Kako je Kolindin barjaktar ubio Tita u Drvaru

Povezani članci

• Glasači DS Tadiću: Neprihvatljivo je da primaš odlikovanje koje su dobili Mladić i Karadžić
• Godišnjica ruske agresije na Ukrajinu: “Srpski svet” i zapadna politika “umirivanja”
• Srbija zbog Kosova gubi 300 miliona evra
• Počast četničkom klanju: Muzej Draže Mihailovića u Beogradu
• Predrag Lucić: Zašto biskupi vole mušku vaginu
• San o potpunoj judaizaciji Jeruzalema

Svašta je vijest u zemlji Hrvatskoj, pa eto čak i to da je predsjednica Republike digla noge da malo odmori. I da je to učinila na javnom mjestu, u zagrebačkoj Areni, za vrijeme finala Davis Cupa između Hrvatske i Argentine. Uslikao fotoreporter Mario Ćužić predsjedničine noge dignute na naslon sjedala rezerviranog za ministra financija Zdravka Marića. Uhvatilo svaštavideće oko kamere i predsjedničin razdragani široki osmijeh, i odmah pored nje, s jedne strane, predsjednika Međunarodne teniske federacije Davida Haggertyja kako se smijulji dok gleda u njezine navijačke tenisice, a s druge strane, predsjednika Hrvatskoga teniskog saveza Franju Lukovića kako mudro zuri nekamo u daljinu.

Vidi se na fotografiji i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, koji sjedi pokraj gospodina Haggertyja i diplomatski baca pogled ustranu, što dalje od predsjedničinih tenisica na naslonu. Kao da je skužio da netko umjesto tenisa snima tenisice, pa pokušao duhom, kad već nije mogao tijelom, pobjeći neumoljivoj kameri. Kao da je naslutio da upravo nastaje fotka koja će uskoro obletjeti čitavu virtualu i na nekim portalima osvanuti pod skandalizirajućim naslovom “Predsjednica kao kočijašica: Pogledajte kako je ispružila noge na Davis Cupu”.

Nastavila se tako medijska hajka na Kolindu Grabar-Kitarović, započeta masovnom eksploatacijom Facebook-fotografije iz Kanade, gdje se predsjednica Republike Hrvatske dala uslikati s hrvatskom trobojnicom na kojoj grb počinje bijelim poljem. Rastrubilo se odmah po mnogim portalima kako je »Kolinda pozirala s ustaškom zastavom«, iako ta zastava nije ustaška, budući da na njoj nema troplete vitice sa slovom U. Predsjedničin Ured je promptno priopćio: “Ne vidimo ništa sporno u tome, ta zastava je ispred Hrvatskog sabora visjela devedesete, a stav predsjednice o fašističkoj NDH je jasan i više ga je puta izrekla.”

Unatoč tom “jasnom stavu” stavljenom pod zastavu, vjerojatno nam slijedi ponavljanje heraldičkoga gradiva i obnova prepucavanja o prvome polju bijelom i prvome polju crvenom. Pa će se netko, kao i do sada, pozivati na emigrantske autoritete poput fra Dominika Mandića i Vinka Nikolića, koji su još davnih godina predlagali da, endehazijskoj grboslovnoj praksi usprkos, “unaprijed svi upotrebljavamo hrvatski grb s početnom crvenom kockom”.

A netko će opet držati stranu njihovim protivnicima, koji na službeni grb Republike Hrvatske grintaju ne samo zbog početnog crvenog polja, nego i zbog Tuđmanove i Šutejeve krune iznad povijesnoga grba na kojoj nema ni bosanskoga ni hercegovačkoga štita, pa se time – kako kažu – “odbacuje Bosna i Hercegovina koja je duže bila u sastavu Hrvatske nego Istra”, zbog čega “Hrvati iz BiH ne osjećaju da je to i njihov grb”. Stoga takvi grboznanci ne odustaju od nauma da se kruna ukloni, te da se vrati grb koji nazivaju “prvobitnim”, onaj s početnim bijelim poljem, jer on navodno “predstavlja sve Hrvate gdje god se nalaze i žive”.

