Koja bi nacionalnost stolica bila dobra?

Povezani članci

• Vlada u sjeni: Karamarkovo recikliranje bezličnih kadrova
• Produžen rok za prijave za Novinarsku nagradu
• Sutjeska
• Koštunica i Nikolić : Radimo za Ruse besplatno
• Nastavljena identifikacija posmrtnih ostataka iz Tomašice: Većina žrtava ubijena metkom u potiljak
• Federalni zastupnik Nihad Čolpa: Karadžić je vječita inspiracija za terorizam

Osjećam blagu odvratnost prema ljudima koji uvijek nađu način dati na znanje da je njihov doživljaj važniji od nekog apsolutnog mjesta, kao što je u Sarajevu Crvena linija 11541 6. aprila 2012. Ahmed Imamović nije mogao proći, pa se naljutio, a neki stranac jeste. Nadam se da je Imamović, kad su sklonili te j….. stolice, otišao pravo, onako ljut i poznat, kod onog iz ‘država za čovjeka’, koji je navodno pozvao tog stranca, i opalio mu šamarčinu i ispsovao ga. A da se onda najavio kod malo poznatijeg Pašovića (zamisli kretena, naručio stolice u Srbiji! A vidi se na njima da su iz Srbije, što jest jest). Da Pašoviću kaže da je sve upropastio i da nema osjećaja. Da ni za šta, u stvari, nema osjećaja.

Sjećam se kad je 2005. bila 10. godišnjica u Srebrenici i dženeza nekoliko hiljada ljudi. Bilo je jako hladno, samo par stupnjeva iznad nule, kiša bez prestanka i blato do koljena. Do raka su mogli proći svi, od Holbrookea do Rupela, samo ne – autobusi sa članovima familija onih koji su taj dan imali dženazu. Nisu mogli ni prići Srebrenici, ni Potočarima, a kamoli šta drugo. Ugledne i visoke bjelosvjetske zvanice su posebno čuvali nikad revnosniji i manje potkupljivi policajci Šumske, već sami po sebi simpatični i dragi. U dobronamjernim očima Bosanci uvijek djeluju glupavo, ali ovi šumari su 11/07/2005. izgledali profesionalno,  odgovorno i ispeglano kao nikad ni prije ni poslije : nećeš ni makac, ni ti ni autobus ni tvoj kišobran ni tvoje šamije ni tvoje dimije ni tvoje nevidljive suze. E nećeš. Stićeš drugi put.

A govore da ni ne spominjem. Svi su se čitajući ‘tihi don’ nad mezarima kvalitetno izderali da ih svi čuju taj dan u Potočarima, i šire. A oni kojih se sve to ticalo, koji su taj dan sahranjivali nepotpune ostatke kostiju svojih majki, očeva, sinova, braće, najbližih – dostojanstveno su sve to podnijeli, ćutke.

Lekcija. Gospostvo.

Kad je sve prošlo, pretpostavljam da su pokušali riješiti to najbolje kako su mogli, sa političarima. Oni su vazda na vlasti. 

Ali zato ima Ahmed Imamović glasnu i ljutitu promjedbu. Nije mogao proći, ali je mogao ispred njega taj stranac. A gdje li stanuje taj Imamović? Je li ikad izlazeći na glavnu džadu ugledao onaj bofl tvz. francuski na glavnoj ulici? Je li ikad prošao pored one kič radnje iz Srbije, isto na Titovoj, što navodno prodaje modu i slično se i zove? Ili pored one sa zvučnim austrijskim imenom i srbijanskim vlasnikom, što prodaje stakliće na sred Ferhadije? Kaže moj drug M.Ć. iz Kalemove (inače vozi jaguar) da je onaj francuski bofl sa Titove sasvim OK. I da se to kupuje, pa je to mjerilo. Vlasnik te radnje je njegov jaran, ranjenik. Pa pitala sam ga što nema takva bofl radnja ni na Champs-Elysées ni na Trgu Bana Jelačića, ali nije mi znao reći. Tamo su, koliko ja znam, sve najfiniji dućani. Neprodata roba zadnjeg nekvaliteta ne bi se mogla naći ni na prigradskim pijačnim štandovima, a ne u prodavnici u epicentru Zemlje. Ali može u Sarajevu, pošto je od jarana. A nije ni srpsko. 

