Jugoslavenski socijalizam i socijalistička ideja nije degenerirala u ideju totalitarnog društva

Autor/ica 👤Ladislav Babić 17.5.2014. u 12:14

Povezani članci

U pogledu relativno neposredne budućnosti čovječanstva, ovaj je autor isključivi pesimista; misli da ono svim svojim mentalnim nesposobnostima juri u slijedeći svjetski rat, iza kojega će se onaj naredni – po Einsteinovom mišljenju – voditi toljagama. Ne može me utješiti ni vječno pršteći optimizam iz ustiju onih koji bi, poput mene, htjeli da do toga ne dođe ali se hrane slabašnim izgledima: „ništa nije unaprijed određeno, budućnost je isključivo u ljudskim rukama!“. Upravo ta činjenica i održava moj pesimizam. Nije da se povremeno i ja ne hranim varavom nadom (a pridjev joj zasigurno nisam ja pridodao), ma počivala ona na dnu Pandorine vreće, krčaga ili u zabačenim ćoškovima njene kutije (eto, i o tome se ne možemo dogovoriti), dok mi ne padne na pamet da ni najblažeg pojma nemamo gdje se nalazi taj trezor čijim skrivenim sadržajem pothranjujemo svoja očekivanja. Mada neki tvrde da je znatiželjnica kasnije i nju oslobodila, te nam tako „pomaže svojim lažima da se spasimo od općeg samoubistva“ (Robert Graves, „Grčki mitovi“).

Prepuštam mitsku Pandoru tragačima za njenim zagubljenim blagom, a ja ću radije obrzaložiti razloge svog crnogledog uvida u stvarnost. Problem leži u ropstvu avetima prošlosti; sad ste sve shvatili, ne moram dalje – zar ne! Naravno, sve se može podvesti na još jednostavniju izjavu, o interesima elita čijem ostvarenju prepreku ne predstavljaju ni državne granice, ni devastacija jedine povijesne vrijednosti – kulturnog naslijeđa naših predaka, ni ljudski životi,…, ali se opet sve svodi na ropstvo većine koja im to dozvoljava, spomenutim avetima. Kao svi pristojni duhovi i ovi su se zaogrnuli kameleonštinom, te ih je običnom smrtniku teško razaznati u naizgled jednostavnim pojmovima: vlast, država, nacionalizam, religija i svetinja.

Sve u svemiru podliježe degradaciji, ili preoblikovanju iz jednog oblika u drugi – kako već to želimo shvatiti. Dinamika povijesnih međuljudskih odnosa doprinosi tome da neki pojmovi – a oni su u svom čistom značenju isključivo stvar definicije – polako i neprimjetno evoluiraju, da bi često završili kao sušta suprotnost svog ishodišnog sadržaja. Tako da pobrojanim „avetima“ možemo suprotstaviti oblike njihove negacije u koje bi mogle prerasti, ako nas mimoiđe spomenuta katastrofa. Sva ta evolucija suviše se sporo odvija da bih tek tako išao niz dlaku optimističnim očekivanjima. Antitezama spomenutih pojmova možemo smatrati samoupravljanje, društvo, građansko društvo, sekularizam i stvarnost. Činilo se da je socijalističko društvo – bar ono jugoslavensko – bilo na potencijalno pravom putu da u pripadajuća korita kanalizira vlast, nacionalizam i religiju, dok se i na najvišem političkom nivou sve više raspravljalo o odumiranju države. Istovremeno, zapeli smo na svetinjama koje su nas spriječile da u pravoj optici percipiramo stvarnost. Ne samo da se „voda“ nije povukla u svoja korita, već je njena bujica poplavila čitavu zemlju; aveti su se vratile jače no ikada, dajući time argumente pesimistima moje sorte za svoje tvrdnje.

