Koalicije zla

Izdvajamo

• Zaista? Ako je tome tako, preostaje još samo u stalnome muzejskom postavu normalizirati zločinačke elemente. Ostaje tek, kao i u slučaju Glavaševe akumulatorske poželjnosti, usvojiti ono neizrečeno: na koji se način metak u lubanji ženske N.N.-osobe starije dobi, što ga je ljubazno izručio vitez Mirko Norac, uklapa u ‘najveći hrvatski nacionalni interes’?

Povezani članci

• Zauzmite stav ili putujte – nema trećega
• Saturday Bloody Saturday
• Optužnica protiv Breivika: OPTUŽEN ZA ODUZIMANJE 77 ŽIVOTA
• Sraman odnos sarajevskog univerziteta prema prof. Zdravku Grebi: JA SAM REKTOR ŠKRIJELJ, ŠTA ĆE GREBO
• Odričem se…
• Osjećam se kao da mi je poplava odnijela život

foto: šg

Iako nije uputno dovoditi u blisku vezu etiku i politiku, vrijedi barem registrirati hladnu dramu jednog srozavanja, seriju lakonski režiranih prizora kroz koje se nemoral natura kao nacionalni imperativ, i to angažmanom partije koja ‘nudi stabilnost i red’

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

Garantiram da nema istine u nekakvim tajnim pregovorima između HDSSB-a i SDP-a. To su glasine koje šire iz HDZ-a. Ali to ne znači da poslije idućih izbora nismo spremni za pregovore o suradnji s Kukuriku savezom ako oni budu relativni pobjednici. Ne zanima nas ideologija, nego programi koji će pomoći razvoju Slavonije.’

To je novinaru Jutarnjeg lista izjavio Dragan Vulin, predsjednik stranke čiji je utemeljitelj i glavni strateg nepravomoćno osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš. Novinar je vrlo sličan odgovor dobio i od ‘visokog saborskog dužnosnika SDP-a’: ‘Nismo razgovarali s HDSSB-om, ali to ostavljamo otvoreno kao mogućnost nakon izbora.’

Mada novinar nije na tome inzistirao, vrlo je vjerojatno da bi neimenovani SDP-ovac također posvjedočio kako njega i njegove stranačke drugove ‘ne zanima ideologija’, već su fokusirani isključivo na programe i razvoj. Hrvatski partijski pogoni razlikuju se po mnogo čemu, no zajednička im je karakteristika da zaziru od ideologije kao od sumporne kiseline.

Dan nakon ove razmjene novinskih nježnosti, na konferenciji za štampu oglasio se vodeći maneken HDZ-a Gordan Jandroković, ustvrdivši kako je ‘SDP spreman na sve, pa i na koaliciju s HDSSB-om’, makar bi Glavaševa stranačka garda, valjda po svojim kriminalno-šovenskim predispozicijama, trebala biti prirodni saveznik HDZ-a. Međutim, ni HDZ ‘ne zanima ideologija’, nego će ‘suradnju s drugim strankama uvjetovati prihvaćanjem svoga gospodarskog programa’, koji se upravo dorađuje negdje u Bavarskoj.

Na Vulinovu napomenu kako HDSSB, s kim god da uđe u savez, neće biti jeftina kurva – točnije: da se ‘neće, kao IDS, prodati za kikiriki’, već očekuje barem milijardu kuna ulaganja u Slavoniju – Jandroković je spremno uzvratio da su HDZ-ovi ekonomski eksperti iz Bavarske predvidjeli čak i ‘višestruko veće’ investicije u ravničarski dio Hrvatske.

Da su ga novinari pitali, neimenovani visoki izvor iz SDP-a također bi istakao kako je milijarda kuna, u programskome smislu, pičkin dim, sitnica kojom će bez problema platiti partnera za jednu moć. Kukuriku ima kikirikija koliko god ustreba, pogotovo kada se radi o projektima toga tipa. Stranački vođa Zoran Milanović takvo je stanje stvari uspio čak uobličiti u slogan: ‘Naša koalicija nudi stabilnost i red, a oponenti kaos i nered.’

Uglavnom, sve su strane otvorene za suradnju. Koliko otvorene? Toliko da bi se u otvore mogao izliti tekući sadržaj akumulatora? To je već teže pitanje, jer politika ne treba biti poprište ideoloških sukoba. ‘Ne zanima nas sumporna kiselina’, rekao bi anonimni dužnosnik vladajuće ljevice.

Zbog čega je HDSSB – stranka koja je osnovana jedino zato da bi bila politička straža i logističko uporište ratnoga zločinca, stranka čiji se program u cijelosti svodi na zaštitu lika i djela ratnoga zločinca, stranka koja u perspektivi, budući da njome iz sjene rukovodi ratni zločinac, ne može ponuditi ama baš ništa drugo osim praktičnog promicanja ideje o nekažnjenom ubijanju civila srpske nacionalnosti, uključujući potkupljivanje sudaca, organiziranje mitinga na kojima će se ‘puniti akumulatori’ i nošenje bedževa s portretom ‘heroja a ne zločinca’ na parlamentarnim zasjedanjima – zašto je dakle ta okorjela zločinačka družina prihvatljiv politički partner SDP-u, tiče se, po svemu sudeći, ‘normalizacije’ prilika u Hrvatskoj. Samo što ta normalnost nije povezana s trenutnim izostankom likvidacija, nego se normalnim smatra ne samo javno veličanje ubojice, već i prihvaćanje ubojice kao regularnog – ‘normalnog’ – aktera na političkoj sceni.