Ako je iko antipatičan – to su taj stranac i njegova žena. Ispričao mi je taj moj drug, M.Ć. iz Kalemove, a odavno živi u Zagrebu, kako je preko žene tog stranca pokušavao u vrijeme rata dobaciti svojim tetkama nešto hrane. A strančeva žena je onda nosila svoj doručak iz ‘Holidaya’ tetkama i uredno im naplaćivala 100 DM po osobi, za doručak. Fin neki svijet, ti stranci. I to se zna.

Ali je li  to baš sad važno, pored one Crvene linije 11541 Harisa Pašovića? Je l’ to nismo znali? Pa imamo mi naših domaćih nabild(t)anih – koliko hoćeš. Oni su tu među nama svaki dan. I svaki dan imaju prilaz svemu i svačemu, i stostruku korist od svega svaki dan – korist, zbog koje je i bio rat. I sad treba pokvariti monumentalno djelo Harisa Pašovića pljujući po nesavršenstvima našeg svakodnevnog života, i to baš 6. aprila 2012. Neka se zna da Ahmed Imamović – nije mogao proći i nije zadovoljan. Mana, upiši onima iz «država za čovjeka». A stolice iz Srbije. Mana, upiši Harisu Pašoviću. Nije on baš originalni genije kako se izdaje. Evo će mu potvrdu, da nije genije, izdati Ahmed Imamović. A onome iz ‘država za čovjeka’ je Ahmed Imamović sto posto već održao lekciju. Dobro je da je Ahmed Imamović došao do izražaja. To je i bio cilj – na onakav dan, sa onakvom Crvenom linijom 11541, Ahmed Imamović je našao način da pljune.

Ima samo jedno malo pitanjce : u ovoj državi, koliko ja znam, skoro ništa (da ne budem na kraj srca) ne funkcioniše, makar od Daytona pa naovamo. Gdje je do sada bio Ahmed Imamović, da se naljuti i pljune na odgovorne koji sve odlučuju u ovoj zemlji: na SDA, HDZ, HDZ slova i brojke, SBiH, Našu stranku, da zavrne ruku onom tornjaku, da ošamari SDP? Trebalo bi puno i pljuvačke i mišića. Ili je do sada uvijek imao prolaz taj Ahmed Imamović? A tek sad primijetio da je tu ponekad i taj stranac. Šta ono reče taj Imamović : «U mome poslu jedno od prvih pravila je da nije bitno koliko je nešto istinito, nego koliko se istinitim čini». Pa čovjek koji se bavi predstavljanjem likova na neuhvatljivoj celuloidnoj vrpci arta morao bi znati da je i kod ostalih, svih ostalih tako : nije važno šta je istina, važno je da djeluje tako.

Koji je segment života važniji od ostalih? Zdravstvo? Pa makar tamo je poznata izreka «Operacija uspjela, pacijent umro». Ergo – sve sam odlično uradio, ali šta ja mogu što je pacijent umro? Zakon je važniji od ostalih segmenata? Pa ko je pustio Biljanu Plavšić i onog Šljivančanina onako brzo vanka – jako dobro plaćeni profesionalci zakona i pravde, ili neko drugi? Šta je kriv policajac FMUPa, koji nije smio pusti Imamovića da prođe? Jedna od važnijih članica tima obrane Ive Sanadera odvjetnica Jadranka Sloković je mrtva hladna 7.04.2012. izjavila u subotnjem ‘Jutarnjem’ : «Ružno će zvučati, ali pravda me ne zanima». Profesionalku zakona, izuzetno dobro plaćenu – ne zanima pravda? Gdje je do sad bio taj Imamović? Nikad se neću prestati čuditi.

Da razmislim. Kad bih imala vremena i kad bi taj Imamović djelovao inspirativno, pa da ga čovjek prati i uoči šta će on uraditi da ovaj naš mali morbidni svijet bude bolji. (Da ne bude pomutnje, svi su svjetovi mali i vrlo slični našem, po mom mišljenju, samo mi, zagledani u vlastiti gnojni pupak, nećemo da to znamo.) Svijet bi bio bolji kad bi svaki pojedinac uradio ono što treba, a to je da izađe nakraj sa samim sobom, da bude uljudan i proizvodan.

Meni se čini da je Crvena linija 11541 Harisa Pašovića  monumentalna stvar. Ja uopće nisam fan Harisa Pašovića. Nekad mi se dopada ono što radi, nekada ne. Ali crvenom niti Crvene linije 11541 nas je zadužio  i obilježio zauvijek. Nekada neko nešto uradi i postane istorija, jednim potezom. U mojim očima je Haris Pašović zadužio Sarajevo svojom Crvenom linijom, ma šta ma ko ikada više rekao.

