Kako nastaju moćnici?

Izdvajamo

• Zamislite da se prilikom „Tuzlanskih nemira“ – da tako uvjetno nazovemo prekipjelo narodno strpljenje u Federaciji BiH – proveo referendum o zahtjevima demonstranata (naučna fantastika!). Za pretpostaviti je njegov ishod, no očekujete li da bi vladajuća elita odstupila sa svojih položaja, ili bi koristeći vojsku i policiju, uz pasivnu podršku svoje administracije koja se dobro uhljebila na narodnoj muci, nastojala sačuvati strukturu koja joj odgovara? Nije potrebno maštati o referendumima, da se to zaključi. Već samo vladanje policije (uz časne izuzetke) ukazalo je na čijoj će strani „satrapi“ biti, dok im je obezbjeđena egzistencija.

Povezani članci

• Incko :Strašno je ono što se jučer govorilo u Mostaru
• Dostojanstvo kao odabir, nedostojanstvu usprkos
• General Divjak : Ne može Josipović primiti nagradu od novine koja širi nacionalizam
• DUHOVI BEOGRADSKIH KNJIŽARA
• Ashdown: Korekcija granica vodi razbijanju BiH
• HDZ-ov crni fond u humanitarne svrhe

„U Zagrebu se održava 7. Subversive festival, na kojem vodeći svjetski intelektualci, znanstvenici, umjetnici i aktivisti, kroz različite umjetničke forme i tribine, propituju suvremeni svijet, birokratizirana i fragmentirana društva, te kako se oduprijeti ‘umreženim moćnicima’.“

Piše: Ladislav Babić

Kroz cijelu ljudsku povijest propituje se odnos moći, točnije, njenih nositelja – moćnika (pripadnika vladajuće ekonomske elite) – i ostatka populacije. Politička elita je tek njen glasnogovornik, dok se ona intelektualna većinom priklanja nositeljima moći, uz malobrojnije izuzetke. Među tim izuzecima postoje oni koji kritički, teorijski propituju odnose moći i načine suprotstavljanja, ni ne pomišljajući da sami praktično učestvuju u promijeni sustava iz kojeg vrše kritiku, s obzirom da u njemu plivaju kao ribe u vodi. Manji dio njih stremi istinskoj, praktičnoj, revolucionarnoj promjeni društvenih odnosa. Onaj prvi, komformistički dio intelektualne elite nije apriorno za odbaciti, s obzirom da iz njihovih djela provejavaju lucidne konstatacije i analize koje pomažu formiranju kritične mase potrebne za stvarnu promjenu sistema. Za to nije dovoljna ni jedna od spomenutih elita – nužne su široke mase, do tog časa šuteća ili potiho gundžajuća amorfna većina zvana narod. Čiji konfuzno iskazani bijes je u nekom trenutku potrebno kanalizirati u kreativne okvire, čemu i doprinose revolucionarni intelektualci. Uglavnom se uvijek analize moći usredsređuju na već „umrežene močnike“, a takvima nećemo smatrati one umrežene preko internetskih društvenih mreža, već one koji su umreženošću stvorili ne virtualnu, već stvarnu strukturu pod njihovom kontrolom – državu.

Prepustimo pitanja obračuna sa državom koja je prestala biti servis svih njenih – navodno ravnopravnih – građana, njima samima. Sad nas zanima pitanje, odaklem moćnici? Kako nastaju? Na koji način pojedinac može steći toliku moć da ovlada zajednicom i nametne joj svoja viđenja razvoja, svoju volju, i upregne ogromnu masu ljudi u jaram ostvarivanja vlastitih interesa, mada oni toga – marljivo poput vrabaca kljucajući mrvice što im se prosipaju sa bogato prostrijetog stola – najčešće nisu ni svijesni? Spoznamo li to, lakše ćemo srušiti sistem koji nije po mjeri čovjeka, gdje poslijednju riječ tumačimo kako u smislu prosječnog građanina, ali podjednako i u smislu „ogoljelog“ čovjeka kome je uspjelo odbaciti teret sviju otuđenosti koje ga pritiskaju.

