Fra Ivo Marković: Nije Papa primitivac poput Dodika, Čovića i Lagumdžije da bude neuklonjiv i nezamjenjiv

Povezani članci

• Goran Sarić: Alhemija Bosne i Ćosićeve “čitanke”
• Ivi Sanaderu 9 godina zatvora zbog korupcije, kada će BiH dočekati svog Sanadera?
• Progoni novinara ne zastarijevaju
• Julian Assange protiv medene klopke
• Loš i lošiji?
• Para svijet raspara

Diljem svijeta ljudi su s poštovanjem i dozom divljenja prihvatili Papino odgovorno povlačenje s položaja moći za koju više nije sposoban. Dakle Papa je sa svojim povlačenjem možda prvi put pogodio suvremeni trend, ono osjećanje života koje kao neka zajednička hit-melodija i energija povezuje ljude ovoga trenutka. Ljudi su zasićeni nezamjenjivih, neuklonjivih, bogomdanih, doživotnih diktatora na bilo kojoj razini, od najmanjih do državnih sustava, koji jedini takvim drže sebe a svi ih ostali zato preziru. Samo su primitivci poput Lukašenka, Mugabea, Kim-Jonga, Ćovića-Dodika-Lagumdžije, i sličnih, još ostali neuklonjivi i nezamjenjivi, pa je to svakako bila loša asocijacija za papinsku službu. Odsada će nesporno biti teže karikaturalno se održavati na položaju za koji netko savršeno više nije sposoban jer je vjerojatno najveće postignuće demokracije upravo da se vlast može promijenit. Taj povijesni, takoreći kopernikanski lom, ne označava samo kraj jednog doba i prakse, nego okreće ljude budućnosti, pred sebe, nadi i optimizmu. Teologinja Ranke-Heinemann usuđuje se nadati da se ovim Papinim povlačenjem mijenja „poruka prijetnje paklom u poruku radosne vijesti za čovjeka, jer i Isus je bio protu-pakleni propovjednik”.

Piše: Fra Ivo Marković

Bit ću iskren. Kada sam čuo da se papa Benedikt XVI. povlači sa službe, prva mi je pomisao bila da je to najbolji potez njegova pontifikata. Bez obzira što u 2.000-godišnjoj povijesti Katoličke crkve ovo nije prva papina abdikacija, povlačenje Benedikta XVI. najjači je njegov potez po kojemu će ući u povijest. No ne mislim to samo zato što držim da je bio loš papa, naprotiv, držim ga jednim od najvećih genija našega doba, nego podnošenjem ostavke na papinsku službu prelomio je povijest divinizacije i religioznog apsolutizma pojedinca, te papinsku službu humanizirao, spustio je na zemlju, ljudski priznao slabost, starost, nemoć, reagirao ljudski i papinstvo učinio ljudskim. Papa Benedikt XVI. sa činom odreknuća papinstva posvjedočio je da je častan i odgovoran plemić njemačkog kova s ljudskim senzibilitetom. Još odzvanjaju u ušima blasfemične riječi prethodnika kada je starački  zadrto usporedio svoje papinstvo sa Isusovim odlaskom na križ i odgovarao na pitanja o ostavci s podsmijehom kako ni Isus nije sišao s križa i da nema kome podnijeti ostavku.

Diljem svijeta ljudi su s poštovanjem i dozom divljenja prihvatili Papino odgovorno povlačenje s položaja moći za koju više nije sposoban. Dakle Papa je sa svojim povlačenjem možda prvi put pogodio suvremeni trend, ono osjećanje života koje kao neka zajednička hit-melodija i energija povezuje ljude ovoga trenutka. Ljudi su zasićeni nezamjenjivih, neuklonjivih, bogomdanih, doživotnih diktatora na bilo kojoj razini, od najmanjih do državnih sustava, koji jedini takvim drže sebe a svi ih ostali zato preziru. Samo su primitivci poput Lukašenka, Mugabea, Kim-Jonga, Ćovića-Dodika-Lagumdžije, i sličnih, još ostali neuklonjivi i nezamjenjivi, pa je to svakako bila loša asocijacija za papinsku službu. Odsada će nesporno biti teže karikaturalno se održavati na položaju za koji netko savršeno više nije sposoban jer je vjerojatno najveće postignuće demokracije upravo da se vlast može promijenit. Taj povijesni, takoreći kopernikanski lom, ne označava samo kraj jednog doba i prakse, nego okreće ljude budućnosti, pred sebe, nadi i optimizmu. Teologinja Ranke-Heinemann usuđuje se nadati da se ovim Papinim povlačenjem mijenja „poruka prijetnje paklom u poruku radosne vijesti za čovjeka, jer i Isus je bio protu-pakleni propovjednik”.

Opravdano je ustvrditi bez prigodnog pretjerivanja da je teolog Joseph Ratzinger najutjecajniji poslijesaborski teolog na hrvatskom govornom području. Naime njegova knjiga Uvod u kršćanstvo nakon II. vatikanskog sabora doživjela je brojna izdanja i većini katoličkih svećenika u nas bila udžbenik i katekizam svježe interpretacije kršćanske vjere i novoga navještaja Božjeg dolaska. Stoga nijedna druga knjiga, ni Nizozemski katekizam, ni sami dokumenti Drugog vatikanskoga sabora, nisu toliko oblikovali poslijesaborsku teološku misao u nas. Joseph Ratzinger je čovjek knjige, teksta, vrhunski erudit, profesor, teolog osnovnih teoloških polazišta na kojima se temelji sva kršćanska nadgradnja, sav kršćanski moral, socijalno učenje, pastoral. Stoga je on tipičan deduktivni mislilac koji sve izvodi iz svojih teoloških polazišta ne gledajući dostatno na uravnoteženu kontekstualzaciju u prostoru i vremenu. A onda takva teologija koliko god djelovala učeno, mora ostati salonska i izvanvremenska. Normalno da onda nije mogao biti ništa drugo doli konzervativni tvrdolinijaš koji s visoka i, ima razloga reći, s dozom dogmatskog prezira gleda na pojave i život oko sebe. Tako se može objasniti i njegov regensburški gaf koji je naljutio muslimane, nedosljedno brisanje bilješke iz prvih izdanja knjige Uvod u kršćanstvo u kojoj je bio napisao da Isusovoj osobi i djelu ne bi ništa smetalo i da ima ljudsko a ne božansko očinstvo.