Za čovjeka otvorena duha, spremnog na suočavanje sa stvarnošću i svim posljedicama koje iz toga proizlaze, svetinje jednostavno ne postoje (s isključenjem ljudskog, a jednog dana, ako sazrijemo, i svekolikog života)! Skepsa je bitna karakteristika svakog znanstvenog i otvorenog pogleda na svijet i zbivanja u njemu. Sve je podložno preispitivanju, što automatski ne znači i apsolutnom te bezuvjetnom negiranju. Svaka generacija ima neupitno pravo – koje joj nitko ne može oduzeti – da na svoj način sagledava probleme i demistificira „svetinje“ svojih predaka. Bez puno okolišanja, da stvar postane jasnija, spomenut ću možda najvrijedniju osobnu svetinju svakoga od nas (mada se u javnom životu više pozivamo na neke druge) – majku. Ako pod svetinjom podrazumijevamo „ono što se smatra svetim i nepovredivim“, posebno u fizičkom smislu – onda je majčin, baš kao i životi sviju nas, nepovrediv – svetinja. No, češće se u praksi pod svetinjom smatra zabrana propitivanja karakteristika subjekta ili objekta uzdignutog do tog ranga. U tom smislu, ni majka ni bilo što drugo ne predstavlja svetinju. Postoje majke ubojice, čedomorke, religiozni i politički fanatici, razbojnici i lopovi, falsifikatorke i notorne lažljivice, neprihvatljivo seksualno nastrane osobe,…, i mislim da bi već te karakteristike svakome trebale biti dovoljne da napusti koncept majki svetica. Što nikoga ne bi trebalo spriječiti da je, stvorivši objektivnu sliku (a za to je veliki preduvjet objektivno sagledavanje sebe sama) svoje roditeljice, hraniteljice, njegovateljice i odgojiteljice – voli i poštuje u toj njenoj funkciji. Složite li se sa mnom u relativiziranju te ponajveće „svetinje“, niste daleko od shvaćanja da u još manjoj mjeri neupitno poštovanje pripada narodu, državi, zastavama, himnama i inim „svetinjama“ (uključivo i slobodu, u smislu da se ne smije propitivati njen opseg i doseg u korelaciji sa postojećim društvenim realitetima) za koje se, nesposobni sagledati ih u stvarnom vidu žrtvujemo, ogriješivši se o onu jedinu pravu – ljudski život.

Ljudsko društvo je svakako obuhvatniji pojam od države, koja niti je prirodna ni božja tvorevina, već posljedica socijalnog uređenja ljudskih zajednica. Od praktični nestruktuirane prvobitne zajednice, preko hordi i plemena, ljudsko društvo stiglo je do stadija državnog organiziranja – „svetost“ kojega dovodi u pitanje već i sama ta evolucija koje ne bi ni bilo da se svaki njen prethodni stupanj tretirao kao nepovrediva svetinja. Slobodoumni ljudi i danas propituju nužnost države, nudeći različite opcije njenog nadomještanja (barem u postojećim vidovima) – od teorija anarhizma do nužnosti njenog odumiranja. Često se te ideje, koristeći široko rasprostranjeno njihovo nerazumijevanje, nastoje dezavuirati jeftinim primjedbama o navodnom uvođenju anarhije-bezvlađa kao stanja potpunog kaosa, konfuzije i nereda, za sprečavanje čega je potrebna vlast – dakako, upravo onih koji šire takve objede. Naprotiv, anarhizam kao politički koncept samo je prilično dobro teorijski razrađena alternativa državnoj vlasti kao vrhovnom serviseru, koji prirodno raznorodne interese pojedinih sredina nastoji svesti na neki svima (ne)prihvatljivi prosjek. Na sličan način se objeđuje i ideja o odumiranju države, namjerno zaobilazeći suštinu koja se krije iza takvog procesa: slabljenja i odumiranja mnogih njenih funkcija koje bivaju prepuštene direktno zainteresiranim sredinama, uz zadržavanje pojedinih (vanjska politika, obrana, porezni sustav,…) koje će u danoj fazi razvoja još biti nužne svim pripadnicima zajednice. Daklem, tretiranje države svetinjom, u osnovi nije doli suptilno sprečavanje prava pojedinih zainteresiranih zajednica da pronađu za sebe vlastita rješenja ne namećući ih drugima, kao što to država čini bez iznimke, en masse.