Odaklem kristal, taj mineral koji znade – poput dijamanta, primjerice – opčiniti premnoge, te su radi njega sposobni ubijati svoju ljudsku braću? Kristal je primjer „umreženih“ atoma ili molekula koje ga tvore, u jednu savršenu fizikalnu strukturu. Vrsta umreženosti ovisi o kvaliteti atoma koji je tvore, i o načinu na koji se oni umrežuju. Primjerice, na jedan način povezani atomi ugljika tvore čađu ili gar, objekt bavljenja dimnjačara i uvjet preživljavanja njih i njihova zanata, dok isti ti atomi, u sasvim drugom obliku kemijske veze, tvore blistavu strukturu savršenog dragog kamena – dijamanta. Daklem, već nam i priroda pruža mig, da oblik kolektiviteta može ovisiti o načinima povezivanja njegovih elemenata. Cijela ljudska povijest, sa svojim prevaziđenim i aktualnim klasnim uređenjima to nedvojbeno potvrđuje i na razini Homo sapiensa. No, još više od kvalitete veze (povezivanja) interesira nas kvaliteta jedinki koje se povezuju. U kristalu silicija, inače često primjenjivan u poluvodičkoj tehnologiji prilikom izrade čipova, atomi se povezuju jednakim tipom veze kao što to čine atomi ugljika u dijamantu, ali je konačni rezultat vrlo neugledni kristal (točnije, kristalići) u odnosu na dijamant. Da skratimo, a mnogi su već shvatili poantu: kvaliteta povezanosti među ljudima (države, društveni sistemi itd…) – ovisi o kvaliteti čovjeka!

I tu smo, kod suštine odgovora na pitanje, odaklem moćnici. Nije odgovor, kao što će mnogi prebrzo pomisliti, u njihovoj kvaliteti koja ih je uzdigla do izuzetnog položaja s kojeg mogu kontroliati svoju ljudsku braću. Upravo suprotno: odgovor leži u manjku vrsnoće ljudi koji su im omogućili iskorištavanje njihovih kvaliteta, ne u svrhe koje koriste cijeloj zajednici, već u porobljavanju iste. Treba prestati guditi niz dlaku većini, jer se svaki pojedinac kao osjeti uvrijeđenim ako ga se proglasi materijalom slabe kvalitete. Jasno je da evolucija ne nagrađuje ravnomjerno one koje zahvati, a ljudski kriteriji vrijednosti ravnaju se prema prosjeku. Sam naziv govori o tome da to nije „materijal“ vrhunske kvalitete – a posebno ne u etičkom segmentu – i tu se nitko ne bi smio osjetiti uvrijeđenim jer ogromna većina ljudskih bića spada u tu kategoriju. Naprosto treba respektirati ovu činjenicu, i koristiti je prilikom objašnjenja društvenih pojava. Pojedinac, ma bio genije, odlikovao se solomonskom fizičkom snagom ili ma kojim drugim odlikama koje iskaču od prosjeka, ne može podvrgnuti zajednicu ako u njoj ne nađe lojalne sljedbenike koji će mu – za par mrvica više s gospodareva stola no što je on spreman priuštiti raji – omogućiti izdizanje na tron gospodara. Sam čovjek ne može pokoriti ulicu, ali ako se umreži sa nekolicinom dobro naoružanih siledžija, već može kontrolirati svoj kvart i ubirati, primjerice, „porez“ na zaštitu njihovih lokala i imovine. Naravno, to je najprimitivniji način umrežavanja (recimo, kao kod prvobitnih oblika mafije) koji omogućuje kontrolu dijelova zajednice. Država, posebno suvremena klasna država, otišla je mnogo dalje od toga. Najjače njeno oružje kojim prikuplja „satrape“ potrebne za održanje vlastite ekonomsko političke (klasne) društvene strukture, nisu strojnice, bombe ni helikopteri. To je novac! Tek u krajnjoj nuždi, kad elita osjeti kako joj tlo pod nogama postaje sklisko, prorade pendreci, vodeni topovi, gumeni meci, suzavac,…, a u kritičnoj situaciji i prethodno spomenuto oružje. Novac je u normalnim okolnostima sasvim dovoljan za održavanje stanja koje odgovara orlovima na čelu stola i vrapcima koji ćalabrcaju ispod njega.

No, tko su ti suvremeni „satrapi“ koji omogućuju eliti opstanak i pod najmizernijim uvjetima preživljavanja većine naroda? Globalno gledajući, to su vojska, policija, državna administracija i obrazovni sustav. Pojedinačno raščlanjujući, to su ljudi koji pripadaju tim sferama društva, dovoljno kvalitetni da servisiraju svoja područja djelovanja, a premalo kvalitetni da sagledaju kako su naprosto obične sluge vladajućih elita. Dvorske lude, na dvoru svojih gospodara. Kako bi što više proširili jaz između sebi lojalnih „satrapa“ i ostatka naroda (iz kojega potiču, i kojeg su prodali za malo krupnije mrvice), elita ubacuje umjetno stvorenu razliku između njih, časteći svoje sluge nazivljem koje u svom častohlepnom licemjerju oni širokogrudno prihvaćaju. Vojnici, službenici, profesori, doktori, znanstvenici, kulturni djelatnici i druga čeljad fascinirana svojim profesionalnim statusom koji ih navodno statusno izdiže iznad „najnižih“ slojeva društva, najčešće uvrijeđeno odbija uvidjeti zajedničku bit koja ih povezuje sa većinom – svi su oni naprosto radnici! Radnici različitog profila, a ne neke niže ili više vrste, što zna biti još jedna razdvajajuća floskula kojom ih se nastoji – koristeći samoljubivu umišljenost svojih slugu – razjediniti u potrazi za zajedničkim interesom. Pravednom raspodjelom proizvedenog društvenog bogatstva.