Ništa čudno, dakle, što su Kolindu Grabar-Kitarović istodobno sustigle i optužbe da je poziranjem s nedržavnim barjakom u Kanadi povrijedila Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, ali i čestitke “na njezinom iskrenom hrvatstvu”.

Čestitao joj je profesor Tihomir Janjiček, koji je javnosti otkrio da se predsjednica slikala sa zastavom u njegovom privatnom vlasništvu, kupljenom početkom devedesetih u robnoj kući “Nama” u Zagrebu, i da je ta foto-seansa za Facebook odrađena uz dopuštenje gošće s Pantovčaka. Ne znamo je li se u tom svečarskom ozračju našlo vremena da profesor visokoj gošći čestita i na izbacivanju Titove biste iz Predsjedničkih dvora, te da je upozna sa svojim senzacionalnim otkrićima o liku i djelu tog okamenjenog relikta Tuđmanove vladavine.

Profesor Janjiček je ovoga ljeta u Hrvatskom tjedniku objavio članak u kojemu tvrdi da Hitler u svibnju 1944. nije pokrenuo desant na Drvar s ciljem hvatanja ili likvidacije Josipa Broza Tita, nego s namjerom da se dočepa člana britanske vojne misije Randolpha Churchilla, kojega je hrvatsko-kanadski polihistor unaprijedio u »šefa vojnoobavještajne službe britanske vojske poznate kao MI5«. Sin britanskog premijera Winstona Churchilla, koliko znamo, tom prigodom ipak nije uhvaćen, ali je zato – kao što ne zna nitko osim profesora Janjičeka – Tito poginuo, i to u svojstvu vlastitoga bodyguarda.

“Onaj tjelesni čuvar što je navodno u drvarskoj špilji izgubio život štiteći Tita, a kojemu komunistička historiografija nikada nije otkrila identitet, bio je baš Tito. Nijemci su Tita ubili, a da to nisu ni znali!” – otkriva profesor iz neznano kojeg izvora. Nadalje tvrdi da su Britanci Titovo mrtvo tijelo prevezli avionom s Kupreškoga polja u Bari, u tajnosti ga unijeli u aerodromsku zgradu, te »brže bolje doveli ‘svoga’ čovjeka i pod okriljem noći ga brodom odvezli na Vis« kao novog Tita.

“Tito je od tog trenutka bio samo marioneta ‘zapada’. Tko je bio taj čovjek, znaju zasigurno samo i jedino britanske i američke tajne službe! Zato je Tito ‘Zagorac’ tako ‘čudno’ govorio hrvatski jezik kakvim se ne služi niti jedan Zagorac!” – umno zaključuje profesor Janjiček.

Lijepo bi bilo da je Titova izbacivačica, ali i ambiciozna polaznica doktorskih studija na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, mogla uživo uživati u ovim otkrićima hrvatsko-kanadskoga profesora. I da je mogla čuti Janjičekovo tumačenje Titova raskida sa Staljinom. Sovjetski volođa se, naime, nije usudio udariti na Jugoslaviju zato što je Tito – pazite sad ovo! – “neslužbeno sklopio vojni ‘balkanski savez’ između Jugoslavije, Grčke i Turske 1948. godine, pa bi napad na Jugoslaviju značio ulazak ovih dviju država u rat i samim tim u NATO-pakt”.

U NATO-pakt, profesore? Da, da, u NATO-pakt. Jer “taj NATO imao je tada nuklearno oružje koje Staljin nije imao i to je zaustavilo Staljina, a ne strah od Tita” – pojasnio bi joj profesor.

I tko zna bi li studentica Grabar-Kitarović u tom trenutku pristojno podigla ruku i stidljivo izustila:

– Gospodine profesore, slažem se sa svime što ste do sada kazali, ali – jeste li sigurni da je NATO postojao te 1948. godine?

– A zašto ne bi postojao? – čudom bi se začudio Kolindin kanadski barjaktar.

– Pa ovaj… zato što je osnovan tek 1949. – možda bi se sjetila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju na privremenoj dužnosti predsjednice Republike Hrvatske.

A možda i ne bi.

Pa bi joj profesor mogao čestitati i na bespogovornom razumijevanju prezentiranoga gradiva.

Novi list