Jugonostalgija i strah od Jugoslavije

Povezani članci

• Treće izdanje knjige „sportskivremeplov.ba“ legendarnog Muhameda Bikića
• Prvi slučaj koronavirusa u BiH! Obratit će se ministar u RS-u i gradonačelnik Banje Luke
• Anur Hadžiomerspahić – Izložba nagrađenih radova
• Komemorativni skup u Gornjem Selištu
• „Priča i Ideologija – semiotika književnosti“ Edina Pobrća
• Non-paper Evropske komisije o trenutnom stanju u Poglavljima 23 i 24: Za prevazilaženje nasleđa prošlosti potrebno je unaprediti regionalnu saradnju

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome koliko je – 20 godina nakon raspada Jugoslavije – jugonostalgija prisutna u regionu Zapadnog Balkana. Sagovornici su bili Tanja Petrović, saradnica Naučnoistraživačkog centra Slovenačke akademije nauka i umetnosti, i Vuk Perišić, politički analitičar iz Rijeke.

Bilo je reči o tome da li je jugonostalgija samo žal za vremenima u kojima se dobro i mirno živelo ili i nešto više od toga, zašto jugonostalgičari previđaju loše strane nekadašnjeg jugoslovenskog društva, kao što su kult ličnosti, nedemokratičnost i ograničavanje ličnih sloboda, koliko je u regionu prisutan strah od Jugoslavije i da li je glavni razlog tog straha Miloševićevo identifikovanje Jugoslavije sa velikom Srbijom, da li se u Sloveniji i Hrvatskoj na ostale delove bivše Jugoslavije gleda kao na inostrantstvo, zašto je Slovenija prva nakon rata krenula u obnavljanje pokidanih veza u regionu, da li je glavna vrednost Jugoslavije bila njeno antifašitičko i antistaljinističko nasleđe, kao i o tome da li će jugonastalgija nestati kada nestanu generacije koje su živele u bivšoj Jugoslaviji ili će nekakv mit o zlatnim vremenima ipak ostati.

Omer Karabeg: Šta je jugonostalgija danas dve decenije nakon raspada Jugoslavije?

Tanja Petrović: Mislim da se promenio odnos prema jugonostalgiji u odnosu na devedeste godine, kada je pominjanje jugonastalgije bilo skoro pa psovka, kad je ona bila prognana iz svakog javnog diskursa. Danas se to sve manje dešava. Jugonostalgija, s jedne strane, sve više dobija potrošački karakter, a s druge, što je mnogo važnije, ona se manifestuje kao pozitivan odnos prema raznim aspektima života u socijalističkoj Jugoslaviji, što po pravilu predstavlja kritiku okolnosti u kojima živimo danas.

Vuk Perišić: Razlikovao bih dva osnovna oblika jugonostalgije. Prvi je nostalgija za socijalizmom i socijalnom sigurnošću koju je socijalizam pružao. Drugi se očituje kao otpor prema nacionalizmu, žal za vremenom u kome nacionalizam nije bio legitiman oblik izražavanja političkog mišljenja, što je građanima jamčilo da neće biti vrijeđani, protjerivani ili ubijani zbog svoje etničke pripadnosti. To je žal za vremenom u kome su Vukovar i Srebrenica bili nemogući. 

Omer Karabeg: Da li je jugonostalgija kod običnog sveta pre svega sećanje na vremena u kojima se dobro i mirno živelo?

Tanja Petrović: To sigurno jeste žaljenje za vremenima kada se sigurno živelo i u ekonomskom i u socijalnom smislu. Jugonostalgičarima ustvari nedostaje socijalna država, koja se nije izgubila samo raspadom socijalizma već se velikim delom izgubila i u zemljama Zapada. S druge strane, oni koji nastupaju kao zagovornici današnjeg demokratskog raja u postsocijalističkim društvima reći će da je jugonostalgija osećanje koje gaje oni koji nisu uspeli, koji nisu bili sposobni da se snađu u dinamičnim promenama koje je doneo kraj socijalizma.