Zamislite da se prilikom „Tuzlanskih nemira“ – da tako uvjetno nazovemo prekipjelo narodno strpljenje u Federaciji BiH – proveo referendum o zahtjevima demonstranata (naučna fantastika!). Za pretpostaviti je njegov ishod, no očekujete li da bi vladajuća elita odstupila sa svojih položaja, ili bi koristeći vojsku i policiju, uz pasivnu podršku svoje administracije koja se dobro uhljebila na narodnoj muci, nastojala sačuvati strukturu koja joj odgovara? Nije potrebno maštati o referendumima, da se to zaključi. Već samo vladanje policije (uz časne izuzetke) ukazalo je na čijoj će strani „satrapi“ biti, dok im je obezbjeđena egzistencija. Svaka promjena, dok se stvari ne stabiliziraju, nosi sa sobom neizvjesnost: a što će biti sa mnom, ako…? I stoga, uhljebljeni radije ostaju kod kljucanja mrvica, negoli da se priklone obećanju boljeg života za sve, pa onda i njih. I tu se opet postavlja pitanje kvalitete svakog pojedinca, prvenstveno iz kruga jataka koji su okružili vladajuću elitu ne dopuštajući narodu da je smijeni. Zar mislite da su tolike budale, intelektualno impotentni, da ne vide kako većina živi? Ne budimo smiješni! Osnovna je stvar u tome da njihov sitni, mali egoistični interes (ako tako smijemo zvati moduse njihove egzistencije) prevladava nad etikom djelovanja koje bi poboljšalo život sviju članova društva. Uostalom, nije li Marx ispravno konstatirao, što većina nikada ne bi priznala za sebe lično: „Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“. Što u jednostavnijem „prijevodu“ naprosto znači da ljudi promatraju procese u svijetu i sude o njima, prvenstveno s obzirom na svoj ekonomski status, odnosno društveni položaj, ili još jednostavnije – sukladno svojim interesima, a ne istini i etici. Naravno, nije stvar u tome da policija pri svakoj demonstraciji „odbaci pendreke“, niti da aministracija opstruira rad vlade ili prosvjetari prekinu nastavu (po programu ozakonjenom od, i u interesu elite). Ali, kad nastupi hora, elita bi se rasprsla poput mjehura od sapunice da se policija i sve strukture koje prvo servisiraju vladajuće a tek potom ostale građane, pridruže narodnim zahtjevima. „Umreženi“ narod moćniji je od „umrežene“ elite, koja pred njim automastki gubi epitet „moćnika“. Samo, na narodu je da to shvati; točnije – većina to zna ili sluti, ali je potrebno individualne spoznaje dovesti u zajedničku rezonanciju, što je moguće jedino ako mu se iza trenutačnih interesa prikaže svjetliji horizont bolje budućnosti. Imati, ili biti? Možda je ispravan odgovor: biti (da očuvaš svoje ljudsko dostojanstvo), što će neminovno rezultirati i sa – imati (više).

Daklem, odgovor na pitanje „Odaklem moćnici?“ je u osnovi vrlo jednostavan. Pojave se iz mase – tog „bezglavog čudovišta“ – zahvaljujući slaboj etičkoj kvaliteti jedinki koje ju čine, uslijed čega im dozvoljavaju početno „umrežavanje“ sa svojim vlastohlepnim istomišljenicima, a kad to umrežavanje dospije do stadija razgranate državne mreže – veze je izuzetno teško pokidati. Gotovo, ali samo gotovo nemoguće. A kad pukne hora, one ponekad – kako se čini – počinju pucati same od sebe. Postoje kemijske i fizikalne metode kojima se pojedini atomi u kristalu mogu zamijeniti drugima, time mijenjajuči svojstva cjeline. Nažalost, ljudi se ne mogu mijenjati na taj način, ali to s njima čini smjena generacija koju prati polagana biološka i prvenstveno socijalna evolucija. Za nadati se, da će tim načinom transformirane jedinke u novi, humaniji ljudski kvalitet, iznaći načina (o njima ovisi kakvog) da izgrade ljudskiju socijalnu kristalnu rešetku, ma kakvim je imenom nazivali.

magazinplus.eu