Posljednjih 50-ak godina Katoličke crkve je razdoblje Drugog vatikanskog sabora i poslijesaborskog razvitka. Obilježile su ga pape Ivan XXIII, Pavao VI, Ivan-Pavao II. i Benedikt XVI. Ivan XVIII. zvani Dobri započeo je Sabor otvorivši prozore već od zastarjelosti zagušljivih prostorija Crkve pustivši da kroz njih prođe svježi zrak obnove — taj je program on nazvao posadašnjenjem, popularni aggiornamento. Jedna od bitnih zakonitosti općenito religije, a pogotovu kršćanske crkve, jest da se strukturalno prilagođava društvu u kojemu živi, dakle normalno je bilo da su nekoć biskupi bili poput despota i svećenici poput plemstva i sva Crkva s feudalnim stilom i strukturama, ali nije normalno da danas bude takva. Jospeh Ratzinger svoju knjigu Uvod u kršćanstvo započinje upravo usporedbom Crkve  s pričom o požaru u cirkusu — namaskirani klaun istrči na ulicu pozivajući na gašenje požara, ljudi su mu se smijali i cirkus je izgorio.

Katolička je crkve započela radikalne zaokrete od Crkve jedne latinske kulture u Crkvu mnoštva kultura, od vertikalne klerikalne Crkve u horizontalnu karizmatsku Crkvu naroda Božjega, započela je bila osvježenje svoga učenja služenjem svijetu u njegovim gorućim problemima. Bio je to silovit obnoviteljski zamah koji se nezaustavljivo održavao i rastao za pape Pavla VI, a onda je došao Ivan-Pavao II. s restauracijom, dakle zaustavljanjem reformi i vraćanjem na već preživjele modele. Iz perspektive vjere i Crkve time je nesporno produbio krizu i mnogima na kršćanskom zapadu zatvorio Katoličku crkvu da bude prostor njihove vjere. Takva Crkva nije mogla odgovoriti na izazove i potrebe svijeta pa je pobjegla u svoje dogme i izbjegla goruće probleme našega svijeta kao što je odgovorno roditeljstvo, seksualnost, brak, obitelj, rastavljeni, rodna pitanja, ljudska prava, društvena nepravda, žene. Dekadencija je morala nastupiti i sada smo svjedoci da se ova Crkva ne može reformirati. Skandal za skandalom poput svećeničke pedofilije je posljedica zastare sustava. Diljem svijeta silovito raste broj onih koji su sve manje povezani s Crkvom, Crkva im prestaje biti egzistencijalni prostor njihove vjere, gotovo mahom su to katolici. Utišani su glasovi brojnih reformskih teologa, proroka, svetaca, blaženika, pokreta, neki su zloupotrijebljeni poput majke Terezije za promociju sustava i afirmaciju moći.

Za vrijeme toga papinstva Joseph Ratzinger je ravnao najutjecajnijom Kongregacijom za nauk vjere i iz te je pozicije izabran za papu Benedikta XVI. Mnogi su ga poštivali kao teologa i očekivali da će napraviti odgovarajući pomak, no sva su iščekivanja iznevjerena. Objavio je solidnu encikliku Bog je ljubav s kojom zaustavlja dekadenciju temeljne ljudske sposobnosti ljubavi, a onda su slijedili dokumenti poput Dominus Jesus (Gospodin Isus) s kojom je zaustavio ekumensko zbližavanje kršćana, ili Mulieris dignitatem (Dostojanstvo žene) sa čime se konfrontirao s jednim od temeljnih trendova i pokreta našega svijeta partnerstva među spolovima — kada muška Crkva govori o dostojanstvu žene, žena je pasivni objekt i za to je Crkva najveći krivac, sigurno je muškarac nedostojanstveniji, ali se o tome u Crkvi šuti.

Mnogi su Benedikta XVI. držali prijelaznim papom i sada se očekuje čovjek sposoban za izazove trenutka. Teolog Hans Küng se boji da su dvojica posljednjih papa u kardinalski zbor postavili tolike nesposobne konzervativce da je praktički nemoguće naći među njima sposobna čovjeka za aktualne izazove. Evropa više ni po čemu nije središte katoličanstva osim po tradiciji pa bi bilo realno da sljedeći papa bude izvan Evrope. Iz obiju Amerika stižu poruke otvorenih iščekivanja. I drugo, valja se nadati da novi papa neće biti star. A ono što bi se moglo očekivati da će učiniti prvo bi bilo da svoju apsolutističku moć prenese na biskupske konferencije i prepusti im brojne ovlasti koje su zasada pridržane papi. Demokratizacija Crkve je neizbježan zahtjev vremena i neće se više moći apsolutizam braniti apostolstvom, može Crkva ostati apostolska i kada svećenici biraju biskupe i biskupi kardinale. A u susretu sa svijetom naš svijet ima pravo očekivati od Katoličke crkve da bude moralni autoritet i garancija od katastrofa izazvanih ljudskom neodgovornošću, ali samo ako Crkva uđe u probleme i ne pobjegne u principe i dogme koji nemaju veze sa životom

Tekst je objavljen i u magazinu Dani