Vuk Perišić: Jugonostalgija jeste žal za sigurnim životom u Jugoslaviji, ali ona u isto vrijeme svjedoči koliko je naša percepcija historije iskrivljena. Paradoks je u tome što bivši režim, koji je nestao 1990. godine, možda čak i krajem 1989, a kojeg se danas sjećamo sa nostalgijom, nije bio dobar, to je bio režim kojeg je trebalo mijenjati, koji je morao da doživi značajne promjene. Međutim, režimi koji su ga naslijedili bili su toliko lošiji od njega da se nama sada čini da je ono bilo bolje. U tome je tragedija naše spoznaje. Došli smo u situaciju da žalimo za nečim što je zasluživalo kritiku, što je jedno od najvećih poniženje koje nam je nacionalizam priredio.

Omer Karabeg: Mnogi kažu da jugonostalgičari vide samo dobre stvari u bivšoj zajedničkoj državi, dok zaboravljaju sve ono što je bilo loše – kult ličnosti, nedostatak demokratije, ograničavanje invidulanih sloboda i slobode štampe.

Vuk Perišić

​​​​Tanja Petrović: Moramo imati u vidu da mnogi jugonostalgični diskursi nastaju u direktnom dijalogu sa diskursima koji su dominantni u današnjim postjugoslovenskim društvima, a koji su vrlo etnocentrični i vrlo nacionalistički. Ljudi koji ističu pozitivne strane socijalizma nisu ni glupi, ni slepi da ne vide da je socijalizam imao jako mnogo loših strana. Isticanjem njegovih pozitivnih strana oni pre svega žele da kritikuju ono što je negativno u savremenim društvima, a ne da kažu da je u socijalizmu sve bilo pozitivno.

Vuk Perišić: Tačno je to da oni previđaju loše strane bivšeg sistema, ali upravo zato što su se dogodile stvari koje su puno gore od mana bivšeg režima. Devedesetih godina bilo je moguće da čovjek bude ubijen samo zato što je pripadnik pogrešne etničke skupine. To je takva radikalna anticivilizacijska promjena u odnosu na bivše stanje, da su vam 90-tih godina, kada su vas usred noći mogli odvesti zato što ste imali nepoželjno etničko porijeklo – odsustvo višepartijskog sistema ili nedostatak slobode štampe u bivšem režimu djelovali kao mnogo manje zlo.

Omer Karabeg: Uporedo sa jugonostalgijom u regionu je prisutan i strah od obnove Jugoslavije. Čini se da je za to najzaslužniji Milošević i njegovo izjednačavanje Jugoslavije i Velike Srbije.

Tanja Petrović: Kritičari jugonostalgije kažu da jugonostalgičari žele da nas vrate u mračnu socijalističku i nedemokratsku prošlost. Međutim, opšte je poznato da nostalgija kao osećanje, kao diskurzivni sistem, može da se javi tek onda kada smo sigurni da povratka više nema. Tek onda možemo zaista postati nostalgični prema prošlosti. Što se tiče Miloševića, njegovo nasleđe i danas stvara konfuziju i izaziva paradokse u Srbiji. Jedan od njih je kvazikontinuitet, to jest Miloševićevo insistiranje na kontinuitetu između socijalističkog perioda i onoga što je nastupilo posle 1989. godine, te njegovo isticanje Srbije kao nastavljača jugoslovenske tradicije. Posledica toga je da danas u Srbiji, u poređenju sa drugim postjugoslovenskim državama, imamo najšizofreniju situaciju kada je reč o odnosu prema jugoslovenskom nasleđu. U Srbiji postoji potpuna konfuzija o tome kako se odnositi prema antifašizmu, koji je jedan od osnovnih simbola Jugoslavije, na koji način ga vrednovati, kakvo simboličko mesto treba da ima u nacionalnom imaginariju postmiloševićevske Srbije.