Razmišljanja o anarhizmu i odumiranju države na neki način korespondiraju sa samoupravljanjem, ako ga shvatimo šire od radničke participacije u proizvodnji i odnosima koji iz nje proističu – kao pravo ljudi da na svim poljima društvenih djelatnosti sami, neposredno i svakodnevno brinu o svojoj sudbini. Što svakako znači da tu izuzimamo navodno demokratske manire o četverogodišnjem buđenju građana iz dubokog sna, pred izlazak na neke opće ili lokalne izbore, te ponovno zapadanje u društvenu letargiju nakon njih. Za samoupravljanje se uobičajila izreka da je ono „stremljenje i zahtjev epohe“, što zaista – shvatili mi to ili ne – jeste. Ljudsko dostojanstvo svake jedinke zahtijeva da ona ima neupitno pravo neposrednog sudjelovanja u razrješavanju svih vitalnih problema po njega lično, ili zajednicu čiji je član. Tko to ne uviđa, prije svega treba propitati vlastito samopoštovanje. Naravno, veliki otpor konceptu samoupravljanja – osim vladajućih elita – pružaju inertne, lijene i neodgovorne psihe, naučene da im se sve servira na pladnju, nesposobne zauzeti aktivni stav prema životu i ponijeti na svojim plećima odgovornost za vlastite odluke.

Nacionalizam je posebna vrsta aveti, osobito teško podnošljiva – naročito kad se pojavljuje u etnonacionalnom obliku – osobama koje se prvenstveno doživljavaju ljudima, neovisno o svim ostalim karakteristikama svoje ličnosti. Lično ne cijenim Hrvate, Srbe, Bosance ili Bošnjake, baš kao što nisam cijenio ni Jugoslavene – bez obzira koristili te pojmove u značenju državljanstva ili kao etničke odrednice. Državljanstvo ovisi o aktualnoj povijesnoj situaciji, dok je etnička pripadnost karakteristika kojom se ne bi trebalo razmahivati kako u smjeru isticanja, tako ni poricanja. Trebala bi ostati osobna, sekundarna karakteristika svakog pojedinca. Daklem, posve mi je strana zamisao da cijenim ljude po bilo čemu – ma kojoj državi ili etniji pripadali – osim po manifestacijama njihove iskonske, nepatvorene i nezamaskirane ljudskosti. Na tom tragu bila je i prvotna ideja nacionalne države – ne kao etnički, već građanski organizirane socijalne strukture, što su regionalni falsifikatori svega čeg’ se dosjete – sasvim preokrenuli u korist vlastitih interesa. Da je ideja građanske države – rođena još u predvečerje Francuske revolucije – kao formalne zajednice ravnopravnih građana, bez obzira na njihove etničke, rasne, vjerske ili političke pripadnosti, zaživjela u masama – čega se regionalne elite i boje pa nastoje da do toga ne dođe – Jugoslavija se ne bi raspala, BiH ne bi funkcionirala kao nefunkcionalna država (paradoskalna ironija!), na istoku Ukrajine ne bi se dešavalo ono što se zbiva, Katalonci, Škoti i frankofonski Kanađani ne bi svako malo težili za nezavisnošću, Belgija se ne bi koprcala u kotlu suprotstavljenih interesa svojih etnija, itd. U etničkom smislu, SAD sa svojim „kotlom za taljenje“ etnija trebale bi biti svima svijetao primjer, u dalekoj budućnosti spreman prerasti svoje sputavajuće okvire. „Gens una sumus“ (jedan smo rod), kažu šahisti, a što žitelji Regije teško mogu probaviti! Zašto Jugoslavija nije u tome uspjela, drugo je pitanje (i zbog bolesne prožetosti najširih masa svojim etnicitetom, te nesposobnošću – izazvanom istim uzrokom – tolerantnog suživota). No, avet etnonacionalizma i u najnaprednijim zemljama (kapitalističke) demokracije još rovari dušama ljudi, prvenstveno kao oruđe čuvanja njihovih najograničenijih interesa. Još su antički mudraci zaključili da je čovjeku domovina tamo gdje mu je dobro (Ubi bene, ibi patria – Gdje mi je dobro, ondje mi je domovina), a praktično to svakodnevno potvrđuje tisuće izbjeglica iz Regije kojih se barem djeca nikada neće vratiti, i tisuće afričkih emigranata koji umiru na putu u obećanu Evropu. Uzrečica se nastoji dezavuirati u smislu neetičkog podređivanja (rodo/domo)ljublja materijalnim interesima. Ne, radi se naprosto o tome da se osjećaš bolje i među strancima koji te poštuju kao čovjeka, negoli među „svojima“ koji omalovažavaju tvoje ljudske kvalitete. Zašto bi čovjek podredio svoju osobnost i ljudsku upotpunjenost gomili koja ga ne cijeni? Nostalgija je sasvim prirodna pojava, pa i ona za zavičajem, domovinom, bivšom državom i slično, ali sila mjesto i vrijeme ne bira – kad egzistencijalno zagusti, floskule se zaboravljaju i kreće se u potragu za novim, dostojanstvenim životom. Nije li tako naseljen i Novi svijet?

