Kako je nacionalizam progutao socijalnu državu

Povezani članci

• KINA NA UDARU – STVARNOST ILI…
• Klauški : Diktatore, šta je ostalo?
• Zločinci i duhovnici
• Milionska piramidalna prevara
• Šaškor: Vraćanje kostura u ormar
• Traže se lovci na lisice

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome šta se dešava sa levicom na području bivše Jugoslavije. Sagovornici su bili sociolog Rastko Močnik, profesor Filozofskog fakuleta u Ljubljani, i filozof Boris Buden, gostujući profesor na Bauhaus univerzitetu u Vajmaru, u Nemačkoj.

Bilo je reči o tome zašto su pojedine partije na Zapadnom Balkanu, koje sebe nazivaju levim, izrazito nacionalistički orijentisane, zašto istinska levica postoji samo u alternativnim pokretima, kako su ljudi na području bivše Jugoslavije, koji su imali kakvu-takvu socijalnu državu, dozvolili da upadnu u divlji kapitalizam koji ne priznaje nikakva socijalna prava, zašto se današnje balkanske političke elite rugaju samoupravljanju, zašto se u vreme socijalne krize ljudi okreću desnici, a ne levici, kako nacionalne države na Balkanu služe neoliberalnom kapitalizmu, da li je povratak religije na velika vrata uništio levu ideju, kao i o tome može li na području bivše Jugoslavije doći do masovnih socijalnih protesta, iz kojih bi se izrodila istinska levica.

Omer Karabeg: Ima li na području bivše Jugoslavije istinskih levih partija i pokreta?

Boris Buden: Najzanimljivije je što morate reći istinska ljevica, što znači da postoje i one koje nisu istinske, koje su lažne, koje ne odgovaraju onome što je ideja ljevice. Mislim da je već u samom vašem pitanju sadržan odgovor. Te, kako vi kažete, istinske ljevice nema na prostoru bivše Jugoslavije ni u političkom smislu, ni u javnom, ni u smislu parlamentarne politike. Budući da ja dolazim iz Hrvatske, mogao bih reći da socijaldemokrati, koji su tamo trenutačno na vlasti i koji se u parlamentarnom smislu pozicioniraju na ljevici, očigledno nisu ta istinska ljevica. Međutim, istinska ljevica postoji ispod površine parlamentrane i oficijelne politike, postoji u različitim formama – kao pokret, akcija, aktivizam. Prema tome – ima je. Ima je posvuda. Negdje više, negdje manje. U zadnjim godinama se pokazalo da je ima u obrazovnim ustanovama, među studentima. Dakle, moj odgovor na vaše pitanje je da istinske ljevice ima, ali ona nije na površini, već ispod nje.

Rastko Močnik: Mislim da na prostoru nekadašnje Jugoslavije u parlamentarnom smislu nema levice, nego su to postkomunističke formacije koje su više ili manje liberalne, dok je levica koja zastupa interese ljudi koji proizvode društveno bogatstvo aktivna u vanparlamentarnim pokretima i inicijativama. U Sloveniji još i u sindikatima. Sindikati su u Sloveniji, a mislim da je to slučaj i u Hrvatskoj, političke, a ne klasične sindikalističke organizacije, pa možemo reči da čak i u institucionalnom političkom sistemu postoje snage koje su leve. Sindikati mogu politički da deluju, ali su njihove mogućnosti ograničene. U Sloveniji su 2004. godine blokirali Janšinu radikalnu neoliberalnu politiku. Videćemo da li će im to uspeti i ovaj put kad je Janša, to jeste desnica, opet na vlasti. I u Hrvatskoj su sindikati vodili vrlo značajne akcije u korist ostataka socijalne države.

Omer Karabeg: Kako tumačite činjenicu da su pojedine partije, koje sebe nazivaju levim, izrazito nacionalistički orijentisane?

Boris Buden: Mislite na našim prostorima?

Omer Karabeg: Da. Imamo Socijalističku partiju Srbije, Savez nezavisnih socijaldemokrata u Republici Srpskoj, i tako dalje.

Boris Buden: Nikada mi nije palo na pamet da bih postmiloševićevsku srpsku socijalističku stranku smatrao lijevom. To mi je pravo čudo. Kada pred sobom imate ukupnu sliku parlamentarnih stranaka, onda se nužno pitate – šta je lijevo, a šta desno. Pa onda i najcrnji nacionalisti i oni koji podržavaju ratne zločine odjednom dođu na lijevu stranu, što je samo po sebi apsolutno apsurdno. Ne smije se poistovijetiti partijska politika parlamentarnih stranaka sa pitanjem šta je lijevo, a šta desno. To je ključno. Naravno da Slobodana Miloševića nikada nisam smatrao ljevičarem. To mi je potpuno apsurdno.