Vuk Perišić: Miloševićevo identificiranje Srbije i Jugoslavije je bio njegov najperfidniji, najstrašniji i najtragičniji propagandni i politički trik. Tako nastala fuzija je i dan danas gotovo nerazmrsiva u svim državama bivše Jugoslavije. To nije bilo slučajno nego sustavno i smišljeno, jer je takva fuzija pogodovala njegovom ratnom pothvatu, razbijanju zemlje i poticanju drugih nacionalizama. Svakako da su u percepciji običnog čovjeka posljedice tog pothvata takve da većina ljudi doista identificira Srbiju i Jugoslaviju, što je pogrešno u svakome smislu. Zbog toga je strah od Jugoslavije, zapravo, strah od srpske dominacije nezavisno od toga da li je ta dominacija u Drugoj Jugoslaviji postojala i da li je bila preuveličana.

Omer Karabeg: Postoji li u Sloveniji strah od Jugoslavije?

Tanja Petrović: Postoji. Možda ne na realnom planu, ali je to način na koji mnogi, naročito desni političari, prikupljaju političke poene. Kada su se Pahor, Tadić i Jadranka Kosor intenzivno sastajali i pokušavali da poprave međusobne odnose, u slovenačkoj štampi je to nazvano SHS trilaterala, a desni političari – Janša, Rupel i ostali – su Pahora odmah optužili da pokušava ponovo napraviti Jugoslaviju i da Sloveniju vraća sa evropskog u balkanski i jugoslovenski kontekst. U Sloveniji je priča o Jugoslaviji vrlo povezana sa pričom o Balkanu. Jugoslavija se identifikuje sa Balkanom. To je nešto što nam je blizu, gde idemo da se zabavljamo, gde ljudi znaju da uživaju život, ali pravi život se odvija negde drugde – u Evropi. Tako da je priča o Jugoslaviji, kada se ona izjedančava sa Balkanom, zapravo u funkciji jačanja distance prema bivšim jugoslavenskim društvima.

Omer Karabeg: Da li je u Hrvatskoj još uvek jak strah od Jugoslavije?

Vuk Perišić: Kod nacionalista je jak strah od Jugoslavije. Mislim da je tome svojevremeno najviše doprinjeo Tuđman koji je imao paranoidan strah od Jugoslavije. Možda je on raspolagao nekim informacijama, pa je taj strah sa njegovog stajališta bio i opravdan. Jugoslavija je identificirana sa srpstvom, sa Jugoslavenskom narodnom armijom, koja je postala zločinačka i koja je razarala vlastitu zemlju, sa socijalizmom koji je na zlu glasu kao promašeni poredak. Tako da taj stah zaista postoji. Međutim, mislim da je nebitno hoće li se obnoviti neka država ili ne, bitno je da postojeće države postanu demokratske i civilizirane. Ako država funkcionira kako treba, onda nije važno da li ih je sedam ili jedna. 

Omer Karabeg: Gospođo Petrović, vi ste rekli da u slovenačkom javnom mnjenju postoji, da tako kažem, pogled odozgo na Balkan i na ostale zemlje, koje su kao i Slovenija bile u sastavu Jugoslavije. Ali, čini mi se da je Slovenija, koja je prva izašla iz zajedničke države, nakon rata prva počela da obnavlja pokidane veze na području bivše Jugoslavije. Kako to tumačite?