Neka je, ako je, već viđeno. Ja nisam vidjela. A ko je iz Sarajeva bio i vidio to nešto u New Yorku? Ja sam doživjela crvene Harisove stolice na Titovoj. I svi su, koje sam vidjela, većinom nepoznate fizionomije, ostali duboko potreseni njegovim performansom. Čula sam da su u Pozorištu, jednom kad je Clinton bio, na sceni ostavili prazne stotice za poginule članove orkestra. Instituciju prazne stolice nije izmislio Haris Pašović. Pa šta? Ko je uopće išta izimislio? Ne znam da li je Haris Pašović htio predstaviti da je bilo šta izmislio, ali nas je duboko dirnuo, i podsjetio na svakog ubijenog našeg sugrađanina, koji svima ovdje jako nedostaje. Više je nego očito da bi Sarajevo bilo drugačije i bolje, da su svi ti ljudi živi. Možda bismo se bolje, zdravije i uspješnije znali nositi sa zlom i nesrećom. I sa samima sobom. Ako ništa, bilo bi nas više. A elementarno je ljudsko pravo boriti se. Njih nema, a mi smo odavno iskopnili bez njih. I slabiji smo ljudi bez njih. I manje je ljubavi na ovom svijetu, jer njih nema. I manje razumijevanja, jer njih nema.

Institucija stolice. Institucija Gledatelja u pozorištu, na predstavi. Nema predstave bez gledatelja. Prazne stolice, a predstava očito ide dalje. Predstava je – prazne stolice. Prazne su stolice, a mi vas ipak gledamo iz njih. I gledamo kako sve naopako radite. Nismo zato ubijeni, nestali ne svojom voljom sa ovog svijeta, da biste vi ovako mrcvarili ovaj (glavni) GRAD i ŽIVOT i ovu zemlju. Svjedoci. A vi, sugrađani naši, sve manje radite, a sve ste očitije lijeni, lijeni do Boga, i sve ste više nacionalisti po narudžbi i potrebi, a sve manje nalik ljudima. Ostali ste slučajno živi, a sve se više mrzite. Sve se češće čuje da je ‘prijatelj relativna kategorija’, i sve češće vas čujemo kako lažete jedni drugima. A gdje god ima ikakva komšijska krava gledate kako sihre da joj bacite ne bi li crkla. A da se vi onda radujete, zlurado smijuljite iza prve ograde. Gledamo vas sa ovih stolica, i sa ovih malih, isto vas gledamo, jer smo do sada narasli i sazreli. I nismo više mali. I mrtvima nam je jasno.

I ne smetaju nam stolice iz Srbije. Ne. Odkad smo mrtvi progledali, shvatili smo da nas nisu ubijali Srbi, nego ljudi, čiji jarani, opet ljudi, mirno, dapače, danas šetkaju što po Sarajevu, što kojekuda. A te stolice – nisu iz Srbije, nego su samo stolice. Zar to Ahmed Imamović ne zna? Tek se sad naljutio što baš njega nisu pustili da prođe? Pa gdje je do sad bio, kad to nije znao? Bosna je puna k’o šipak srbijanske robe, zar to Imamović nije znao? Pa ima mnogo više srbijanske nego bosanske robe. Zar Imamović ne zna zašto je bio rat?

Pored stolica niko nije prošao bez duše. Oni koji su je zaturili negdje u međuvremenu možda će je opet naći. Možda velim, slabi su izgledi, ali imaju šansu. Taj stranac koji je zasmetao Imamoviću bio je i ostao smeće, a od smeća se pita ne pravi. A ja  pozivam Imamovića, kako je već našao mahanu spomeniku naših duša, Crvenoj liniji 11541 Harisa Pašovića, neka on zavrne rukave i uradi bolje. Savršenije, besprekornije, dirljivije, upečatljivije, tužnije, autentičnije, opipljivije, elokventnije, podsticajnije, kosmopolitskije, neka tačnije, sve k’o jednu, poreda neke druge stolice. Koja bi nacionalnost stolica bila dobra za njegovu predstavu? Sarajevo bi ga sigurno dočekalo sa odobravanjem.  

A Harisa Pašovića je pozdravilo dužnim i tužnim oduševljenjem, i nezaboravom.