Spomenuta revolucija inaugurirala je u praksu i koncept sekularne države, što gotovo sve najnaprednije demokracije danas štuju – na papiru, dakako – dok je u praksi situacija (posebno u još neiživljenim područjima, poput naših) u osnovi drukčija. Sve se one diče svicima skupocjenih papira na kojima se dostojanstveno šepure ideje, često u praksi jeftinije od podloge na kojoj su zapisane. Te sve su one građanske, sekularne, antifašističke i svašta još – a naročito u posebnim prigodama kad se javno promoviraju ideali vlastite države – dok svakodnevni kritički pregled medija pruža posve drukčiju sliku. Svakako su to ideali dostojni stremljenja; naravno da je to proces, jer se ništa na ovom svijetu ne zbiva trenutno (a ponajmanje društvene promjene), ali cijena koju plaćamo za njihovo ostvarenje je previsoka. Ona jedina svetinja, s početka ovoga teksta – ljudski životi! Glede sekularnosti država, stvar je u principu još jednostavnija no u pitanju njihovih etničkih određenja. Vjera je osobna stvar građanina i red je da je on zadrži u tim okvirima, ne opterećujući inoreligiozne ili nereligiozne sugrađane svojim vjerovanjima. Što svakako ne znači da se time trebaju izbjegavati znanstvena propitivanja suštine i opravdanosti bilo kojih vjerovanja. Koliko je ovakav oblik tolerancije razvijen, ne samo u državama Regije (samodefinirano sekularnima!) već i u širim razmjerima, sasvim je očito. Konkretno, u RH Sveto pismo figurira kao alternativni Ustav, s prednošću tumačenja nad formalnim zapisima u tom najvišem i najopćenitijem državnom zakonu. Situaciju kod vas valjda poznajete bolje od mene.

