Kolektivno samoubojstvo ili kolektivno ludilo

Izdvajamo

• Malo slikovito rečeno, ali ne i pretjerano, do zuba naoružana Evropa u punoj bojnoj spremi i pod kacigama, s najmodernijim oružjem u rukama, rušeći sve mostove iza sebe sprema se (za sada još uvijek preko leđa Ukrajine) na rat s Rusijom (kojega novi šef britanskog Glavnog stožera i posve neuvijeno najavljuje), bacajući u ‘zapećak’ sve one plemenite ciljeve zaštite prirode i okoliša o kojima je tako dugo i mučno pregovarala i teškom se mukom napokon dogovorila.

Povezani članci

• Marin Jurjević: MEDIJI I SLOBODA
• Marinko Čulić: Katolička kolonija
• ZAŠTO SE DALMATINCI SVOJIH DJEDOVA SRAME?
• BiH, Srbija i Crna Gora zajedničkim snagama protiv kriminala i terorizma
• Martin Raguž ruši koaliciju sa Čovićem
• DIVA HRVATSKE GLAZBENE SCENE JOSIPA LISAC GOŠĆA JE ADRIA MUSIC CONFERENCE 2012.

Na dan kada je Britanija bilježila najviše temperature ikada registrirane, na taj isti dan kada je objavljeno kako je gotovo polovica područja Evropske unije zbog ekstremnog toplinskog vala i izostanka kiše ugrožena sušom, glavni je tajnik Ujedinjenih naroda upozorio kako je čovječanstvo suočeno s kolektivnim samoubojstvom. U kontekstu klimatskih promjena – naravno. Dodali bismo tome, ne dovodeći ni na koji način u pitanje osnovanost i opravdanost njegove procjene samo jedno, možda malo provokativno, ali ne i neutemeljeno pitanje: nije li potencijalno kolektivno samoubojstvo ljudske vrste o kojemu govori prvi čovjek Svjetske organizacija, posljedica nečega što se ne može nazvati drugačije nego kolektivnim ludilom?

Čovječanstvo, odnosno onaj njegov razvijeni i najviše razvijeni (što bi trebalo značiti i najnapredniji) dio zahvaćen je groznicom ratova, sankcioniranja, kažnjavanja, ne uzimajući pri tome u obzir ni sve ono što je prethodilo, a još manje ono što će, to je više nego očito, biti posljedica. Da, nema dvojbe o tome, Rusija je napala suverenu i međunarodno priznatu državu – Ukrajinu. Ako neovisnim međunarodnim istragama budu potvrđeni i navodi (za sada samo iz ukrajinskih izvora) o masovnim zločinima ruske vojske u dijelovima Ukrajine što su (ili su bili) pod njezinom kontrolom, onda će Rusija biti odgovorna i za ratne zločine. To je jasno i o tome nikakve dodatne rasprave nisu potrebne, niti bi imale smisla, uz dodatak kako je savršeno jasno i to da je Rusija prekršila i norme međunarodnoga prava i odredbe Povelje Ujedinjenih naroda.

No, isto je tako jasno (ili bi barem trebalo biti) kako je Rusija godinama (doslovno: godinama) upozoravala da bi primanje Ukrajine u Atlantski pakt smatrala ugrožavanjem vlastite sigurnosti. Baš kao što je dobro poznato i jasno da je Rusija potkraj prošle godine ponudila Zapadu (čitaj: Americi i NATO) prijedlog novog sigurnosnog sustava u Evropi, a da su adresati toga prijedloga po kratkom postupku odbili uopće i  razgovarati o nekim njegovim ključnim točkama. I da se razumijemo: iznošenje tih podataka, zapravo podsjećanje na nešto, što bi Zapad najradije zaboravio, nije, niti može biti opravdavanje rata. Ali jest objašnjenje zašto je do njega došlo, jest upiranje prstom (i) u Zapad kao sukrivca za rat koji razara Ukrajinu. Ta najveća (površinom) evropska zemlja poslužila je stratezima koji dugoročno planiraju ‘pad ruskog carstva’ kao idealni poligon na kojemu će Moskvu uvući u dugotrajni, iscrpljujući rat što će poslužiti kao povod za, s jedne strane, uvođenje sve novih i novih sankcija Rusiji, a s druge – kao razlog za militarizaciju Zapada kakva nije viđena od kraja Drugoga svjetskog rata (pod ‘kapom’ Washingtona, suvišno je i dodavati). Sve to s krajnjim ciljem svođenja Rusije na status ‘tek tamo neke regionalne sile’ (kako ju je svojedobno nazvao Obama), što bi u konačnom obračunu Zapada s Kinom ostavilo Peking bez važnog i moćnog saveznika.

