Kako je „IZBORNI ZAKLON“ u 7 tačaka napravio OTKLON OD NEOVISNE POLITIČKE ANALIZE

Povezani članci

• Milenko Perović: Ravnodušna ciničnost
• Jovan Divjak, čovjek
• Skladištenje mržnje
• Socijalistički modernizam imao je humanističku viziju da se stvari grade kako bi ljudi živjeli bolje i dostojanstvenije
• „Pardon, oprostite, zabunio sam se!“
• Kako su bh. mediji izvještavali o LGBTI temama u 2016. godini?

Photo: Dejan Rakita/PIXSELL

Pročitah analizu Drage Bojića pod naslovom Izborni zaklon i prva misao me odvede na psihologa Šejna Frederika koji je napravio najkraći test za procjenu inteligencije. Naime, postavio je samo tri pitanja na koja je tražio „instant“ odgovore, a suština testa je da pogrešni odgovori prvi padaju na pamet. Ne mogu se oteti utisku da je autor ovom analizom računao na prvo razumijevanje podcjenjujući drugo, treće čitanje jer reći da je išao na eksploataciju povjerenja i emocija svojih čitatelja bi bilo nepristojna tvrdnja bez dokaza. Stoga hajde da vidimo šta je to što je iniciralo moje drugo čitanje.

„Propali su neumski pregovori o Izbornom zakonu između hrvatske i bošnjačke strane. Izjave sudionika pregovora u Neumu pokazuju da do dogovora nije moglo ni doći jer su obje strane došle u Neum na poziv američkih i europskih posrednika (Matthew Palmer i Angelina Eichhorst), da bi tako pokazale konstruktivnost i otvorenost, ali s čvrstom odlukom još prije polaska na put da neće odustati od svojih maksimalističkih zahtjeva. Hrvatska strana svoje stavove i nepristajanje na kompromis pravda brigom za narod i vitalne nacionalne interese, prevarama bošnjačke politike, preglasavanjima i majorizacijom, a bošnjačka borbom za građansku državu, blokadom Federacije u režiji HDZ-a i strahom od saveza Dodik-Čović.“

1. Hvala Bogu pa su propali pregovori o reformi Izbornog zakona između stranaka koje se samonameću kao jedine relevantne političke opcije koje zastupaju „hrvatske“ i „bošnjačke“ interese. Ne. Oni isključivo zastupaju svoje interese. Svako drugo imenovanje navedenih interesa je upravo iz njihove kuhinje. Nikakve strane. Upravo boldiranjem „strana“ pristajemo na podjele kojima nas se baždari iz navedenih političkih stranaka.

„Uzgred, poražavajuće je da se o tako važnom pitanju kao što je reforma Izbornog zakona raspravlja po hotelima, a ne u državnim institucijama.“

2. Neozbiljno je, poražavajuće, uopće analizirati pregovore o reformi Izbornog zakona koja se tiče svih građana Bosne i Hercegovine, akcenat je na Federaciji, izvan državnih institucija. Jesmo li se razumjeli? Ima nas koji nismo ni Hrvati, ni Bošnjaci! Dakle, druženje Čović-Izetbegović u Neumu treba nazvati pravim imenom, nijedan od njih dva ne zastupaju oko 400 000 građana koji su izišli na glasanje i kojima etnija nije najvažnija na listi životnih prioriteta. Ima nas i više, ali ovaj broj je provjerljiv jer je javan.

„Iza spomenutih hrvatskih i bošnjačkih argumenata, od kojih neki imaju političko uporište, krije se ponajprije i ponajviše gola borba za vlast i strah od gubljenja sadašnjih političkih pozicija. Nitko od aktera neumskih političkih dogovora nije pretjerano zabrinut zbog njihova neuspjeha, iako se čini da je bošnjačka strana zadovoljnija od hrvatske, budući da su „jedinstveno nastupili“ i tako otklonili spekulacije dijela medijske i političke javnosti „da će izdati Bosnu i Hercegovinu“, i jer su, kako je izjavio Fahrudin Radončić (SBB), „štitili multietničku i demokratsku Bosnu i Hercegovinu“, a to najbolje pokazuje činjenica, Radončićevim riječima, „da se nismo dogovorili“.

3. Nikakve argumente niko od njih nije iznio, zna se šta su argumenti po definiciji i snazi, nego proizvoljnosti i medijsko-senzacionalističke mantre na kojima opstaju već trideset godina dok se građani pakuju i napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Koliko je uopće relevantna analiza koja se gradi na senzacionalnim izjavama?

„Bošnjački političari su zadovoljni što su propali pregovori, iako time još više izručuju hrvatski narod Čoviću, pojačavaju iseljavanje Hrvata iz Bosne, osnažuju politiku Milorada Dodika i politički se odriču velikog dijela države – Republike Srpske i zapadne Hercegovine, na koje ne mogu ni politički niti na bilo koji drugi način utjecati. Da su Hrvati brojčano nadmoćni nad Bošnjacima, jasno je da bi bošnjački političari i Bošnjaci tražili isto ono što danas traže Hrvati, svoga člana Predsjedništva i institucionalnu zaštitu kolektivnih prava u Domu naroda. I to bi bilo posve opravdano, jer bi i njima Hrvati, da su brojniji, pokušali nametnuti svoju političku volju. Kao što je opravdan i zahtjev da se ograniče ovlasti Doma naroda kako bi se otklonila mogućnost konstantnog pozivanja na vitalne nacionalne interese i blokiranja državnih institucija.