Pogledajmo na ilustrativnom primjeru kako nekonzistenta primjena suvremenih shvaćanja i njihovo prečesto praktično preplitanje sa avetima prošlosti, uzrokuje nevjerojatne nesreće i patnje ljudi obuhvaćenih takvom nedosljednošću. Održavanu uslijed i radi sukoba nepomirljivih interesa elita, te neobrazovanosti građana koji upadaju u zamku poput muha na lijepak. Hrvatska je prije II svjetskog rata, pa i prije ovog poslijednjeg, bila etnički mnogo nehomogenija noli danas kad je praktički jednonacionalna. Slična situacija ponavlja se u Ukrajini, gdje njene istočne dijelove naseljene prvenstveno etničkim Rusima možemo usporediti sa predratnom Krajinom, u velikoj većini nastanjenoj Srbima. U prvom, takozvanom Božićnom Ustavu RH, daje se slijedeće određenje novoformirane države (prisutno i u važećoj verziji Ustava): „…Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina…“. Bez obzira na potonje dodatke o ravnopravnosti svih njenih građana i „pripadnika svih nacionalnih manjina“, ustavno određenje Hrvatske bazirano je na etničkom principu, što poslijednja formulacija – sasvim nepotrebna, ukoliko se doista poštuju svačija prava – indirektno potvrđuje. Koliko bi samo bila sadržajnija, suvremenija, potencijalno manje konfliktna definicija da se „Republika Hrvatska ustanovljuje kao država svih njenih ravnopravnih građana“! U kontekstu nacionalističke euforije i praktične majorizacije „hrvatstva“ na račun drugih etnija (posebno „srpstva“), postojeća definicija samo je doprinjela većem zbijanju dviju najrasprostranjenijih, praćenom krvavim obračunima. Ne ulazeći u krivice, primjetimo slijedeće. Prihvaćajući tezu o „samoupravljanju – kao pravu ljudi da na svim poljima društvenih djelatnosti sami neposredno i svakodnevno brinu o svojoj sudbini“ – arhaično tumačenu kao pravo etnija a ne pojedinaca kakve je Bog stvorio – i majorizirani Hrvati kao i minorizirani Srbi to su protumačili na svoj način: kao pravo na nacionalnu državu, odnosno odcjepljenje od nje i pridruživanje vlastitoj nacionalnoj državi. Sasvim logično, a jedno i drugo, u kontekstu krive interpretacije prava na upravljanje vlastitom sudbinom. Teško da bi do konflikata uopće došlo, da se svaki građanin prvenstveno shvatio ne pripadnikom etnije, već ravnopravnim građaninom trenutno struktuiranog oblika njihova udruživanja – građanske države. Ne bi se razglabalo, divanilo, svađalo, optuživalo, protjerivalo i ubijalo u ime pripadnosti krdu, već se poradilo na ravnopravnosti svakog člana – ne krda, već društvene zajednice kojoj pripadaju. Naravno, kad još aveti lunjaju glavama ljudi potiskujući njihovo ljudsko dostojanstvo na margine, to je bilo utopijski za očekivati. Kao što je i u Ukrajini to jednako teško, s obzirom da se većina i manjina rukovode podjednako logičnim – u podjednako krivom kontekstu shvaćenim – razlozima. Logika je zapetljana stvar; polazeći od krivih početnih pretpostavki – ako se ne obrati na njih pažnja – svaka posljedica može ispasti savršeno logična. Pa i hrpe leševa, koje ćemo zaboraviti do slijedećeg robovanjan avetima koje su nas preuzele. U slučaju Leopardove kože (BiH) argumentacija je bila donekle ista, tek što je njenu prividnu uvjerljivost znatno umanjivala posvemašnja izmješanost stanovništva. Naravno, upravo uslijed toga, etničkim čišćenjima provedene majorizacije etnija na danom području nastojao se taj argument ojačati, što je ispalo znatno rasprostranjenije i tragičnije negoli u Hrvatskoj. Ako sve to nekome i nije jasno, teško će mu postati ne zna li odgovor na jednostavno pitanje:

Po čemu se Srđan Aleksić ili Nedeljko Galić izdižu u „božjim očima“: po svojoj etničkoj pripadnosti ili ljudskom humanizmu, toliko nekarakterističnom za u etničke torove zbijenu većinu?Jugoslavenski socijalizam, odnosno socijalistička ideja koja nije degenerirala u ideju totalitarnog društva (kao u slučaju tzv. „realsocijalizma“) bio je na dobrom putu obračuna s duhovima nacionalizama, religijske zatucanosti i smanjenja uloge države.

