„Klečanje“ protiv rasizma

Izdvajamo

• Jesse Owenu, čovjeku koji je porazio njemački rasizam 1936. godine u Berlinu ni 4 zlatne olimpijske medalje nisu bile dovoljne za prevladavanje rasne nesnošljivosti koja ga je dočekala i pratila u vlastitoj domovini.

Povezani članci

• NOVA POLITIČKA PARADIGMA ILI POTPUNI RASAP BH DRUŠTVA I DRŽAVE??!
• ‘Bosanska revolucija’ Branimira Glavaša
• Održana tribina na temu “Vjerski i sekularni ekstremizam”
• PRIORITETI
• Kako smo izblefirali svjetske investitore
• Šetnjom mira Mostarci proslavili Dan pobjede nad fašizmom

© Getty Images  

„Klečanje“ protiv rasizma i diskriminacije obilježit će Europsko prvenstvo u nogometu koje počinje danas 11. lipnja/juna utakmicom Italije i Turske u Rimu.

Hrvatska i Sjeverna Makedonija jedine su reprezentacije koje nastupaju od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, a svoje prve utakmice igraju u nedjelju 13. lipnja/juna.

Hrvati vjerojatno neće „klečati“. Kako će postupiti Sj. Makedonci?

„Ne osjećam se ništa manjom od tebe. Nisi ni ti tako visok“, reći će Maria Kwasniewska (1913. – 2007.) u brk, nikome drugome već Adolfu Hitleru 1936. godine u Berlinu nakon što joj je Kancelar čestitao na osvajanju brončane olimpijske medalje u bacanju koplja riječima – „Čestitam malom Poljaku“. Svojim britkim odgovorom ova poljska atletičarka je iznenadila i samog Hitlera i njegovu svitu, tako da su se mogli čuti čak i podsmijesi. Naime Maria Kwasniewska je sa 166 cm visine bila viša i od samog njemačkog Kancelara.

Nekoliko trenutaka prije ova poljska bacačica koplja neće prilikom svečanog uručenja medalja na olimpijskom podijumu dignuti ruku uz nacistički pozdrav, kao što su to učinile osvajačice zlatne i srebrne medalje. Tom će prilikom nastati i zajednička fotografija olimpijskih pobjednica sa Adolfom Hitlerom, zahvaljujući kojoj fotografiji će Maria Kwasniewska tijekom Drugog svjetskog rata spasiti tisuće ljudi jer će njemačkim vojnici, nakon što bi im ona pokazala fotografiju sa Führerom, propuštati njene suputnike koje je izvlačila iz opasnosti na slobodu.

Olimpijske igre u Berlinu organizirane su kako bi nacionalsocijalistička Njemačka potvrdila supremacije njemačke nacije. Pokazalo se da je politici najlakše preko sporta hvaliti, isticati, veličati i slaviti režime zemalja domaćina velikih sportskih događaja. To je bila dobitna formula bilo da je riječ o južnoameričkim državama kojima vladaju vojne hunte, bilo da se veliča Putinova Rusija ili slavi američki imperijalizam. Najveći udarac rasističkoj teoriji u srcu nacističke Njemačke u Berlinu zadao je, na užas Hitlera, Göeringa, Goebbelsa i društva, američki atletičar Jesse Owens (1913 – 1980) osvojivši prvi u povijesti 4 zlatne olimpijske medalje na istom natjecanju, što će uspjeti ponoviti tek 1984. godine, dakle 48 godina kasnije, također Afroamerikanac Carl Lewis na Olimpijadi u Los Angelesu.

No, dubina rasne diskriminacije u tadašnjoj Americi za Owensa je bila nesavladiva prepreka. Kada se olimpijski tim USA vratio iz Njemačke, na primanje kod američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta u Bijelu kuću su pozvani samo „bijeli“ sportaši. Za Jessea Owensa i njegove „crne“ prijatelje Afroamerikance iz štafete 4 x 100 m i druge reprezentativce tamo nije bilo mjesta. Kažu da se Roosevelt bojao kako bi njihovim primanjem izgubio glasove u južnim američkim državama. Politika je bila ponovo jača od sporta prilagođavajući se najnižim strastima i lošim idejama a ne općeljudskim vrijednostima, vidimo čak i u Americi kako vole reći kolijevki demokracije.