Tanja Petrović

​​Tanja Petrović: Jugonostalgija je u jednom periodu bila vrlo jaka u Sloveniji i možda najprisutnija u javnom prostoru. To nije teško objasniti. Slovenija je sa najmanje trauma prošla kroz proces raspada Jugoslavije, pa joj nije bilo teško krenuti u obnavljanje veza. Te veze su na nekim područjima vrlo brzo ponovo uspostavljene, ali ima jako mnogo i problematičnih aspekata te priče. Neki od njih su i danas vrlo aktuelni. To je, pre svega, problem izbrisanih. Slovenija je 1992. izbrisala iz zvaničnih registara skoro 25.000 neslovenaca, poreklom iz drugih delova bivše Jugoslavije, i od njihovog života napravila pakao. Najgore su prošli sezonski radnici koji su iz zemalja bivše Jugoslavije dolazili u Sloveniju da rade za ovdašnje građevinske firme. Ti ljudi su bili u lošijoj situaciji nego ljudi iz Afrike u doba kolonijalizma.

Vuk Perišić: Slovenija je prva krenula u obnavljanje veza zato što u slovenskoj politici postoji kontinuitet racionalnog ponašanja od osnivanja Jugoslavije 1918. godine do danas. Za razliku od ostalih jugonacionalizama, slovenski nikada nije bio previše emotivan. Imao je dozu racionalnosti i zdrave proračunatosti. Odluka Slovenije da napusti Jugoslaviju može se braniti vrlo racionalnim argumentima. Kada se u jednoj sredini koristi razum, a ne emotivnost i šovinistička mržnja, onda je logično da je ta sredina otvorenija i komunikativnija. Slovenija je za vrijeme Jugoslavije uvijek i u svemu bila avangardna republika, pa zašto ne bi bila i sada. 

Omer Karabeg: Da li se danas u Sloveniji ostale zemlje bivše Jugoslavije doživljavaju kao apsolutno inostranstvo?

Tanja Petrović: Ne bih rekla, mada su mnogi skloni da masovne odlaske, naročito mladih, za vreme novogodišnih praznika u Beograd ili neke druge krajeve bivše Jugoslavije porede sa odlascima osamdesetih godina na zimovanje u Slovačku, Česku ili Poljsku. Tamo se, dakle, ide zato što je to jeftino. Ja mislim da to nije isto. Za ljude u Sloveniji prostor bivše Jugoslavije nije na istom nivou inostranstvo kao što su susedne zemlje Italija i Austrija. Na kulturnom planu postoji mnogo veći stepen prepoznavanja između slovenačkih i srpskih, hrvatskih i  makedonskih umetnika, nego između slovenačkih i, recimo, austrijskih. Mislim da je to tako i na nivou svakodnevnog života. Između ostalog i zato što je slovenačko društvo heterogeno i multikulturno, ma koliko se slovenački političari trudili da pokažu da to nije tako. Gotovo deset procenata stanovnika Slovenije je poreklom iz drugih delova bivše Jugoslavije. Mnogi analitičari će reći da upravo zakoni tržišta diktiraju okrenutost prema drugima, što je donekle tačno, ali nije najvažnije. Postoje tu i emocije i lična sećanja. Oni su jako bitan faktor i utiču na održavanje starih i stvaranje novih veza na prostoru bivše Jugoslavije. 

Omer Karabeg: Kako je to u Hrvatskoj? Da li se ostale zemlje Zapadnog Balkana doživljavaju kao inostranstvo, recimo kao Bugarska ili Rumunija?

Vuk Perišić: Postoji strahovita želja da tako bude. Nacionalistička propaganda je 90-tih godina užasno mnogo radila na tome. Poznata je izjava Stanka Lasića da je za njega srpska književnost isto što i bugarska, dakle, jedna od mnogih stranih književnosti, čime je on ispao smiješan, jer što god ko mislio, srpska, hrvatska i ostale književnosti sa centralnog prostora bivše Jugoslavije pisane su na jednom jeziku. Taj jezik ima svoje nacionalne nazive, ali on i dalje ostaje jedan, koliko god se nacionalisti trudili da dokažu suprotno. Na prostoru tog jezika, koji obuhvata Hrvatsku, Bosnu u Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru, teško je bilo što doživljavati kao inozemstvo. Čak se i nacionalistička neprijateljstva u nekom smislu doživljavaju kao “naša stvar“.

