nikad viđene dijasporine milijarde dolara, koje je obećavao ponovno oživljeni zombi, od milja zvan „ocem domovine“. Odavno je poznato da je za dobar ulov vrlo važan mamac, na koji izgladnjeli građani hrvatske bezglavo trzaju. Pa, dobar vam tek, iliti prijatno. Kusajte što ste izabrali!
Autor/ica 👤Ladislav Babić
