Kako zajedno popiti kafu

Izdvajamo

• U ovu predizbornu bošnjačku tuču, koja nikada nije bila tako žestoka, valjda i zato što su nekadašnji politički istomišljenici i lični prijatelji u međuvremenu postali ljuti protivnici, uključio se kao navijač i Milorad Dodik.

Povezani članci

• Sjedinjene države Iraka i Levanta
• Knjiga “Zlato i tamjan” predstavljena u Jajcu: Bojićev dosljedni otpor zlu
• Predrag Kojović: Čović i Dodik bavljenje politikom smatraju prilikom za nastavak rata drugim sredstvima
• Ukleti neimar
• Fondacija “Mahir i Aleksa” upozorava javnost zbog još jedne žrtve vršnjačkog nasilja
• Dubioza kolektiv rasplesala Sarajevo: Održali mini koncert u centru grada

Stranački suviše fragmentirana i konfuzna, bošnjačka politika se već godinama iscrpljuje u personalnoj borbi za liderstvo, kao i u istrajavanju na nerealnim državnim ciljevima, pa je logično što se u konačnici doima kao neuspješna. O njenoj poslovičnoj fragmentiranosti govori i najnoviji kuriozitet – čak osam stranačkih favorita i dva nezavisna kandidata pretenduju na mjesto u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. To je predizbornu kampanju u bošnjačkom biračkom korpusu učinilo turbulentnom znatno prije nego što je ona zvanično i počela. Ne posjeduje ta funkcija bogzna kakve političke prerogative – za zemlju su, praktično, važniji prvi čovjek Vijeća ministara ili entitetski premijeri, čak i ministri finansija. Međutim, biti jedan od trojice ljudi u državnom vrhu ipak se smatra najprestižnijom političkom funkcijom, jer ona podrazumijeva status državnika. Druga je stvar što su ti naši “državnici” tek skromne političke figure. Većinu njih niko više i ne pamti. Izuzetak je Alija Izetbegović, koji je ipak bio harizmatična ličnost tokom jedne decenije. U Predsjedništvu su sjedili i sjede ljudi koji troše pare poreskih obveznika, putuju po svijetu, slikaju se i potpisuju manje-više nevažne papire. Ali, kao što vidimo, cijeli jedan tim bošnjačkih političara ulazi u trku za tu jednu jedinu fotelju, koja je za njih izuzetno atraktivna. Već pljušte međusobne optužbe u stilu gladijatorske retorike, za razna krivična i druga djela, kako bi ostali kandidati bili što više diskreditovani. Uz to idu naručena “istraživanja”, koja favorizuju svoje naručioce, uvjeravajući javnost kako su upravo oni u ubjedljivom vođstvu.

U ovu predizbornu bošnjačku tuču, koja nikada nije bila tako žestoka, valjda i zato što su nekadašnji politički istomišljenici i lični prijatelji u međuvremenu postali ljuti protivnici, uključio se kao navijač i Milorad Dodik. On je u intervjuu Federalnoj televiziji rekao da bi najviše volio kada bi u Predsjedništvo BiH ušli bivši reis Mustafa Cerić ili Bakir Izetbegović. Cerić bi mu, veli Dodik, čak bio “korisniji” od Izetbegovića, jer bi s njim u Predsjedništvu “lakše mogao na međunarodnom planu provesti svoju ideju o osamostaljenju Republike Srpske”.

U politici su personalni odnosi vodećih ličnosti jako važni, ponekad i presudni u rješavanju složenih pitanja. To pogotovo važi za zemlju kakva je dejtonska Bosna i Hercegovina, komplikovana, složena i nefunkcionalna država, sa sistemom koji je utemeljen na etničkim kolektivnim pravima Bošnjaka, Srba i Hrvata. Nije nikakva tajna da odnosi u državnom Predsjedništvu nikada nisu bili na nivou stvarnih interesa zemlje, bilo je više pojedinačne opstrukcije i inat-neslaganja nego konsenzusa, a nije nedostajalo ni ličnog animoziteta. U prošlom mandatu dvojica od njih, navodno, nikada nisu zajedno popili kafu. Moglo bi se zapravo reći da je Predsjedništvo BiH institucija koja je u očima javnosti u priličnoj mjeri kompromitovana. Trojica ljudi nikada neće misliti jednom glavom, niti će zastupati interese svih građana, jer ih svi oni nisu ni birali, već samo interese svoje etničke zajednice, koja im je i dala mandat. A kako to izgleda u praksi, vidjeli smo svih ovih proteklih godina. Tokom rata postojao je bizaran, paradoksalan odnos između Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika. Prvi je bio bošnjački lider i vođa otpora, a drugi čovjek broj dva na agresorskoj strani, po nekima moćniji i od samog Karadžića. Pa ipak je između Izetbegovića i Krajišnika vladala neka vrsta simpatije i povjerenja, jedino se oni nisu persirali prilikom srpsko-bošnjačkih pregovora. Izetbegović je Krajišnika oslovljavao sa Momo, a ovaj njega sa Alija.

Po izlasku iz zatvora, Krajišnik je dao obiman intervju novinarki Biljani Mitrinović. Politika je intervju objavila u januaru ove godine, u 24 nastavka, pod naslovom “Moja istina”. Krajišnik tu, između ostalog, govori i o svom odnosu sa Alijom Izetbegovićem: “Alija je imao simpatije prema meni, pa možda i ja prema njemu. On se borio za svoj narod, a ja za svoj. Jednom prilikom je pitao Karadžića hoću li u pregovaračkoj delegaciji biti i ja? Radovan mu je rekao da hoću, a Alija kaže: Ma, znaš šta, ja znam da vi svi isto mislite, ali nekako mi je s Momom najdraže razgovarati. Nismo još bili završili s ratom, vladala je velika netrpeljivost. Zovem Izetbegovića i kažem mu: Molim te, Alija, Nikola Koljević se ubio, a ostavio je oporuku da želi da ga sahrane kraj njegovog pokojnog sina na Barama. Ali porodica nije željela da ga sahrani tamo, nego da ekshumiraju sina i sahrane ih u Beogradu. Izetbegović je sve to korektno uradio, organizovao, izrazio saučešće. Tokom  jednog našeg razgovora jedan drugom smo malo povlađivali na temu ko sam ja među Srbima, a ko je on među Muslimanima. Ja znam da si ti kod vas najvažniji i da si neprikosnoveni gospodar, kažem mu. I onda mi je Alija rekao jednu vrlo interesantnu stvar: E, moj Momo, to tako samo izgleda, bolje da ne znaš koliko sam ja važan.”

U prvom poslijeratnom Predsjedništvu BiH, zajedno s Izetbegovićem i Krešimirom Zubakom sjedio je i Momčilo Krajišnik. On se dugo opirao zahtjevu da se sjednice Predsjedništva održavaju u Sarajevu. Na kraju je nekako pristao da one budu u Zemaljskom muzeju. Zubak kaže da je Krajišnik bio tvrd pregovarač, ali da bi sve što je obećao i ispunio. Kad je izjavio da među Srbima najviše cijeni Krajišnika i da mu je drago što s njim sjedi za istim predsjedničkim stolom, Izetbegović je mnoge od nas zbunio. Prebacivano mu je što je uopšte pristao da ikada pregovara sa Karadžićem i drugim ratnim zločincima iz njegovog štaba. Ali, da li je imao drugog izbora?

Oslobođenje