Sankcije za koje se naivno (ili glupo neodgovorno?) vjerovalo kako će u kratkome roku baciti Rusiju na koljena, prisiliti Moskvu da na neki način kapitulira, nisu proizvele očekivani učinak. Upravo suprotno: Rusija se s njima iznenađujuće dobro nosi, rubalj stoji bolje nego ikada, ali sankcije – kao bumerang – pogađaju Zapad, gdje se nitko ne usuđuje (osim nekolicine analitičara ‘prognanih’ na društvene mreže) jasno reći građanima svojih zemalja, još uvijek dobrim dijelom opijenih obećanjima o skorom slomu Putinove Rusije u srazu s demokracijom, pričama o teškoj bolesti ruskog predsjednika, o nestašici kako oružja, tako i streljiva na ruskoj strani, što ih čeka ove jeseni. A čeka ih inflacija što će se pretočiti u globalnu ekonomsku krizu, čekaju ih enormna poskupljenja, čekaju ih nestašice, ne samo energenata, i masovna otpuštanja s posla. I za sve to neće biti kriv Putin, nego Zapad (odnosno Putin će biti kriv ako se stvari postave tako da će krizna jesen i zima biti posljedica sankcija nametnutih Rusiji kojih ne bi bilo da Rusija nije napala Ukrajinu, a Rusija ne bi napala, da…e, o tome nećemo).

Zbog posljedica sankcija što su ih same proglasile, zemlje Zapada odustaju od ciljeva što su ih ne tako davno bile postavile i svečano proklamirale, kako bi spasile kuglu Zemaljsku, floru i faunu, ono što je osnov života na ovom jedinome planetu što ga čovječanstvo ima, od – ljudi i posljedica njihovog dugogodišnjeg nepromišljenog djelovanja (potaknutog izvorno samo i jedino potrebom za stalnom ekspanzijom, bez koje kapitalizmu života nema i utrkom za profitom). Gotovo bez razmišljanja, a samo kako bi se ‘oslobodili’ ovisnosti o ruskim energentima, navodno odgovorni političari Zapada pristaju kupovati američki, znatno skuplji ukapljeni plin (a što je sa zakonima slobodnog tržišta i konkurencijom?), plin što se dobiva krajnje diskutabilnom, po mnogima i za prirodu opasnom metodom ‘frackinga’, proglašavaju po kratkom postupku plin i nuklearnu energiju ‘zelenom energijom’, krče šume i pašnjake uništavajući dodatno prirodna staništa brojnih životinjskih vrsta, kako bi napravili mjesta za sunčane panele i ubrzano grade vjetroelektrane. Malo slikovito rečeno, ali ne i pretjerano, do zuba naoružana Evropa u punoj bojnoj spremi i pod kacigama, s najmodernijim oružjem u rukama, rušeći sve mostove iza sebe sprema se (za sada još uvijek preko leđa Ukrajine) na rat s Rusijom (kojega novi šef britanskog Glavnog stožera i posve neuvijeno najavljuje), bacajući u ‘zapećak’ sve one plemenite ciljeve zaštite prirode i okoliša o kojima je tako dugo i mučno pregovarala i teškom se mukom napokon dogovorila.

