Ko je kriv što u Sarajevu živi samo petina predratnih građana srpske nacionalnosti

Povezani članci

• Dragan Vikić pravosnažno oslobođen optužbi za ratne zločine
• Nikolas Rimac: Nas djecu ne miješajte u vaše greške i krvave priče
• Ustavni sud Hrvatske podržao COVID-potvrde
• Istina o 27. srpnju 1941.
• “Nećeš preko njive, he, he, he”
• Bilježnica Robija K.: Počela škola

U glavnom gradu Bosne i Hercegovine trenutno živi između 25 i 35 hiljada građana srpske nacionalnosti, što je petina predratnog broja Srba u Sarajevu. Veliki broj njih nakon povratka se nije zadržao zbog nemogućnosti da nađu posao.

Oni koji su ostali, prema tvrdnjama udruženja koja ih okupljaju, suočeni su sa činjenicom da ne mogu da ostvare, prije svega svoja radna prava. Jedan od uzroka takvog stanja je i činjenica da su u državnim institucijama zaposleni prije svega oni koji žive na teritoriji Republike Srpske, a ne građani Sarajeva. 

Dušan Šehovac prije rata bio je viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Vjerovao je obećanjima da će se nakon rata svi vratiti na svoje radno mjesto. To se nije dogodilo i Dušan danas radi u nevladinom sektoru, a nepodoban je, kaže, i u Istočnom i u zapadnom Sarajevu:

Dušan Šehovac

„Zbog svoje sudbine da u ratu budem u svom Sarajevu, koje je tada bilo srpsko Sarajevo, poslije rata ostanem opet u svom Sarajevu koje tad postane federalno Sarajevo, nisam podoban da budem ni u cijelom Sarajevu, ni u podijeljenom, ni u Istočnom, ni u zapadnom. To je moja sudbina.“

Dušan Šehovac samo je jedan od građana srpske nacionalnosti koji se nikada nisu vratili na svoje radno mjesto. Veliki broj povratnika srpske nacionalnosti, od prema procjenama oko 43.000 porodica koje su se nakon rata vratile,  nije se zadržao u Sarajevu jer nisu mogli da se zaposle.

Prema istraživanju Depo portala, u institucijama Kantona Sarajevo od preko 650 zaposlenih je tek nešto više od tri posto građana srpske nacionalnosti, dok je na izvršnim pozicijama u oblasti zdravstva, kulture i visokog obrazovanja zaposlen po jedan. U nešto boljoj poziciji su Srbi u osnovnom i srednjem obrazovanju – zaposleno ih je po dvoje. 

U predškolskom obrazovanju u Kantonu Sarajevo nema zaposlenih Srba.
Otežavajuća okolnost, kada je riječ o zapošljavanju na području KS, je i to što je većina povratnika starije životne dobi, ali i činjenica da se državne institucije popunjavaju proporcionalno iz RS-a i Federacije.

„Tako da mi danas imamo činjenicu da u državnim organima radi jedan broj građana srpske nacionalnosti koji dolaze autobusima u Sarajevo i vraćaju se popodne – iz Sokoca, Pala ili ne znam odakle, jer je riječ o građanima koji se zapošljavaju putem isključivo političkih stranaka, što, naravno, nije dobro“, navodi predsjednik Srpskog građanskog vijeća Kantona Sarajevo Miladin Vidaković.

Teško dokazati diskriminaciju

Prema podacima Centra civilnih inicijativa, u Opštini Centar u Sarajevu, od ukupnog broja zaposlenih 4,72 posto su Srbi, a slično je i u opštinama Ilidža i Novi Grad, dok u Starom Gradu radi oko dva posto. U kantonalnim institucijama rade 22 građanina srpske nacionalnosti. 

Od nedavno je na čelu Kantonalne skupštine Mirjana Malić. Ona kaže da je tipični predstavnik Socijaldemoratske partije i vjeruje da funkciju koju obavlja nije dobila samo zbog pripadnosti određenoj nacionalnosti. Malić kaže da je lokalni nivo najbolji pokazatelj kako se u BiH krši odluka o konstitutivnosti naroda:

Mirjana Malić

„Najlakše je ispoštovati odluku o konstitutivnosti na najvišem nivou države i onda se tu zadovolje apetiti tri ili pet osoba. Suština priče je koliko jedan obični radnik ima šansu ako se pogrešno zove, ako se to danas uobičajeno kaže, da se zaposli ili koliko jedan stručnjak ima šansu da bude u ravnopravnoj konkurenciji sa većinskim narodom. Ja se, moram priznati, ježim takvih kvalifikacija, ali sam na poziciji trenutno da to ne smijem ignorisati.“

Brojni građani kojima je prekršeno radno pravo za pomoć se javljaju i Helsinškom komitetu BiH. Muhamed Džemidžić iz ove organizacije kaže kako oni nemaju evidenciju o tome koliko se građana koje nacionalnosti javilo za pomoć. Dodaje ipak da je veliki broj ljudi kojima su prava uskraćena upravo na osnovu nacionalne pripadnosti. Diskriminaciju je teško dokazati, podsjeća Džemidžić govoreći o problemu zapošljavanja građana srpske nacionalnosti u Sarajevu:

„Pogledajte strukturu uposlenih u javnim preduzećima i javnim ustanovama. Na prste jedne ruke možete izbrojati ljude koji rade u Telekomu,

na Željeznici Federacije, u ustanovama zdravstvenim, u školama – posebno kada je u pitanju rukovodni kadar. Koliko ja znam, samo u jednoj obrazovnoj ustanovi u Sarajevu na čelu obrazovne ustanove je čovjek srpske nacionalnosti.“

Predsjednik Demokratske inicijative sarajevskih Srba Jovo Janjić smatra da su građani srpske nacionalnosti diskriminirani u Sarajevu, prije svega zbog činjenice da se najveći broj njih nije mogao vratiti na svoje prijeratno radno mjesto.

„Čuven je onaj član povratka na bivša radna mjesta. Niko se nije vratio na radno mjesto, u međuvremenu ta njihova preduzeća su bez njihovog znanja i volje i privatizovana itd., tako da su oni skroz diskriminisani što se toga tiče“, kaže Jovo Janjić.

Dodatan problem Srbima u Sarajevu predstavljaju stalni politički pritisci koji dolaze iz Republike Srpske kroz tvrdnje da Srbi u glavnom gradu BiH ne mogu i ne trebaju živjeti, kaže Miladin Vidaković iz SGV-a.

„Stalno je pokušavanje funkcionera iz RS, čak i nekih organa vlasti da stvaraju lažne slike o Sarajevu koja doprinosi da se manje ljudi vraća u Sarajevo. I stalni poziv da se iz Sarajeva izlazi se, na vrlo perfidan način, često čuju u govorima mržnje jednog broja funkcionera iz RS“, zaključuje Vidaković.