KO VOLI AMERIKU?

Povezani članci

• Imao sam san
• Obavještenja o poskupljenju gasa stižu u Istočno Sarajevo
• Twitter politika
• Edin Forto: Vladine mjere za pomoć privredi su kratkoročna kupovina vremena
• Usvojena inicijativa Vildane Bešlije: Čuvari starih zanata će lakše do stručnih zvanja
• Familijarizam

     “Ovdje niko ne voli Ameriku!”, iznenađeno je i nekako razoružano izvijestio Andrew Baruch Wachtel, kad je nedavno došao iz predavaonice, gdje je studentima na doktorskom studiju Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani predstavio svoje poglede na narod, nacionalizam i državu. Wachtel je doktorirao na Harvardu i predavao na Stanfordu, vodi poslijediplomsku školu u Chicagu i kao možda najbolji američki poznavatelj južnoslavenskih i balkanskih književnosti predavao je u regionu i u svijetu. Dvanaest mjeseci je živio i u Ljubljani, sada je rektor američkog sveučilišta u Kirgiziji.

Drugim riječima: moj prijatelj je svjetski čovjek, otjelotvorena suprotnost naivnog i brbljivog Amerikanca iz popularnih narodskih predstava, što sa bejzbolskom kapicom na glavi i limenkom piva u ruci šofira kamionom, za hobi sakuplja poluautomatsko oružje, a od europskih gradova zna nabrojati samo London i Pariz. 

      A Wachtel uprkos svom kosmopolitskom iskustvu i općoj obrazovanosti nije baš bio spreman na takvo neprihvatanje američke vanjske politike, da ne kažem kulture, na kakvo je naletio kod slovenačkih studenata. Na pritajeno bolan način ga razumijem. Nije on samo moj prijatelj, nego smo i vršnjaci. To znači da smo obojica odrastali u vrijeme hladnog rata. Crte razdvajanja su tada bile jasne.  Komunizam je vladao u Sovjetskom Savezu, istočnoj Europi, Sjevernoj Koreji i na Kubi, a Amerika je vodila kapitalističke države “slobodnog svijeta”. Vladala je na temelju mekane i tvrde moći, i to u suglasnosti sa međunarodnim saveznicima, čiji je zajednički imenitelj bio otpor prema komunizmu.

     Američka mekana moć, to znači proizvodi masovne kulture i predstave gospodarskog uspjeha, donijela je globalnu promjenu nakon Drugog svjetskog rata. Francuski jezik i elitna kultura su usahli kao izvor i okvir međunarodnog dijaloga.  Nastupio je sijamski blizanac američkog engleskog i pop kulture. Američki uzorci su inspirirali i mnoge  disidente i proturežimski umjetnike iz “druge Europe”, koji su kritiku komunističke vlasti izražavali pozivanjem na američke ideale i prakse. Posve utemeljeno. Univerzalistička načela američke republike nisu ništa, ako nisu sjajna preporuka za svakodnevno djelovanje: sloboda, demokracija, vladavina prava, jednakost pred zakonom, individualizam, u novije vrijeme i rasna jednakopravnost i multikulturalnost. U tome je veliki zalog američkog simboličnog kapitala, odatle proizlazi uvjerljiv primjer kojeg Amerika daje svijetu!

Istina je da rušenje Berlinskog zida, propast komunističkih režima i nastanak “novih demokracija” u istočnoj Europi predstavljaju različite strane jedne iste priče  – o superiornom kapitalističkom sustavu i jednakoj takvoj američkoj vrlini.  Ali je tačno i to da slavodobitnost jedine preostale velesile i nepogrješive nacije nije trajala dugo. Otrežnjenje je bilo nasilno, a šok ogroman. Došao je s neba samoubilačkim avionskim napadima islamskih ekstremista na New York i Washington 11. septembra 2001.

     Tada je Amerika u svjetskoj povijesti počela pisati novo poglavlje. Pod novim naslovom “rat protiv terora” u pripovijest je uključila i pojmove iz hladnog rata, komunizam zamijenila islamom i svoj ratni stroj zagrijala u napadu na Afganistan krajem 2001. Okupacija Iraka u ljeto 2003. američku je vojsku stavila u službu kontroliranja tamošnjih prirodnih resursa.

     Spontana solidarnost masa, koja se uz stropoštavanje nebodera u New Yorku zatalasala na svjetskim novinskim stranicama i ekranima, ubrzo se slegla.  Ustupila je mjesto mješavini nevjere i nevoljkosti.  Brojni znaci ukazuju da više nema suglasnosti ni pristajanja na američku prevlast. Sve češće se iskazuje neprihvatanje imperijalističke Amerike.

     Da li je Amerika zaista imperij?  Pogledajmo u povijest: kad je 14. jula 1776. trinaest kolonija otkazalo poslušnost britanskoj kruni i objavilo deklaraciju neovisnosti, novoustanovljena  država je razvila politiku osamljivanja. Bila je izražena  suprotstavljanjem izgradnji vojnih baza  u prekomorskim zemljama i opirala se slanju američkih vojnika u inostranstvo. Osim – ako se nije radilo  o Južnoj Americi, koju su SAD, u skladu sa prisvajačkom Monroevom doktrinom, tretirale kao vlastito dvorište.  Kasni, iako konačno odlučujući ulazak Amerike najprije u Prvi i poslije u Drugi svjetski rat, primjeren je dokaz te tvrdokorne politike. Nekoliko prekomorskih kolonija Amerika je stvarno privremeno pridobila (Filipini), mada ih nikada nije uključila u američki politički red, dakle drugačije od europskih kolonijalnih sila, Francuske i Velike Britanije.

