Kako su Amerikanci postali din-dušmani

Povezani članci

• Inzko: Stati uz one u BiH koji su protiv podjela
• Kakvu povijest želimo?
• SVAKODNEVNE HEROINE
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (30): Četvrtstoljetni tabu hercegbosanskih zločina
• Gojko Berić: Ima li fašizma u Mostaru? Ima!
• Senja Perunović: Ne daj se, B.

Kako su Amerikanci postali din-dušmani, kada su dvije američke intervencije na Balkanu okončane stvaranjem dvije nove države u kojima muslimanski narodi čine većinu stanovništva i u kojima je islam slobodan i zaštićen? Do pada Berlinskog zida, muslimani su na Balkanu, izuzev u Albaniji, bili manjina u državama sa većinom kršćanskog stanovništva. Sada je drugačije

Amerika neka zna/ dovu činim ja/ dabogda se do temelja raspala / Neka, neka zna/ dovu činim ja/samo još jednom, kjafire/ probaj dirnuti mudžahide/eto odmah sa svih strana/ naše braće mudžahida/ da vam sabljom presude/ Bušu, dobro znaj/ u Bosni ti je kraj/ u Hamzibega dobroćudnog ne diraj/ o Allahu jedini /ovaj ummet sjedini/ neka islam vlada svuda / neka kjafir nema kuda/ osim da se pokori, pjeva islamski misionar Bilal Bosnić već godinama u jednoj od brojnih verzija „Američkog rastanka”, pjesme na melodiju „Nizamskog rastanka” Safeta Isovića. U jednoj od vjerskih pjesama koje objavljuju njegove pristalice, Bosnić pjeva o džihadu kao spasenju za vjernike i upućuje novu poruku Americi: Neka znade Amerika i ostali din-dušmani/ da su sada muslimani/ svi ko jedan talibani/ poslušajte, braćo, dina/ o, mumini, cijelog svijeta /s dinamitom na prsima/ vode puti do dženneta.

Da li su ovo prijetnje upućene Americi ili su to samo šale na druženjima braće? Želio sam da postavimo ova pitanja Bilalu Bosniću i obradovao me njegov pristanak na razgovor. Prihvatili smo njegove uslove – da ne mora odgovoriti na pitanje na koje ne želi da odgovara i da njegovi odgovori budu objavljeni autentično i integralno. Želio sam da čitaocima prikažemo kako osoba koja na ovaj način šalje poruke Amerikancima pjevanjem, sada doživljava napad Mevlida Jašarevića na američku ambasadu, koji je svoje poruke umjesto pjesmom ili smsom, e-mailom, bilo čim što pripada slobodi govora, poslao rafalima iz kalašnjikova. Kako povući granicu između slobode govora i podsticanja na nasilje? Bosnić je potom, poslije konsultacija sa braćom, odbio da razgovara za Dane i Oslobođenje.

Pod dojmom da Bosnić ne želi da razgovara sa nama, otišao sam iste večeri na brifing zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a Philipa Reekera. Pitao sam ga kako vidi napad na američku ambasadu, kao djelo pojedinca ili pokazatelj dubljeg neprijateljstva prema američkoj misiji u ovom društvu: “Mislim da moramo vidjeti ono što smo vidjeli tu. Dakle, pojedinac je bio taj koji je otvorio vatru na ambasadu s ciljem da ozlijedi Amerikance, ali to smo vidjeli sa policajcem koji je ranjen, nanio je rane građaninu BiH, koji takođe radi u ovoj našoj ambasadi”, rekao je Reeker.
Bio je to težak dan za mene, jer sam u istom danu slušao i Bosnića i Reekera. Pitao sam se kako su Amerikanci postali navodni din-dušmani (neprijatelji vjere) poslije dvije vojne i političke intervencije na Balkanu radi zaštite muslimanskih naroda u BiH i na Kosovu? Kako su Amerikanci postali din-dušmani, kada su dvije američke intervencije na Balkanu okončane stvaranjem dvije nove države u kojima muslimanski narodi čine većinu stanovništva i u kojima je islam slobodan i zaštićen? Do pada Berlinskog zida muslimani su na Balkanu, izuzev u Albaniji, bili manjina u državama sa većinom kršćanskog stanovništva. Sada je drugačije.

Kako su Amerikanci postali din-dušmani, kada zagovaraju shvatanje Evrope u kome će sela sa munarama pripadati evropskom krajoliku, kao i sela sa crkvenim zvonicima? Reeker je te večeri nadahnuto govorio kako, dok putuje Evropom, vidi kako je Bosna i Hercegovina istorijski i geografski dio Evrope i kako Amerikanci žele pomoći da ona bude dio Evrope i institucionalno. Napustio sam ambasadu, na čijim su staklima i zidovima bili tragovi metaka, postiđen, razmišljajući o tome kako su hici mržnje prema američkoj ambasadi pogodili našeg policajca. Znam kako je ta mržnja prema našim policajcima, zbog njihove saradnje sa Amerikancima, razvijana od grupa kao što su ranije bili Supporters of Sharia Abu Hamze el Misrija ili Kelimetul Haqq Nedžada Balkana, kojoj je, navodno, pripadao Jašarević. Jedan od tekstova o njihovom proglasu da je “BiH nevjernička zemlja” i da “ne treba pomagati njenu vojsku i policiju u borbi protiv muslimana”, objavio sam u Danima 15. juna 2007. godine.

Ta mržnja prema Americi sada pogađa nas. Stoga nemam ni profesionalnog zadovoljstva što sam pisao o toj mržnji prije napada, ničeg nemam osim tuge. Meni je moje novinarstvo ostavilo samo tu tugu što me nisu čuli. Dok sam pokazivao na tu strašnu mržnju, novinarstvo koje je mržnju hranilo, prikrivalo i branilo neimarski je podizalo tornjeve od mržnje nad Sarajevom. Bio sam izbjegao na rad u Zagreb prije dvije godine, kada se ta strašna Avazova i Rijasetova mržnja okomila na Amerikance zbog navodnih shema kriminala kod Bošnjaka i optužnice u slučaju Rustempašić prije dvije godine, jer u Sarajevu tada nisam mogao objaviti gotovo ništa. Mržnja prema Amerikancima na naše ulice nije došla niotkuda.

Zato mislim da Amerikanci nisu din-dušmani ni neprijatelji vjere, nego američke vrijednosti smetaju onima koji žele da BiH i nas same pretvore u nešto sasvim suprotno. Amerikance su neprijateljima vjere proglasili oni koji žele da preuzmu monopol nad našim vjerskim identitetom, kako bi vladali nad nama samima. Nemaju Amerikanci problem sa našim kulturnim, niti vjerskim ili nacionalnim identitetom kao Bošnjaka muslimana. Oni koji islamski identitet žele da koriste kako bi njemu podredili sve ostale naše identitete, imaju problem sa Amerikancima jer u saradnji BiH sa Sjedinjenim Državama vide prepreku. Nisu oni protiv Amerikanaca, nego protiv nas.

Oslobodjenje