Rastko Močnik: Slažem se sa kolegom Budenom u pogledu postmiloševićevih stranaka. Postavlja se pitanje kako je moguće da se one nazivaju socijalističkim i da to prolazi, iako ne vode socijalističku politiku koja bi trebala biti internacionalistička, a ne kriminalna. Sa druge strane, ako malo šire pogledamo, možemo reći da su i socijaldemokrati u Sloveniji i Hrvatskoj nacionalistični i ja mislim da je ono što prepoznajemo kao nacionalizam opšti fon politike na našim prostorima poslije kraja socijalističke federacije. Ja bih to nazvao identitetskom politikom. To znači da je izvesna doza nacionalizma uslov da politička stranka stekne legitimnost, to je nešto što joj stvara mogućnost da uđe u parlamentarni sistem i da uspešno nastupa na izborima. To je danas referencijalni okvir kojim se legitimira politički establišment. Za to postoji značajan razlog. Naime, ova restauracija kapitalizma, pogotovo na prostoru nekadašnje jugoslovenske federacije, je za većinu stanovništva vrlo problematična stvar, jer je donela pad standarda, životnih mogućnosti i kvaliteta života. Zbog toga političke stranke legitimet traže u nacionalizmu ili u onome što mi prepoznajemo kao nacionalizam. To naravno ima zastrašujuće posljedice na javni intelektualni standard, ali to je već drugo pitanje.

Omer Karabeg: Gospodin Močnik je pomenuo restauraciju kapitalizma u državama na području bivše Jugoslavije. Postavlja se pitanje – kako to da su ljudi na području bivše Jugoslavije, koji su nekada imali kakvu-takvu socijalnu državu, takoreći bez otpora dozvolili da upadnu u divlji kapitalizam i da se nađu u položaju u kome kao radnici nemaju gotovo nikakva prava?

Boris Buden: Nacionalistička ideologija, ili kako kolega Močnik kaže, identitetska  politika je progutala cijelu socijalnu temu. Riječ je o tome da je nacionalizam – iako na prvi pogled izgleda kao da služi nekoj vrsti separacije od glavnih tokova u svijetu – inzistiranjem na nacionalnoj državi po svaku cijenu zapravo odigrao, i još uvijek igra, jednu od važnih uloga u funkcioniranju globalnog neoliberalnog kapitalizma. O čemu je riječ? Kada su ljudi kod nas devedesetih godina vikali: ”Hoćemo Hrvatsku”, “Hoćemo Sloveniju”, i tako dalje, onda su mislili da će to biti socijalna država. Međutim, stvar se promijenila, pa je država poprimila jednu drugu ulogu – ulogu usklađivanja lokalnih situacija potrebama i zahtjevima globalnog neoliberalnog kapitalizma. Nacionalna država je pripremila teren za ulazak, kako ga vi zovete, divljeg kapitalizma – bez otpora. Nacionalizam je tu odigrao ključnu ulogu. Jednostavnije rečeno – dali su ljudima da glođu nacionalističku kost dok su im oduzimali tvornice, hotele  i socijalna prava koja su imali. Sad je kasno, toga više nema.

Rastko Močnik: Mislim da treba biti pažljiv oko značenja reči nacionalizam. Naime, antinacionalizam je zvanična politika velikih imperijalističkih organizacija koje organizuju restauraciju ovog sadašnjeg kapitalizma, koji je divlji i u centru Evrope, kao i kod nas. Možda je na periferiji još više divlji. Na drugoj strani, ono što se artikuliše kao otpor neokolonijalnim politikama vrlo često poprima nacionalističke oblike fašistoidnog tipa. Zbog toga sam ja predložio izraz identitetska politka. Inače, danas se radikalno promijenila funkcija nacionalne države. Zbog toga neki ekonomisti više uopšte ne govore o državama, nego o lokalnim jurisdikcijama i lokalnoj regulaciji tokova kapitala. Zadatak države ili lokalne jurisdikcije na perifernim područjima, kao što je naše, je da obezbeđuje uslove za što veću produktivnost kapitala. A produktivnost kapitala, to jeste stopa eksploatacije, zavisi od mnogo čega. Pre svega od socijalnog mira, ali i od infrastrukture i naobrazbe stanovništva. Glavni problem sadašnjih vlasti je kako privući strane investicije, pa današnje države više nisu u konkurenciji jedna sa drugom kao nekada – kada su se borile za što veću produktivnost nacionalnih ekonomija i što viši standard vlastitog stanovništva – nego se bore kako da privuku što više međunarodnog kapitala. Tu onda dolazi do onoga što se zove socijalni damping. U to su ušle sve nove članice Evropske unije. One se takmiče u tome koja će više smanjiti nadnice svom stanovništvu, umanjiti mu socijalna prava i sniziti ekonomske standarde. Sada je funkcija države sasvim drugačija – ona je neprekidno pod pritiskom međunarodnog kapitala, što se sada zove finansijsko tržište.

