Jože Mencinger: YU-sindrom hara Europom

Autor/ica 23.6.2011. u 00:44

Povezani članci

Kao što se ni nama u Sloveniji ulaskom u Europsku uniju nisu desile neke velike promjene, tako vjerojatno neće ni u vašem slučaju, pa očekivanja ne trebaju biti prevelika, ali ne treba ostati niti izvan Unije jer bi to svakako bila pogrešna odluka. Naime, Europska unija je ipak jedan uspješni politički projekt, samo što ja na nju gledam više kao na neki izlaz za nuždu: što drugo da radimo nego da uđemo u EU, neke pametne alternative nema, a to vrijedi i za vašu zemlju, rekao je ugledni slovenski ekonomist prof. dr. Jože Mencinger koji je prošli vikend gostovao na doktorskom studiju na riječkom Ekonomskom fakultetu. Mencinger, međutim, primjećuje kako unutar EU postoje velike razlike među zemljama, nešto slično kao što je bilo u bivšoj Jugoslaviji.

Bratstvo i jedinstvo

– Mislim da je najopasniji sindrom koji sada postoji u EU taj takozvani jugoslavenski sindrom, a to je kada ljudi počnu vjerovati da su iskorištavani, da ih netko iskorištava, pa se traži krivac, i onda se to počne širiti, pa ako u nekoj velikoj zemlji imate takvu situaciju, to se onda na neki način može spojiti s nacionalizmom i postati opasno. Stoga i ne vjerujem da bi EU mogla preživjeti ako bi kriza potrajala deset godina, jer već se sada u EU također ponovno priča o »Europi dviju brzina«, a to već znači raspadanje Europe na dva dijela što isto sliči nekadašnjem jugoslavenskom slučaju, pošto smo mi tada pričali o nesimetričnoj federaciji.

Znači, opasnosti za EU postoje, no što god mi mislili o EU, činjenica je da se ipak radi o jednom uspješnom političkom projektu za koji se, iako me smatraju euroskeptikom, nadam da neće propasti, ističe Mencinger. Što se tiče eurozone, ako se Španjolska pojavi s istim problemom kao i Grčka, onda rješanja za eurozonu bojim se možda i neće biti, kaže Mencinger. Međutim, po njemu je ključni problem da je »euro postao simbol, umjesto da je novac«.

– To je onda slično kao što je bilo bratstvo i jedinstvo: nešto što se ne smije dirati, i kada sam prije par godina govorio o problemima s eurom, to je kao bilo nepristojno da se uspoređuje, što na neki način mene smeta, da se ne govori otvoreno o stvarima, a problem postoji. Jer, ako postoje tolike razlike u Europi, onda jedna ekonomska politika sigurno ne odgovara svima.

Ja se međutim bojim koncentracije fiskalne politike, što se, mislim, pokušava provesti, samo to će onda značiti velike subvencije s jedne na drugu stranu eurozone, a opet ne vjerujem da bi to bio jamac stabilnog eura. Međutim, dio Europske unije i sada funkcionira bez eura pa se ne bi trebalo shvaćati kao tragediju eventualni raspad ili podjela eurozone. U tom bi slučaju došlo do vraćanja marke i drugih starih valuta, i možda je i to rješenje, veli Mencinger.

Spašavanje Francuza

– Uzmimo, spašavanje Grčke. To je ustvari spašavanje francuskih banaka jer 70 posto dugova Grčke čine dugovi prema francuskim i njemačkim bankama. Dok u Grčkoj većinu potraživanja drže francuske banke, u Portugalu, mislim, većinu imaju njemačke banke, i ono što se sada pokušava je natjerati te privatne banke da i one same naprave neki otpis dugova.

I Slovenija će morati prodavati

Iako se Slovenija smatrala uspješnim primjerom prelaska u tržišno gospodarstvo, od 2005. do 2008. nastupilo je razdoblje takozvane kazino-ekonomije pri čemu je došlo do pojačanog zaduživanja, napuhivanja financijskog, ali i građevinskog sektora, a posljedica je porast vanjskog duga na oko trećinu BDP-a.

Međutim, najgora je posljedica moguća prodaja imovine, kaže Mencinger, koji vjeruje da će Slovenija sada vjerojatno prodati mnogo toga što je do sada na neki način očuvala od prodaje, a po čemu je i bila specifična u odnosu na neke druge tranzicijske zemlje (za razliku od Slovenije, Hrvatska je strancima prepustila skoro čitav bankarski sustav, op. a.).

Mencinger je opisao kako je u tom periodu tzv. kazino-ekonomije došlo do napuhavanja financijskog i građevinskog sektora pa sada »Slovenija ima iste balone kao i svijet.« U Sloveniji sada ima stanova koliko hoćeš, no njihove cijene ne padaju jer banke imaju hipoteke pa ne dozvoljavaju pad cijena, kaže Mencinger.

Ako pak uzmete prosječnog Grka, za njega bi možda najbolje rješenje bilo bankrot odmah; onda bi taj bankrot omogućio Grčkoj da se vrati nazad na svoju staru valutu, i onda su mogućnosti nešto veće. Mada, u manjoj zemlji i to je upitno, i ne smatram da je primjerice Slovenija napravila grešku kad je prihvatila euro, jer sa 2 milijuna stanovnika mi i nismo imali drugih mogućnosti, a k tome je i struktura slovenske privrede veoma slična strukturi europske privrede, kazao je Mencinger, koji je govorio i o (ne)uspješnosti privatizacijskih modela u tranzicijskim zemljama srednje i istočne Europe, s naglaskom na Sloveniju i razlikama u odnosu na Hrvatsku pri čemu je Slovenija, veli on, sve do 2004. slovila za zemlju »osuđenu na uspjeh« koja je uspješna bila baš stoga što nije prihvatila neke preporuke koje su se nudile zemljama u regiji, poput fiksiranja tečaja, politike stabilizacije i slično.

Tečaj – ideologija

– Ni sada mi nije jasno zašto je netko onda htio da fiksiramo tečaj kada na početku uopće nismo imali deviznih rezervi i bili smo nova zemlja, pa nije uopće bilo poznato koji bi to bio ravnotežni tečaj, kaže Mencinger. »Hrvatska je pak prihvatila fiksni tečaj i ponosila se jakom kunom što nikada nisam mogao razumjeti«, rekao je Mencinger, dodajući da mu se, dok sluša neke hrvatske ekonomiste, čini da je kod nas tečaj još uvijek neko ideološko pitanje, a to, veli on, nije ideološko nego ekonomsko pitanje: potrebno je samo vidjeti je li izvoz elastičan na tečaj, a ako nije, onda i nema neke posebne svrhe slobodno ga pustiti.

U svakom slučaju, Mencinger se slaže s politikom guvernera Rohatinskog koji brani tečaj u uvjetima kada je puno dugova denominiranih u eurima i švicarskim francima. »Devalvacija kod vas ništa ne bi riješila«, ocjenjuje Mencinger.

Novi list