ENG
Kolektivni šizofrenik
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
Svjetske vlade kalkuliraju oko toga koliko nacionalne biologije treba žrtvovati radi spasa nacionalne ekonomije – i obratno, u ekstremnim slučajevima – a samo HDZ tvrdi da spašava jedno i drugo. Skočiti u vodu zato da ostaneš suh, to je trajni modus političkog djelovanja partije koja upravlja Hrvatskom
Večernji televizijski dnevnik počinjao je kao i svih prethodnih dana: reporteri grozničavo prebrojavaju vozila koja prelaze granicu, svaki turist je važan, statistike pokazuju da ih je manje nego lani, ali ‘s obzirom na situaciju’ ima mjesta za optimizam, ministar vanjskih poslova referira o poduzimanju dodatnih diplomatskih napora da se Hrvatska u svijetu predstavi kao sigurna destinacija za ljetni odmor, reporteri grozničavo prebrojavaju vozila koja se ukrcavaju u trajekte, svi hotelski kapaciteti opremljeni su dostatnom količinom zaštitne opreme, cijene su povoljnije nego ikad, more je čistije nego lani, gosti će biti zadovoljniji nego igdje drugdje, reporteri grozničavo prikupljaju izjave turista koji se u našoj zemlji osjećaju opušteno i sigurno, ministar turizma obećava da će izvještaje o broju noćenja ažurirati iz sata u sat, kako javnost ne bi živjela u neizvjesnosti… U drugome bloku slijedi informacija o broju novih slučajeva zaraze Covidom-19, krivulja raste, ali ne eksponencijalno… U trećem doznajemo što politički prvaci drobe i melju u predizbornoj kampanji…
‘Ako ćemo pošteno, HDZ je jedino rješenje’, rekla je građanka s uzdahom, buljeći u ekran.
‘O čemu pričaš?’ upitao je suprug, koji je na propisanoj distanci, zavaljen u fotelji, upravo čitao svoju omiljenu slikovnicu, Camusovu ‘Kugu’.
‘O turističkoj euforiji i zdravstvenoj krizi’, rekla je građanka. ‘Koliko ja shvaćam stvari, ne postoji ljudska djelatnost koja bi više od turizma pogodovala širenju zaraze. Prema tome, situacija se čini jasnom: što više turizma, to manje zdravstvene sigurnosti, odnosno što više zdravstvene sigurnosti, to manje turizma… A samo HDZ uspijeva napustiti logiku te grozomorne klackalice – na kojoj se u suprotnim smjerovima ljuljaju naš ekonomski i naš biološki opstanak – i odvažno poručiti: što više turizma, to više zdravstvene sigurnosti!’
‘To je zato što seru, kao i obično’, primijetio je suprug.
‘Da, mili, to je potpuno točno’, složila se građanka, ‘ali tajna je u onome kao i obično. Držim da u šizofrenim situacijama uopće nije nevažno iskustvo kroničnoga šizofrenika. Ako u ovako zaoštrenim prilikama – kad uobičajena logika govori da su masovni turizam i masovno zdravlje međusobno nespojivi – imaš vlast koja između sigurnosti i rizika igra na kartu rizika, a kao predizborni slogan ističe ‘Sigurnu Hrvatsku’, onda moraš priznati da iza tako originalnog garda stoji stanovita tradicija. Nemoj zaboraviti da je HDZ uvijek uspijevao pomiriti nepomirljivo. Štoviše, moglo bi se reći da još od čuvene Tuđmanove ‘pomirbe’ HDZ nije ni činio ništa drugo nego spajao nespojivo.’
‘Kako to misliš?’ pitao je muž.
‘Trebalo je, na primjer, umjeti zakonski legalizirati ustaški pozdrav i istovremeno se deklarirati baštinikom antifašističkih vrijednosti, dakle širiti fašizam s antifašističkih pozicija… Ili recimo, u ratno doba, poslati vojne trupe u susjednu Bosnu i Hercegovinu kako bi Hrvatska vodila pravedan, oslobodilački i protuagresorski rat, što djeca uče u školi… Ili, nešto kasnije, strpljivo graditi široku korupcijsku mrežu i istodobno voditi beskompromisnu borbu protiv korupcije… Ili, još kasnije, bjesomučno premlaćivati izbjeglice na granicama, ubijati boga u njima, zato da bi se poštovali najviši standardi zaštite ljudskih prava… Ili, sve vrijeme, bezuvjetno favorizirati ideologiju Katoličke crkve i na taj način graditi sekularno društvo… Ili, u eri pandemije, uspostaviti policijsku državu i zavesti izvanredno stanje zato da se ne bi proglasilo izvanredno stanje… Shvatio si, mili, da dalje ne nabrajam: skočiti u vodu zato da bi ostao suh – to je trajni modus političkog djelovanja HDZ-a.’