Omer Karabeg: Danas više niko ne pominje samopravljanje, koje je i pored sve naivnosti, bilo – bar se meni tako čini – mnogo humaniji koncept upravljanja društvom, nego ovo što imamo danas. I dok teoretičari na zapadu proučavaju taj model, balkanske političke elite ga ismevaju.

Boris Buden: Problem je u tome da li je istinska ljevica na ovom području uopće u stanju uspostaviti nekakav kritički odnos prema kompletnoj socijalističkoj jugoslovenskoj revolucionarnoj prošlosti. Da li je ona u stanju kritički posvojiti to socijalističko iskustvo, koje nije bilo samo iskustvo u smislu divnog samoupravljanja, nego i iskustvo konstantne borbe, postignutih ciljeva, povlačenja, jednom rječju – konflikata. To je bilo iskustvo socijalnih borbi na ovim prostorima i samoupravljanje jeste moment socijalne borbe. Ono nikad nije bilo izmišljeni sistem, nego je od samog početka do kraja bivše Jugoslavije bilo moment društvenog konflikta i borbe. Postavlja se pitanje da li smo mi uopće u stanju uspostaviti kritički odnos prema prošlosti i da li smo u stanju učiti iz tog iskustva. Kada bi se ušlo u temeljna pitanja današnje situacije, u smislu jedne autentične lijeve političke artikulacije – naravno da bi se pitanje samoupravljanja ponovo postavilo. Ali tranzicija je progutala cjelokupno iskustvo i postoji ponor između prošlosti i sadašnjosti. Budući da postoji ponor, postoji i zaborav, a kada postoji zaborav i kada više ne postoji nikakvo znanje, svijest, niti iskustvo o tome, onda se možete i smijati samoupravljanju, možete se smijati svemu što je bilo.

Rastko Močnik: Ja sam  u ono vrijeme doživeo samoupravljanje – čak sam bio i aktivan unutar tog sistema – kao jedan vrlo konzervativan sistem, jer je bilo veoma teško postići promjene. Sistem je davao prednost održavanju status quo stanja,  znači, negativnom glasu. Znate, kada biste predložili nešto, odmah bi se formirala komisija koja to treba da prouči i sve bi otišlo u birokratski živi pesak. Sada, kada samoupravljanje gledam u retrospektivi, čini mi se kao jedan vrlo interesantan sistem, koji je bio pravno hiperreguliran, ali je ipak bio pokušaj uvođenja neposredne demokratije u političko odlučivanje. Pomenuo bih još nešto što zaboravljamo. U SFRJ ne samo da je postojao sistem radničkog samoupravljanja u preduzećima, nego i društvenog samoupravljanja u teritorijalnim jedinicama. To je bio sistem koji je regulisao zdravstvo i školstvo i mislim da je u tome bila snaga jugoslovenskog samoupravljanja, koja još čeka da se istraži. Inače se slažem sa kolegom Budenom oko povijesne amnezije. S jedne strane imamo politiku Saveta Evrope i Evropskog parlamenta, koja prošlost ovog područja interpretira u smislu fantomskog totalitarizma, a s druge strane, sadašnja levica ne pravi razliku ne samo između staljinizma i samoupravljanja, nego ni između vojnog komunizma, kakav je postojao u SSSR-u dvadesetih godina prošlog veka, i različitih socijalizama kakvi su postojali posle Drugog svetskog rata. Kada smo imali okupaciju fakulteta u Ljubljani prošle godine i ovog januara, onda je studentski pokret koristio boljševički vokabular. Oni su koristili terminologiju i žargon Oktobarske revolucije, što se meni činilo jako smešnim jer smo mi, kad smo bili mladi, taj žargon prepoznavali kao staljinistički, a oni su mislili da je to autentični lenjinizam – govor sovjetske neposredne demokratije. Tako da je dosta paradoksa u tome.

Omer Karabeg: Zašto u opštem siromaštvu nema socijalne pobune, već u kriznim situacijama uglavnom profitiraju nacionalizam i desnica. Siromašni i obespravljeni ljudi, umesto da mrze svoje gazde koji ih drže u ropskom položaju, mrze pripadnike drugih naroda?