4. Kako nazvati predviđanje da bošnjački političar(i) izručuju hrvatski narod Čoviću i pojačavaju iseljavanje Hrvata iz Bosne, ako statistike koje objavljuju inostrane ambasade svakodnevno vrište brojem aplikanata za radne vize? Evo, zanemarićemo mogućnosti onog dijela građana koji imaju hrvatsku putovnicu i mogućnost da i bez ambasada spakuju kofere i napuste bezperspektivu u državi vođenoj ovakvim radnjama. O tome ko snosi krivnju i odgovornost za bezperspektivnost, ne bih. Kako politički akteri, tako i javne ličnosti koje svjesno ili nesvjesno pristaju na njihov narativ i daju mu na važnosti. Narodi su tu kolateralna šteta.

„Zahtjeve hrvatske strane ne treba izjednačavati s politikom Dragana Čovića i njegovog HDZ-a čija se destruktivnost jedino i može umanjiti time što Hrvati neće strahovati od preglasavanja i što bi u tom slučaju moglo doći do političkog pluralizma unutar hrvatskog naroda i slabljenja moći i utjecaja HDZ-a. Ovdje, dakle, nije riječ o Draganu Čoviću, nego o pravima jednog naroda koji je u nestajanju. U konačnici, riječ je i o konkretnim ljudima koji na vlastitoj koži trpe diskriminaciju većinskog naroda, kao što je to slučaj i s bošnjačkim manjinama u većinskim hrvatskim sredinama. Dakle, laž je da u BiH postoji politički organizirano etnički neutralno građanstvo. Ako i postoji, riječ je o neznatnom broju ljudi koji nemaju gotovo nikakvog utjecaja na politički život ovog društva. U stvarnom životu su manjine, bez obzira koje i u kojem dijelu zemlje, posvuda diskriminirane.“

5. Ovaj dio teksta bih voljela da autor nije napisao. Naime, iz njega čitam da je i on sam zaražen neistinama jer ne navodi adekvatne argumente za ovakve tvrdnje kojima se nastoji zaraziti hrvatski narod. Statistike Porezne uprave o zastupljenosti Hrvata u vladajućim strukturama, u radnim organizacijama, statistike CIK-a na biračkim spiskovima, u rezultatima izbora su jedini parametri za dokazivanje diskriminacije od strane većinskog naroda. A ako baš insistiramo na diskriminaciji, red je posjetiti i narodne kuhinje i napraviti analizu podataka o korisnicima istih.

„Razborita i smislena politika uključuje kompromise jer je jedino tako moguće stvoriti funkcionalno i stabilno političko društvo. Politika u pravom smislu, pisala je svojevremeno Hannah Arendt, „nije dominacija, lukavstvo i laž“, što su oznake svih bosansko-hercegovačkih politika, „nego je pojmljiva kao pluralni, zajednički svijet ljudi, koji je u povijesti bio ostvaren rijetko i iznimno“, dodajemo, u suvremenoj Bosni i Hercegovini nikad dosad. Bosansko-hercegovačke politike manifestiraju se u doslovnom smislu kao „radikalno zle politike“ antihumane politike, politike mržnje, isključivosti i pljačke, koje sve obesmišljavaju, ubijaju društvenu nadu i razaraju sve što jest i što bi moglo biti zajedničko.

6. Da, razborita i smislena politika uključuje kompromis, ali kompromis koji osporava pravo građaninu da bira i bude izabran nije kompromis. Niti je kompromis podilaženje bilo kome! Danas je taj kamen spoticanja Željko Komšić, mogao je biti i Boriša Falatar. I ja tvrdim da je moj glas Boriši Falataru demokratski, nikako uvjetovan mržnjom ovog ili onog! Da, treba podržati kompromis u kojemu ću sutra za predsjedništvo moći dati glas Bojanu Bajiću! Mislim da bi takav kompromis podržala Hannah A.

Dijelove teksta u kojima se po hiljaditi put ponavljaju i prežvakivaju iste priče, ispljunute pa ponovno stavljene usta, ne želim ni komentarisati. To su ovi dijelovi u kojima se čelnici igraju tenisa na relaciji HDZ-SDA. Ne razumijevam samo zašto im autor kupi izgubljene loptice. Ne razumijevam ili ne prihvatam?! Tenis je skup sport koji im svi mi plaćamo. O stanju u entitetu Republika Srpska, i o tome Znaju li i ovi, i oni, i neki, također. Pasusi koji služe navlačenju magle. Podcjenjivanju čitatelja.

I da, jedan od tri zadatka u testu psihologa Šejna Frederika glasi: U jezeru rastu lokvanji. Rastu prilično brzo udvostručujući područje na kojem su svaki dan. Trebaće im 48 dana da u potpunosti prekriju jezero. Koliko dana će trebati lokvanjima da prekriju polovinu jezera?

7. 24 dana? Ne.