Omer Karabeg: Očigledno je da su u ovom trenutku, od svih veza među državama bivše Jugoslavije, najjače one kulturne. Da li to znači da se na izvestan način postepeno stvara postjugoslovenski kulturni prostor?

Tanja Petrović: Moglo bi se tako reći. Možemo postaviti pitanje da li je taj prostor uopšte i nestao. Naravno da ga nije bilo za vreme rata, ali uvek je bilo ljudi koji su nastojali da ga održe. Danas je impuls za upoznavanjem nečeg novog jači od emocija koje su bile dominantne devedesetih godina. Kada pogledate koliko danas ima regionalnih festivala, koliko se mnogo putuje po regionu, čini se da nove generacije doživljavaju taj postjugoslovenski prostor kao svoj, kao prostor u kome se prepoznaju.

Vuk Perišić: Dok god je postojao neko ko je usred rata i bombardovanja u Zagrebu čitao Danila Kiša, a u Beogradu Krležu, mislim da je postojao taj kulturni prostor. To je nešto što nacionalistički režimi nisu uspjeli da ukinu, jer kulturna suradnja i komunikacija ima svoj vlastiti spontanitet koji se ne da kontrolirati. Ukratko, taj prostor nikad nije ni prestao da postoji. Paralelno sa njim je postojao, a i danas postoji, i nacionalistički kulturni prostor koji ima svoju mitologiju. Zapravo danas imamo jedan dualizam.

Tanja Petrović: Treba imati u vidu da Jugoslavija, kao simbol, danas dobija neke nove dimenzije. Jedna od njih je antifašizam, evropska i univerzalna vrednost, koja se neizostavno povezuje sa Jugoslavijom. Za mlade ljude je to nešto vrlo važno. Danas, koliko znam, u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini postoje horovi mladih, rođenih kasnih osamdesetih, koji izvode partizanske pesme i pesme o radu iz vremena socijalizma.

Vuk Perišić: Tačno je da se Jugoslavija identificira sa antifašizmom. Međutim, nemojmo zaboraviti da je ona u svjetsku historiju ušla i kao antistaljinistička zemlja. Na jugoslavenski socijalizam se u svijetu ne gleda kao na socijalizam istočnoevropskog tipa, nego kao na alternativni socijalizam koji je pružio otpor ne samo Hitleru, nego i Staljinu. Jugoslavija u svoju historijsku bilancu može upisati da se oduprla onome što je predstavljalo dva najveća zla 20. stoljeća.

Omer Karabeg: Mislite li da će jugonostalgija nestati kad nestanu i generacije koje su živele u bivšoj Jugoslaviji, ili će nekakav mit o zlatnim vremenima ipak ostati?

Tanja Petrović: Mit o zlatnim vremenima će sigurno ostati. Sećanje na zlatno doba je univerzalni mehanizam, koji ćete naći u svim društvima. U našem slučaju taj mit se povezuje ne samo sa dobrim životom nego i sa kosmopolitskim osećanjem, koje se u ovim novim društvima izgubilo.

Vuk Perišić: Ja bih volio da jugonostalgija nestane. Volio bih da dođemo u situaciju u kojoj nećemo niti žaliti za nekom državom, niti voliti državu u kojoj se nalazimo, niti čeznuti za nekom desetom. Moramo demitologizirati državu i doživjeti je kao građanski servis. Ako je doživimo tako i ako su države u kojima živimo otvorene, demokratske i liberalne, onda će nam postati savršeno svejedno da li je to Jugoslavija ili nije, jer neće biti nikakvih smetnji za privrednu, kulturnu i svaku drugu komunikaciju na ovom prostoru. Važno je da slobodno putujemo od Ljubljane do Skoplja. Neka bude koliko god hoćete granica, ali da se one ne osjete.

Slobodna Evropa