Pri tome osuđuje na krajnje neizvjesnu budućnost ne samo svoje stanovništvo, nego i milijune, desetke i stotine milijuna ljudi u zemljama u razvoju, odnosno nerazvijenim zemlja, onima u kojima je dnevni obrok hrane, slobodan pristup vodi, mogućnost zdravstvene zaštite i obrazovanja i do sada bio luksuz, nedostižni san. Stopa smrtnosti od gladi u tim će se zemljama enormno povećati, a i sadašnja je situacija zastrašujuća, jer – na primjer – u Somaliji četvrtu godinu za redom nije pala kiša, širom svijeta već sada gladuje više od 800 milijuna (!) ljudi, pri čemu je, na globalnoj razini, svako peto dijete kronično nedovoljno ishranjeno. Idu li milijarde dolara i eura tamo, da budu spašeni ljudski životi, pa bili to i životi onih koji nisu kršćani i koji nisu bijele puti? Ne, milijarde ide na naoružanje, pri čemu jedva da je netko svjestan toga da te, svakoga tjedna nove milijarde dolara američke vojne pomoći Ukrajini, uopće ne izlaze iz Amerike. To je novac što se dostavlja na račune američkih proizvođača oružja (a te račune sada ‘podebljavaju’ i doznake iz Evrope, gdje se Njemačka, zaboravljajući u trenu što je njemački militarizam donio svijetu, i to u dva navrata, hvali basnoslovnom svotom namijenjenom jačanju Bundeswehra).

Pa kada onda, imajući očito sve to u vidu, glavni tajnik Ujedinjenih naroda govori o čovječanstvu koje se suočava s kolektivnim samoubojstvom, nema argumenta kojim bi se to upozorenje moglo pobiti. Ali ima potrebe ponoviti ono što smo naveli na početku ovoga teksta. To potencijalno kolektivno samoubojstvo izravna je posljedica kolektivnog ludila (ili totalne neodgovornosti) onih koji vuku ključne poteze na svjetskoj sceni.

U tome kontekstu mikrokrize kakve proizvode čudni (blago rečeno) protagonisti politike u našim regionalnom okvirima doimaju se zaista smiješnima. Mada, pođemo li od optimističke pretpostavke da će ‘nepoznat netko’ možda ipak uspjeti zaustaviti globalno ludilo, a time spriječiti i kolektivno samoubojstvo čovječanstva, te naše lokalne krize nose u sebi naboj novih sukobljavanja (ne nužno i ratova) na podlozi podgrijane mržnje, predrasuda i laži, ali i realnosti što služi kao savršeno ‘pogonsko gorivo’ za perpetuiranje međunacionalne i međuvjerske mržnje (relativiziranje i poricanje zločinačkog karaktera NDH, podizanje spomenika četničkom vođi Draži Mihajloviću). I to je jedino što iole ozbiljnom čovjeku preostaje da kaže o prepucavanju o tome može li se netko tko je šef države praktično neopaženo ‘ušuljati’ u Hrvatsku, odnosno može li ga i smije Hrvatska spriječiti da neformalno posjeti mjesto toga zloglasnog ustaškog logora, odnosno određivati mu kada to smije učiniti. Po strani ostaje, ma kako opasna bila, činjenica da na Hrvatskim studijima postoji predmet, dakle, studenti to uče ‘Zločini komunističke Jugoslavije, dok – naravno – predmeta što bi se bavio zločinima ustaške NDH – nema. Baš kao što po strani ostaje i to da se na stručnim skupovima u organizaciji Hrvatskih studija 8. svibnja 1945. piše pod navodnicima kao dan ‘oslobođnja’, čime se jasno šalje poruka kako to nije bilo nikakvo oslobođenje.

I kada se to sve zna, a zna se, treba li se čuditi što ni u jednoj zemlji regije nema manifestacije kakva se održava u bavarskom glavnom gradu, Muenchenu, pod imenom ‘Razgovori protiv zaborava’ -manifestacije što okuplja mlade ljude kojima svjedoci vremena govore o tome kako je bilo u vrijeme nacizma i kako je naci-fašizam manipulirao ljudima, pretvarajući ih u poslušne izvršitelje monstruoznih zločina. O tome da bi trebalo uvesti i ‘razgovore protiv zaborava’ koji bi se bavili posve aktualnim zbivanjima, nitko ne govori. Griješimo li, ako mislimo da u slobodnom, demokratskom društvu – ne smije?

Perspektiva? Najkraće rečeno – nikakva, ili gotovo nikakva. Od kolektivnog samoubojstva kao posljedice kolektivnog ludila dijeli nas tek nekoliko malih koraka. Kako, a baš ste planirali godišnji odmor? Ništa, ne dajte se smesti. Događaji se ionako razvijaju svojom logikom, stvari su dobile zamah i polako, ali sigurno izmiču kontroli. Mada se svi važno prave kao da je ‘sve pod kontrolom’.

Nije! Već odavno nije.