Boris Buden: Mrze ih u nacionalnom smislu. Mrze ih kao pripadnike druge nacije. U tom trenutku oni nisu društvena bića, nego identiteti. Odgovor na vaše pitanje zašto nema socijalnih nemira – dobićemo kada odgovorimo na pitanje zašto društvo ne osjeća bol prouzrokovanu socijalnim rezovima i privatizacijama. Ne osjeća je zato što ono uopće i ne postoji, jer se, evo, već dvadeset godina siječe i rastrže društvo koje je postojalo, tako da ono u ovom trenutku ne može osjećati ni bol. To bi bilo kao kada biste čovjeku odsjekli ruku, a on bi rekao: “Ne, to ne boli mene, to boli ruku”. U toj opštoj fragmentaciji ne postoji nešto što se kondenzira u ono što se nekad nazivalo socijalna patnja, koja bi onda pobuđivala socijalnu empatiju i solidarnost i tjerala na socijalnu i političku akciju. Imamo situaciju u kojoj se društvo u potpunosti raspalo, tako da nema društvene pobune kao reakcije na razaranje društva. To nije nikakva specifičnost samo kod nas. Podsjetio bih da je Margaret Tačer krajem osamdesetih u jednom intervju rekla da društvo uopće ne postoji. Dakle, postoje individue, porodice, ove ili one grupe, ali ne i društvo, tako da na prostoru bivše Jugoslavije, i ne samo na njemu, nema kondenzacije političke borbe u društvenom smislu. Stvar je otišla tako daleko da se može postaviti pitanje – da li kategorija društva uopće nešto opisuje. Možemo li, recimo, govoriti o nečemu što se zove bosansko društvo ili tamo, u političkom smislu, postoje samo tri nacije.

Rastko Močnik: To nije prvi put u povjesti da desnica kapitalizira na spontanom, ali neartikulisanom otporu atomiziranih masa. I fašizam je odgovor na krizne situacije. Italijanski fašizam je nastao u krizi posle Prvog svetskog rata, a nemački nacizam u krizi krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog veka. Populistička desnica, koja može da bude radikalna i rasistička, jeste odgovar na krizu koji Evropa poznaje, a mi živimo i u krizi, i u Evropi. I još nešto. Kada nema političke organizacije, onda se spontani otpor ne može artikulisati. Navešću vam dva primera iz Slovenije koji to pokazuju. U Sloveniji penzioneri demonstriraju ispred zgrade vlade zato što je vlada udarila na penzije, ali ih niko ne podržava. Sindikati se bore za prava i zaposlenih i nezaposlenih, a članstvo im opada. To nije trend samo kod nas, to je sveevropski trend. U krizi se povećavaju depolitizacija društvenog života, atomizacija i individualizacija. Ljudi su zabrinuti za vlastitu egzistenciju, oni se ne mogu baviti politikom, jer im je glavni zadatak – kako preživeti. U vreme kada bi se trebali pobuniti i pružiti barem neki otpor vladinoj politici, koja čitav teret krize prebacuje na najsiromašnije klase i slojeve, oni traže individualni izlaz iz ćorsokaka. Zašto je to tako? Odgovor je vrlo jednostavan – nema političke organizacije koja bi mogla artikulisati njihov otpor.

Omer Karabeg: U kojoj meri je povratak religije na velika vrata, koja je prožela sve segmente života u društvima bivše Jugoslavije, uništio levu ideju?

Boris Buden: Ne bih rekao da je povratak religije uništio lijevu ideju, nego je uništavanje lijeve ideje omogućilo povratak religije. Mislim da je to obrnuto. Danas ljudi ne vjeruju više nego prije. Recimo, početkom dvijehiljadite u Splitu nije bilo više vjernika nego početkom osamdesetih. Ne radi se o tome da ljudi više, dublje, predanije i iskrenije vjeruju, da su se vratili Bogu i nekakvim transcedentalnim, metafizičkim, duhovnim vrijednostima, nego je naprosto religija, kao institucija, preuzela određenu socijalnu i, razumije se, političku ulogu. Ljudi ne idu u crkvu zato što su otkrili vjeru u Boga, nego zato što je to novi legitimacijski oblik u nacionalnom smislu, pogotovo ako govorimo o Bosni i Hercegovini gdje su nacionalnost i religijska pripadnost potpuno izjednačene. Osim toga, religija koja se vraća nije ona ista religija koja je trpila čizmu sekularizma pa se sada napokon oslobodila. Ona sama je promijenjena, potpuno je ispolitizirana i igra potpuno drugu ulogu. Ona dobija energiju iz sasvim drugih izvora, a ne iz nekakve autentične vjere u Boga. Zato ja uopće ne bih ovdje govorio o religiji, već o institucijama religijskih zajednica, to jeste o crkvama, i o fenomenu postsekularnosti, koji nije tipičan samo za postkomunizam. Naime, sekularni projekt kao takav je u epohalnoj krizi. Religija je jaka ne samo u Teheranu, ne samo u Afganistanu, ona je sve jača u samom središtu takozvanog zapadnog liberalnog sistema i zauzima sve veći prostor u javnosti. Religija igra sve važniju ulogu u političkom životu suvremene države – bilo da je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama ili o Afganistanu.

