Jugoslavija: omiljena psovka

Povezani članci

• Daleko je mudrost a ne pomirenje
• Tijelo alpiniste koje je 39 godina bilo ispod leda vraćeno u Hrvatsku
• Premijerova misa
• Ode Tito preko Romanije…
• Dijalog na periferiji grada: Jovan Divjak – OFICIR S RUŽOM
• Antifašistička Liga: “Vrijeme je da se kaže ne”

“Kosor apelira na „pravog“ Hrvata da joj da svoj glas,
 računajući da “pravi” Hrvat voli crnilo i žutilo, ne voli
 strance (posebno Hercegovce i Srbe) i pedere, ne voli
 sirotinju i neradnike. Ukratko, da je “pravi” Hrvat –
 ksenofob i šovinist i živi pod Pavelićevom slikom
i jednim velikim U. No na svu sreću – “pravih” je Hrvata
premalo da bi se uskrsnuli NDH i HDZ, a Jadranka Kosor
 dobila izbore. Na svu sreću Hrvatska je antifašistička
 zemlja koja je izgradila Jugoslaviju i u njoj prosperirala,
a ljudi koji u njoj žive noćnom morom ne doživljavaju
bivšu državu, već devedesete u kojima su izgubili puno
 više nego im je Jugoslavija ikad uzela.”

Prije nekoliko dana je Jadranka Kosor u Zadru, u sklopu predizborne kampanje, izjavila kako neki ljudi mrze HDZ jer im je on uništio san o Jugoslaviji. Kosor je prethodno izjavila i da je vrijeme da imperij zvan HDZ uzvrati udarac, potpuno neinformirana o negativnim konotacijama koje takvo spominjanje Zvjezdanih ratova ima. Mogli bismo reći da premijerka često ne zna što priča, ali u slučaju komentara koji su prenijeli svi hrvatski mediji, o netrpeljivosti dijela javnosti prema HDZ-u, Jadranka Kosor je odlično znala na čije glasove njime pretendira jer ovoga puta nije aludirala na zvjezdane – već na prave pravcate ratove.

U zadnja dva desetljeća, otkako je u Srbiji i u Hrvatskoj postalo vrlo popularno prekrajati povijest, pogotovo onu koja se tiče Drugog svjetskog rata, veličanje propasti Jugoslavije kao ideje, ali i kao socijalistički uređene države, nije pretjerano kontroverzno. Ako nekoga želite danas politički diskreditirati, dovoljno je prozvati ga jugonostalgičarom, komunjarom i slično. U Hrvatskoj posve legitimno postoje političke struje koje tvrde kako je Hrvatska 1945. izgubila rat. Upravo na glasače tih desnih političkih opcija Jadranka Kosor pokušava utjecati svojim zazivanjem hrvatskog ponosa i otpora prema Jugoslaviji, računajući valjda da je mržnja biračkog tijela prema komunizmu i Jugi jača od njihove odbojnosti prema kriminalu u koji je vladajuća stranka duboko zapala.

No ono što Kosor i ostali Sanaderovi puleni zaboravljaju, veličajući raspad Jugoslavije jest da je njezino uništenje imalo posljedice – masovna ubijanja, genocid i etnička čišćenja i raseljavanja kojima smo devedesetih svjedočili svi (osim građana Srbije kojima su informacije bile uskraćivane, zbog čega se nedavno javno ispričala Radio-televizija Srbije).

Iste je takve posljedice pedeset godina ranije imao Drugi svjetski rat. Iako to neki ne žele čuti, Hrvatska definitivno nije izgubila rat. Izgubili su ga oni koji su u Paveliću vidjeli ono što u Titu nisu – vođu i duhovnog oca. Lik Ante Pavelića nije ambivalentan: bio je fašist i surađivao s njemačkim i italijanskim okupatorom.

Trebalo bi možda održati posebnu nastavu za Jadranku Kosor, njezine ministre, stranačke kolege, birače i dojučerašnje koalicijske partnere koji očito ne znaju da su fašizam i antifašizam dvije dijametralno suprotne stvari i da Hrvatske, da je kojim slučajem 1945. godine „pobijedila“, ne bi bilo. Kosor bi živjela u NDH, a možda i ne, ako bi joj kopajući po obiteljskom stablu našli nekog Židova ili Srbina. Istovremeno bi joj trebalo objasniti kako „imperij uzvraća udarac“ nije dobra stvar – čovjek u crnini s okupatorskim ambicijama nikad nije dobra vijest. Zvao se on Ante Pavelić, Adolf Hitler ili Darth Vader.

Naravno, to što su uvijek bili protiv Jugoslavije, današnje političare nije sprečavalo da se, dok je omražena država postojala, učlane u komunističku partiju. Na Facebooku kruži skenirana članska iskaznica Jadranke Kosor koja svjedoči da se hrvatska premijerka u Savez komunista Jugoslavije učlanila 1972. godine. Ne znam je li već tada počela raditi na uništenju sna o Jugoslaviji ili je prvo sačekala da je uništavati počnu prominentnija imena tadašnjeg komunističkog miljea poput Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića, pa im se potom pridružila skupa s gomilom ostalih aparatčika infiltriranih u „neprijateljske“ redove. No ono što sa sigurnošću mogu ustvrditi jest da je tim uništavanjem, zajedno sa svojim drugovima i drugaricama, uništila živote tisućama i tisućama ljudi koje nitko nije upozorio da se iz sna o bratstvu i jedinstvu trebaju probuditi.

Retorika Jadranke Kosor implicira da je riječ Jugoslavija skaredna poput psovke te je treba izgovarati samo ako se njome nekoga želi smrtno uvrijediti i poniziti. Istovremeno, premijerki su usta puna buđenja hrvatstva i nacionalnog ponosa, kao da ono nema nikakve veze s Jugoslavijom. Pomalo je šizofren stav desnice koja Hrvatsko proljeće veliča kao bitan trenutak hrvatske povijesti, ali uporno govori o Jugoslaviji kao noćnoj mori iz koje ju je tek Tuđman devedesetih probudio svojim poljupcem i učinio je nacijom. Prije toga Hrvatske kao da nije bilo. Stvara se dojam kako Hrvati nisu ginuli u NOB-u za vlastiti opstanak i slobodu, već za tuđe interese te kako Hrvati koji o Jugoslaviji ne misle i ne govore loše nisu “pravi” Hrvati.

HDZ, dakle, dijeli Hrvate na “prave” i na one koji su Jugoslaveni (kao što Sarah Palin dijeli Ameriku na pravu i onu koja to nije). Kosor apelira na „pravog“ Hrvata da joj da svoj glas, računajući da “pravi” Hrvat voli crnilo i žutilo, ne voli strance (posebno Hercegovce i Srbe) i pedere, ne voli sirotinju i neradnike. Ukratko, da je “pravi” Hrvat – ksenofob i šovinist i živi pod Pavelićevom slikom i jednim velikim U. No na svu sreću – “pravih” je Hrvata premalo da bi se uskrsnuli NDH i HDZ, a Jadranka Kosor dobila izbore. Na svu sreću Hrvatska je antifašistička zemlja koja je izgradila Jugoslaviju i u njoj prosperirala, a ljudi koji u njoj žive noćnom morom ne doživljavaju bivšu državu, već devedesete u kojima su izgubili puno više nego im je Jugoslavija ikad uzela.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)