‘Da’, smrknuto je kimnuo glavom suprug. ‘Kad uzmeš u obzir tako bogato iskustvo, HDZ je daleko najkompetentniji da zaštiti nacionalno zdravlje ugrožavajući ga turističkom gungulom i agresijom.’
‘Tako je’, osmjehnula se građanka, ‘jer govorimo o permanentnoj šizofreniji, i to na kolektivnoj ravni. Nitko se bolje od HDZ-a ne snalazi u proturječju. Proturječje je HDZ-ova sudbina. Izvan proturječja, ako bolje razmisliš, HDZ ni ne postoji.’
‘Znam, mila, ali problem je što meni turizam ide na živce i bez ove virusne panike. Kad čujem kotrljanje onih točkića od putnih torbi po asfaltu, automatski mi se diže kosa na glavi. Pa sva ona uznojena tjelesa, kore od dinja po trotoaru, miris preprženog ulja, pretvaranje grada u kulisu… Vezati svoju sudbinu uz turizam može samo narod koji je degenerirao od duhovne i tjelesne lijenosti. Molim te lijepo, pretvoriš neku šupu u apartman i onda živiš od prodaje zalaska sunca, šuštanja mora na žalu i nešto kulturnoga dobra što su ga izgradili davni okupatori. Ma bježi!’
‘Samo što turizam, dragi moj, donosi skoro četvrtinu državnoga bidipija, a to nije šala.’
‘Država koja živi od turizma ne zaslužuje da živi, to jest da bude država!’ bijesno je frknuo suprug. ‘U redu, Hrvatska to ne zaslužuje ni po ostalim kriterijima, ali da sad ne širimo temu… Iskreno govoreći, ponadao sam se da će od ove pandemije, uz sva zla koja ona nosi, biti i neke jebene koristi. Evo, ja bih sad pristao da do kraja života nosim masku preko njuške, samo da ta turistička destrukcija dođe kraju. Znaš da sam ti to uvijek govorio – kad bih bio prinuđen birati između turizma i fašizma, moj bi glas išao fašizmu.’
‘E pa s HDZ-om ćeš imati i jedno i drugo’, nacerila se građanka.
‘E pa vidim’, rekao je muž. ‘Sreća je što pripadam rizičnoj skupini, tako da valjda neću dugo uživati u tom sendviču.’
‘Ne budi toliko sumoran, mili’, raznježila se građanka. ‘Vidiš da je vladajuća partija puna optimizma. I plus toga strepi od brige prema fosilima iz tvoje generacije, barem dok se ne dokotrljate do birališta. Sve svjetske vlade kalkuliraju oko toga koliko nacionalne biologije treba žrtvovati radi spasa nacionalne ekonomije – ili obratno, u ekstremnim slučajevima – a samo HDZ tvrdi da spašava i jedno i drugo. Stranka izmiruje ono što ostatak čovječanstva smatra nepomirljivim, radi ono što najbolje zna. Sjeti se da su tu vještinu razvili dotle da su u ratnim legendama uspjeli ukloniti razliku između ubojica i heroja.’
‘Misliš da nam je to jedina nada u ovim kapitaliptičkim okolnostima?’
‘Kakvim okolnostima?’ zbunila se građanka.
‘Kapitaliptičkim’, rekao je muž. ‘To sam pokupio od onog novinara gnjavatora. Nešto je palamudio oko kombiniranog djelovanja elementarne nepogode i slobodnog tržišta. Tada se, kaže, ukazuje poredak bez šminke, približen svojoj ogavnoj biti.’
‘Dobro’, zakolutala je očima građanka, ‘čak i u ovakvim kapitaliptičkim prilikama, kad se zaoštrava izbor između sigurnosti i rizika, svatko racionalan bira po principu ili-ili, traži neki balans na onoj klackalici, ali ako si sumanut, ako si antifašistički fašist, ako si korumpirani borac protiv korupcije, ukratko, ako si kolektivni šizofrenik kao HDZ, držiš se načela i-i. I pritom u oba sektora inzistiraš na maksimumu. I ovce i novce. I keš i leš.’
‘Znači, u nedjelju računamo s HDZ-om?’ pitao je suprug.
‘Nema druge’, rekla je građanka. ‘Bit ćemo zdravi i mrtvi.’
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