     Za svaki imperij su bitna tri potporna stuba – vojska, gospodarstvo i kultura. SAD su danas jedina sila koja može brzo rasporediti vojne jedinice u udaljenim krajevima. Pod oružjem ima približno milijun i pol vojnika, dakle pet posto ukupnog broja vojnog osoblja na svijetu. Ali Kina ima preko dva milijuna vojnika, i EU također u oružanim silama i dodatnim jedinicama članica približno isti broj, mada su slabije organizirane. Kako i kada smije Amerika upotrijebiti više od dvije hiljade vojnih baza u različitim državama po svijetu, ovisi od sve hirovitijih saveznika. Očito je Amerika usprkos snažnoj tehnološkoj prednosti sposobna voditi samo jedan vrući rat, Irak, i jedno zadržavajući rat, Afganistan.

     Britanci u kolonijama nisu imali dovoljno vojnika za ostvarenje tvrde moći. Zato su privukli lokalne elite u javnu upravu i uvjerili ih da vladaju u skladu sa interesima britanske krune. Amerika to danas ne može uraditi. Ono što može su samo manje ili više drski pokušaji da na različite javne ili zakulisne načine utječe na elite u savezničkim državama. Ne polazi joj uvijek za rukom. Rječit primjer: prije početka rata u Iraku Amerikanci su htjeli započeti napad iz vojnih baza u Saudijskoj Arabiji. Dobili su košaricu, i to upkros dugogodišnjem mada sve napornijem njegovanju međusobne uslužnosti.

     Svjetska trgovinska razmjena je zaista ovisna od američke gospodarske živahnosti, ali to još uvijek ne znači da Amerika neposredno vlada i usmjerava svjetske gospodarske tokove. Svjetskim tržištem ne vlada ni jedna država.

     Europljani mogu kupovati naftu, a Amerika želi naftna polja na drugoj strani planete neposredno kontrolirati, a to zbog žeđi za energijom, u skladu sa kojom njenih pet postotaka svjetske populacije, potroši čak četvrtinu količine nafte koja postoji na Zemlji. Kod osiguravanja pristupa prirodnim izvorima naravno da si stvara protivnike.

     Već sedamdesetih godina se istinski počeo nazirati američki vanjski trgovinski manjak. Dva desetljeća kasnije Amerika je imala stotinu milijardi dolara manjka, danas je osedlana pet puta većim dugom. Finansira ga dotokom stranog kapitala.

     Poređenje sa španjolskim imperijem iz XVI i XVII stoljeća je rječito. U kraljevsku Španjolsku su tada pristizale velike količine zlata i drugog bogatstva iz novokolonijaliziranih  zemalja Južne Amerike. Nije dugo potrajalo kad su se samozadovoljno srozali u tehnološki i gospodarski zaostanak.

     A američka vladavina u svakodnevnoj kulturi? Danas zaista svuda na planeti nailazimo na McDonald’s koji, kulinarskom jednostavnošću i cjenovnom pristupačnošću, čini se uspješno nameće američki ukus cijelom svijetu. Ali i McDonald’s se trudi jedinstvene standarde izričito prilagoditi lokalnim karakteristikama, na primjer vjerskoj zabrani uživanja govedine u Indiji.

     Za razliku od tradicionalnih imperija SAD su utemeljene kao demokracija. Bez obzira na to kako nesavršeno se praktikuje kući i kako licemjerno se pridikuje u inostranstvu, američka vjera u demokraciju uistinu zahtijeva određenje mjera do kojih SAD uopće mogu ići, uz osiguranje kontrole nad tuđim teritorijama. Iz tog ugla posmatranja Amerika više nalikuje nizozemskom „oklijevajućem imperiju“ na Karibima,  a mnogo manje britanskom imperiju u kojem sunce nije nikada zašlo. Ako išta, onda je Amerika danas „slabunjavi imperij“, koji više nema sposobnost kontrolirati veće strateške igrače. A slabost donosi sa sobom neku nepredvidljivost, koju krijepe gospodarsko zaostajanje, prestrašene mase te ideološki ograničene vođe.

     Dvadeseto stoljeće je bilo američko. Ameriku smo mnogi od nas – ne samo mi koji smo tamo studirali – vidjeli kao rješenje za svijet. U dvadesetprvom stoljeću Amerika je opasno blizu da postane problem za svijet.

     To mnogi od nas vide. Mnogi, ne svi. Kad smo Wachtel i ja izašli iz fakultetske palate čelika i stakla i zaputili se u maglenu noć, prijatelj je ironično nabacio: „Jedino mjeste gdje još vole Ameriku je Kosovo!“ Nisam znao da li da se smijem ili plačem.

 
Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

SP DELA, 3.12.2011.