Koalicija organizacija civilnog društva “Prvi mart” poručila Dodiku: Slovo Dejtona je i osiguranje povratka

Povezani članci

• Stipe Mesić: Odluka suda u Beogradu o rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihajlovića pravosudni je i politički skandal
• Naprijed, separatisti!
• Omladinske ratne satnije
• Big shit
• Brčko – fikcija ili novi početak
• Slobodan Šnajder: Tako nije moralo biti

Koalicija organizacija civilnog društva “Prvi mart” upozorava vlasti entiteta Republika Srpska da “slovo Dejtona” na koje se lideri vladajuće koalicije predvođene SNSD-om uporno pozivaju, predstavlja i Aneks 7, a u njemu i odredbe koje se bave trajnim osiguranjem prava i zaštite povratnika. Ne samo to, na osnovu ovih odredbi, u RS-u su doneseni brojni zakoni, kao i izmjene samog entitetskog Ustava, kojim se građani štite od diskriminacije i kršenja ljudskih prava.

Podvlačimo da Zakon o radu Republike Srpske zabranjuje diskriminaciju, te zaključujemo da je u slučaju Nermina Džanića, riječ o posrednoj diskriminaciji gdje je naizgled neutralna odluka suštinski motivirana i vezana za etničku pripadnost ljekara. Isto se može dokazati detaljnom analizom strukture zaposlenih u Domu zdravlja u Srebrenici, uporednim pregledom medicinskog/nemedicinskog osoblja, njihovog stepena stručne spreme, te objektivnim izvještajem utvrditi da je potrebno zadržati radno mjesto na kojem je Džanić, a na osnovu njegovog dosadašnjeg rada i produžiti mu ugovor, imajući u vidu da se Dom zdravlja i ranije suočavao sa problemom nemogućnosti pronalaska kadrova.

U ovom slučaju je očigledno da je Džanić stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog etničke pripadnosti, te za slučaj da Dom zdravlja ne vrati Džanića u radni odnos to je i dokazivo pred nadležnim sudom u skladu sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, kao i odredbama Zakona o radu RS-a. Status Nermina Džanića ne može biti predmetom političkog dogovaranja srebreničkih političkih vođa, oko kojeg će se za tri mjeseca opet lomiti koplja, već mora biti trajno riješen, kako to Džanić, svojim obrazovanjem, namjerom i pozicijom, zaslužuje.

Također, široj javnosti je nepoznata praksa da se u pograničnim gradovima na Drini, često poseže za zapošljavanjem lica koja faktički žive u Srbiji, čime se uskraćuje mogućnost populaciji koja živi na prostoru općine Srebrenica da dobije zaposlenje u javnim preduzećima i ustanovama. Tako, dok se u ustanovama kojim rukovodi općina i vodi računa o djelimičnom balansu, u onima kojima je osnivač entitet, nema prostora za građane nesrpske nacionalnosti.

Želimo ovdje napomenuti da se na prostoru cijele RS ignoriraju i ustavne odredbe koje se tiču pitanja zastupljenosti građana nesrpske nacionalnosti u institucijama vlasti. Tako je zanemaren i član 97. Ustava Republike Srpske koji govori o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda i Ostalih, u skladu sa Popisom iz 1991. godine, do potpune provedbe Aneksa 7, u javnim institucijama RS-a, što obuhvata ministarstva u Vladi Republike Srpske, općinske organe vlasti, okružne i općinske sudove u ovom entitetu.

Ovom prilikom želimo naglasiti da se u Aneksu 7 – Sporazumu o izbjeglicama i raseljenim licima, naglašava da se strane obavezuju stvoriti na “svojim” teritorijama političke, privredne i socijalne uvjete pogodne za dobrovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih osoba, bez davanja prednosti nekoj određenoj skupini. Strane se obavezuju da će osigurati svu moguću pomoć izbjeglicama i raseljenim osobama, te raditi na olakšavanju njihovog dobrovoljnog povratka.

Ukoliko se u institucijama, javnim ustanovama i preduzećima ne radi na osiguranju afirmativne akcije i stvaranju uslova za zapošljavanje povratnika, onda je jasan zaključak da se Aneks 7 ne provodi, te da su otkazi građanima nesrpske nacionalnosti samo dio šireg ignoriranja cijelog jednog segmenta Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Da proces povratka nije završen kada se obnove kuće govori i slučaj Munize Oprašić iz Višegrada. Presude i rješenja u njenom slučaju donose se kao da je riječ o redovnoj naknadi za “poslovodstvo bez naloga”, a ne o naplati dugova koji su se pojavili jer je lice protjerano sa svog ognjišta. Tu institucije RS-a ignoriraju obavezu iz Aneksa 7, te nastavljuju donositi presude, rješenja i mjere sa diskriminirajućim namjerama i učincima, čime opet ugrožavaju povratak.

Da proces povratka nije završen kada se ljudi vrate na prijeratna prebivališta govori i slučaj Nezira Dardagana iz Zvornika, koji je fizički napadnut na ramazanski Bajram. Prvo mu lokalna policija nije pružila zaštitu, a zatim je pod sumnjivim okolnostima utvrđeno da je lice pretrpilo “lakše” tjelesne povrede, premda je nakon puštanja na kućno liječenje u Zvorniku završilo u Kliničkom centru Tuzla zbog pogoršanja stanja.

“Slovo” Dejtona je i osiguranje povratka. Pozivamo međunarodne misije, državne institucije, organizacije civilnog društva i medije da svakog dana upozoravaju na obavezu zaštite povratnika. Ne dozvolimo da linije ratnih frontova znače i linije do kojih se zaštita ljudska prava mjeri pogodnošću jedne ili druge etničke ili vjerske pripadnosti građanina.