Omer Karabeg: Gospodine Močnik, da li je povratak religije uništio levu ideju ili je nestanak leve ideje omogućio povratak religije?

Rastko Močnik: Mislim da su to dve strane istog procesa. Meni je blisko stanovište Samira Amina, koji je umesto termina povratak religije upotrebio izraz jačanje klerikalizacije. Mislim da se radi upravo o procesu klerikalizacije koji je jako rasprostranjen. Naime, predvodnik radikalne neoliberalne politike u Evropi danas je nemačka stranka koja se zasniva na kršćanskoj religiji. I u Turskoj je klerikalna stranka veoma uspješna, dok će na arapskim revolucijama najvjerovatnije najviše profitirati religiozno zasnovane politike. Reč je, dakle o klerikalizaciji, a ne o povratku religije u smislu jačanja vere. Mislim da to treba vezati i za sadašnju socijalnu situaciju. U starom kapitalizmu i socijalizmu, znači u socijalnoj državi, u fordističkoj državi, tako da kažem, tipično je bilo da porodice, odnosno osnovne ekonomske jedinice, žive od stalnih prihoda. Majka i otac imali su stalna zaposlenje i znali su kakav će biti porodični budžet čak i godinama unapred. Porodica se mogla zaduživati i uzimati kredite, jer je znala da ih može vratiti. Danas porodica, kao ekonomska jedinica, nema više stabilnog izvora prihoda, nego živi od povremenih poslova. Otac je izgubio posao, pa sada prima državnu potporu, sin se bavi sitnim kriminalom, a kćerka studira i radi kao konobarica u susjednom baru. U takvoj situaciji porodica može da preživi samo ako je disciplina u njoj velika, što znači da se obnavlja patrijahalna porodica. Porodici je, također, potrebna ideologija koja kontroliše njene članove, a to je religija. Znači, patrijarhalna porodica i religija vraćaju se na scenu.

Omer Karabeg: Ima li šanse da, ukoliko se pogorša ekonomska situacija i produbi ekonomska kriza, dođe do masovnih socijalnih protesta na području bivše Jugoslavije, iz kojih bi se mogla izroditi istinska levica?

Boris Buden: Ima jedako koliko ima i šanse da to produbljivanje krize dovede na vlast fašističke stranke, fašističku politiku, neofašizam u svakom smislu te riječi. Mogu da nastanu klijentelističke situacije u kojima će se države oslanjati na jedan dio populacije koji će štititi, dok će drugi izrabljivati. Ne mislim da postoje uvjeti da kriza sama po sebi izazove neke važnije socijalne nemire, koji bi se onda artikulirali u smislu neke istinski lijeve politike zato što su, već smo govorili o tome, socijalni nemiri fragmentirani i atomizirani i ne postoji nešto što bi u ideološkom smislu kondenziralo to nezadovoljstvo i tu pobunu u istinski lijevu političku akciju. U tom smislu sam pesimističan. Možda je jedina dobra stvar u svemu tome što su ovi prostori manje-više integrirani u globalni kapitalizam, pa možda postoji šansa da upravo zbog te integracije val socijalnog protesta i nezadovoljstva, koji bi nastao na zapadu i koji bi bio lijevo artikuliran, zahvati i naše krajeve.

Rastko Močnik: Mislim da neki masovni otpor nije sada na dnevnom redu, ali što kasnije dođe, on će biti brutalniji, a nije sigurno da će biti levi. Spontani masovni otpori mogu biti i ekstremno desničarski. Ja mislim da je organizovanje jedne leve političke snage na našim prostorima pitanje naše budućnosti. Ona bi bila u stanju da artikuliše masovni protest na politički način, pa bi bila izbegnuta brutalnost ekstremno desnih i militarističkih oblika otpora. Mislim da je u tom pogledu odgovornost ljudi leve orijentacije vrlo velika. Naime, ukoliko ne dođe do artikulisanja socijalnog protesta, on će, kada izbije, biti spontan i  neorganizovan, što će voditi ka brutalnim konfrontacijama.

Slobodna Evropa