Međutim, preveliko robovanje avetima vlasti i nepromjenjivih ideoloških svetinja (ideologiji je nužno kritičko samopropitivanje i korespondencija sa stvarnošću, ne želi li zahiriti u dogmatsku isključivost, mada je mnogi smatraju samu po sebi lažnom i fetišiziranom – otuđenom sviješću) uz krivu percepciju da se ukorijenjene realnosti prekonoć mogu promijeniti, ga je skupo koštalo. Put u pakao je popločan dobrim namjerama, tim više ako su one samo prividne, suprotstavljene interesima cijele zajednice. Upravo prevlast takve političke realnosti uzrokuje moj pesimizam, još više pojačan žestokim sukobom interesa među najmoćnijim svjetskim državama. Od povijesti ništa nismo naučili, sem da poslije tragedija jadikujemo do onih narednih. Nakon Balkanskih ratova slijedio je još gori Prvi, pa ga je zvjerstvima prevazišao Drugi svjetski rat, a period do danas ispunjen je mnoštvom ne manje divljačkih regionalnih sukoba, u intermezu popraćenih zaklinjanjima kako se to ne smije i neće više ponoviti. Veli se da budala uči na svome, a pametan na iskustvima drugih. Sukladno tome, nije daleko zaključak da je čovječanstvo tek hrpa budala koja iznova na vlastitoj koži želi steći iskustvo kako prerezati, ili biti prerezana grkljana. Koliko čovjekova otuđenja u službi kapitala mogu zaluditi čovjeka, pokazuje slučaj Vijetnama i Kine (obje navodno socijalističke države), na dobrom putu da zarate oko prava na posjed u Južnokineskom moru, koji obje zemlje svojataju zbog podmorskih nalazišta nafte i zemnog plina. Zbog nikakvih uzvišenih, već najprizemnijih razloga – profita koji se smiješi domaćim „socijalističkim kapitalistima“. Mase napujdane od vijetnamskih vlasti spalile su petnaestak fabrika, uglavnom u vlasništvu Tajvanaca i Južnokorejaca, smatrajući da pripadaju Kinezima. Zaboga, ta su svi oni „kosooki“ – pa su greške sasvim razumljive! Em, napad na imovinu pojedinaca koji ni „luk jeli, ni luk mirisali“ oko postavljanja kineskih platformi za bušenje, em ni vlasnici ne pripadaju narodu na čije sve pripadnike je beziznimno uperen bijes robova aveti koje su im zaposjele mozak, odnosno ono što oni time nazivaju. Ne dao bog da imam pravo u svom pesimizmu, ali desi li se svjetska katastrofa, pretpostavljam da ću se s „onosvjetskih“ vidikovaca od srca smijati sudbini čovječanstva prije no me uopće prestane zanimati. Poput televizijskih sapunica, kojima sve više nalikuje naša povijest.

Nezahvalno je biti prorok, a još nezahvalnije iznositi pretkazanja u javnost, jer možeš biti izvrgnut podsmjehu. „Proroci su kao zvijezde“ – kaže Montaigne – „kad njihova svjetlost dođe do ljudi, njih već odavno nema“. Prisjećam se, u jeku najžešćeg rata našao sam na rasprodaji – za bagatelnih 5Kn – zbirku pjesama poetese Zorice Radaković, izdanu 1990. godine. Naslov bijaše proročanski znakovit: „Bit će rata“. Toliko o prorocima i njihovim predviđanjima. Da završim izrekom koju optimisti i pesimisti tumače na svoj način: Naša sudbina je u našim rukama! Na sreću ili na žalost, tek ostaje da se vidi.