Jesse Owenu, čovjeku koji je porazio njemački rasizam 1936. godine u Berlinu ni 4 zlatne olimpijske medalje nisu bile dovoljne za prevladavanje rasne nesnošljivosti koja ga je dočekala i pratila u vlastitoj domovini.

Ti problemi s kojima se sport nosio u srazu s politikom prije gotovo 90 godina, prate ga istina u drugom obliku i danas. Treba reći da  pitanje rasizma u sportu više nije političko već civilizacijsko. Danas su UEFA i FIFA predvodnici borbe protiv rasizma u sportu, te isto tako i nemiješanja politike u sportska događanja. Sport treba njegovati i razvijati humanost i prijateljstvo među ljudima različitih vjera, nacija i rasa. Stoga sa naših stadiona trebaju nestati parole poput „Za Dom Spremni“ ili „Ubij Srbina“ u Hrvatskoj, te „Nož, žica, Srebrenica“ u Srbiji, isto tako kao što trebaju nestati zvižduci i vrijeđanja „crnih“ igrača diljem svijeta.

Pred nama je Europsko prvenstvo u nogometu koje bi trebalo dati snažan doprinos borbi protiv nesnošljivosti, rasizma i diskriminacije. „Klečanjem“ pred utakmicu koje su u Europi pokrenuli engleski reprezentativci i što nema nikakve veze sa podrškom američkom pokretu BLM – Black Lives Matter, najbolje je obrazložio engleski selektor Gareth Southgate:

„Klečat ćemo prije svake utakmice da upozorimo na nepravdu koju su doživjeli mnogi u mojoj momčadi jer su bili „krive“ boje kože ili vjere“.

I sami smo gledajući utakmice bili svjedoci kako je za „crne“ nogometaše rasizam i nesnošljivost svakodnevna pojava. „Klečanje“ na europskim stadionima je način suprotstavljanja rasizmu već više mjeseci i prihvaćeno je od UEF-e kao oblik borbe protiv diskriminacije u sportu. Kada bi UEFA u tome vidjela politiku „klečanje“ ne bi bilo dozvoljeno na utakmicama Europskog prvenstva.

Od država iz biše Jugoslavije na Europsko prvenstvo su se plasirali Hrvatska i Sjeverna Makedonija. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se oni odnositi prema „klečanju“, kako reprezentacije iz zemalja bivšeg komunističkog bloka, a kako one iz stare Europe. Za mnoge će ovo pitanje biti isto tako interesantno kao i rezultat koji će ostvariti u natjecanju. Budući se „klečanjem“ ne traže nikakve privilegije niti je ono upereno protiv bilo koga, pravo bi pitanje bilo – Zašto to nekome uopće smeta?

Prilikom nedavne prijateljske utakmice Belgije i Hrvatske, igrači Belgije su za razliku od hrvatskih nogometaša, „klečali“ pred početak utakmice. To je bio povod konzervativnim analitičarima u Engleskoj da se izjasne protiv „klečanja“, a u Hrvatskoj se, naravno, odmah javio a tko drugi nego Robert Pauletić, koji se svojedobno početkom 90-tih „proslavio“ svojom ulogom u slučaju Glavaš, pohvalivši Dalića i reprezentativce Hrvatske koji nisu klekli. Zašto bi mi Hrvati klečali reći će Pauletić, očito ne znajući da su hrvatski mladi reprezentativci na upravo završenom Europskom prvenstvu igrača do 21 godine „klečali“ prije utakmica prosvjedujući protiv rasizma i diskriminacije u sportu.

Hrvatska očito nije tako jednoznačna kao što to misli Pauletić, niti je onakva kakvom bi je on želio vidjeti.