Riječ je, očigledno, o polju oslobođenom od predrasuda: nije važno što je Branimir Glavaš u ratnome vihoru osobama nepoželjne nacionalnosti nesebično dijelio porcije smrti, ako je u periodu mira on stasao u poželjnu prostitutku čije će političko tijelo biti konzumirano u toku moći, uz naknadu od milijardu kuna i nešto kikirikija. Jedini suvisao zaključak što se nameće iz tako normaliziranog ambijenta jest da se spomenute porcije smrti doživljavaju poželjnima koliko je poželjan i Glavaš.

U nekom drugačijem ambijentu bilo kakav kontakt – a kamoli partnerski odnos – s organizacijom profila HDSSB-a bio bi nezamisliv iz higijenskih razloga, zazoran poput blagovanja na zahodskoj školjki, ili ispuštanju tjelesnih plinova u toku liturgije, no radi se o hrvatskoj svakodnevici, takoreći o rutini društva kojemu je pošlo za rukom parfimirati svoja krvoprolića.

Iako nije uputno dovoditi u blisku vezu etiku i politiku, niti imati iluzija u tom pogledu, vrijedi barem registrirati hladnu dramu jednog srozavanja, seriju lakonski režiranih prizora kroz koje se nemoral natura kao nacionalni imperativ, i to angažmanom partije koja ‘nudi stabilnost i red’. Pravo pitanje glasi: koja bi bila razlika između ‘slučaja Glavaš’ i ‘slučaja Hrvatska’?

U vrijeme najintenzivnije pripreme terena za postizborne koalicije, prošloga ponedjeljka, predsjednik Vlade i SDP-a Zoran Milanović posjetio je Sinj, ovaj put u svojstvu predsjednika Organizacijskog odbora jubilarne 300. Sinjske alke. Sa sobom je poveo trojicu ministara i splitskog gradonačelnika, te četu respektabilnih poduzetnika, među kojima su se isticali oni s haškim pedigreom, Ante Gotovina i Ivan Čermak. Premijer je govorio mnogo i lijepo, izrazio je zadovoljstvo napretkom radova na izgradnji alkarskog muzeja što ih sufinancira Vlada, posebno je čestitao upravi Viteškog alkarskog društva na samoprijegornome trudu, no u toj bujici riječi nije se našlo očitovanje o jednome javnom pozivu, apelu o kojem postojano šuti puna dva mjeseca.

Sredinom travnja, podsjetimo, Documenta i Građanski odbor za ljudska prava uputili su zajednički javni apel predsjednicima Sabora, Republike i Vlade, tražeći da povuku pokroviteljstvo nad Sinjskom alkom ukoliko Viteško alkarsko društvo iz svog članstva ne izbriše Mirka Norca, dvaput pravomoćno osuđenog zbog ratnih zločina. Pozvali su se i na članak 20. statuta spomenute organizacije, u kojem stoji kako iz društva treba biti isključen onaj tko ‘od redovnog suda ili drugog organa bude osuđen za djelo koje krnji njegov dobar glas’.

Budući da je Norac i dalje član Viteškog alkarskog društva, prevladava stav da se počinjenjem ratnoga zločina, unatoč pravomoćnoj sudskoj presudi, ne krnji nečiji ‘dobar glas’. Isto mišljenje dijele i visoki primaoci apela, jer su se na njega jedinstveno oglušili, s tim da je muk premijera Milanovića bio osobito upečatljiv. Novinar Hrvoje Šimičević, recimo, u šest je navrata slao konkretne upite njegovu uredu, no ni jednom nije dobio odgovor.

Zbog čega netko može komandirati grupnim likvidacijama u Gospiću i Medačkom džepu, ili osobno ispucati metak starici u glavu, a ipak ostati ‘vitez’, opremljen čašću i kitnjastom odorom, o tome Milanović ne razmišlja, niti je pak u tome smislu spreman na bilo kakva moralna zanovijetanja, jer to su stvari koje se podrazumijevaju. Prilike su normalizirane. Provest će ugodno poslijepodne u društvu domaćina, čestitati vitezovima na svemu što čine za svoju zemlju i pojesti tanjur arambašića na zahodskoj školjki.

Pritom premijer ne smatra kako je sinjsko konjaničko natjecanje nekakva folklorna cirkusarija, što bi razuman čovjek mogao imati na umu, naprotiv, on drži da je to svetkovina od goleme državne i nacionalne važnosti, pa je i preuzeo odgovornu dužnost čelnika Organizacijskog odbora jubilarne fešte. A očito mu nije bliska pomisao kako je drsko nepoštivanje propisa (statutarni članak 20.) u koliziji s njegovom ambicijom da neumorno kruži Hrvatskom i ‘nudi stabilnost i red’. Naime: koja bi bila razlika između ‘slučaja Norac’ i ‘slučaja Hrvatska’?

Sve je to u Sinju uzvišenim riječima obuhvatio Milanovićev izletnički prijatelj Emil Tedeschi: ‘U dogovoru s ministrom Kotromanovićem inicirao sam okupljanje skupine nas gospodarstvenika u cilju pomoći Viteškom alkarskom društvu, jer su Sinjska alka, Alkarski dvori i Muzej Sinjske alke od najvećeg hrvatskog nacionalnog interesa.’

Zaista? Ako je tome tako, preostaje još samo u stalnome muzejskom postavu normalizirati zločinačke elemente. Ostaje tek, kao i u slučaju Glavaševe akumulatorske poželjnosti, usvojiti ono neizrečeno: na koji se način metak u lubanji ženske N.N.-osobe starije dobi, što ga je ljubazno izručio vitez Mirko Norac, uklapa u ‘najveći hrvatski nacionalni interes’?