Jovan Nikolaidis: Crnogorska glad

Povezani članci

• ESAD BAJTAL: PARADOKS NEMORALA REHABILITACIJE RATNIH ZLOČINACA
• Zločini koje Srbija ne vidi
• Pazi, visok napon
• Svetislav Basara: Ima ovde mnogo raspoloženih da sednu – naravno tuđom guzicom – na bajonet
• Aleksandar Vučić faktor (ne)stabilnosti za BiH i Evropu
• Medijska organizacija za jugoistočnu Europu osudila smijenu Denisa Latina

Svaki uzrok ima svoju posljedicu. Platiće nevini i naivni, ka’ i vazda. 

Piše: Jovan Nikolaidis

Problem gladi kao biološki problem naciona, drugi je po važnosti kad se posmatraju odnosi Srbije i Crne Gore, dijelom pretprošlog i tokom prošlog vijeka, zapravo kad se ima u vidu davdanja ovisnost Crne Gore o Srbiji i Rusiji. Socijalna oskudica, magla etničkog zbog presije ideološkog, a u kulturi uporno epigonstvo (ako nije Njegoš ili epika, maltene sve ostalo se ‘kupovalo’ od srpske kulture – doduše imalo se i od čega posuđivati!) – ergo: darovi u hrani pospješivali su i duhovnost narodnu;  prazna vreća uspravno ne stoji. Crna Gora je bila više ponosna nego mudra, i više hrabra nego je trebalo. Motika joj pored džeferdara bijaše prezreno oruđe.

Sve je to počelo odavno. Nije on temeljiti historik, niti antropolog od struke, pa da se u klupko ovakve vrste kao tuđa pređa umotava analizama, ali je piscu očito da su u presiji svetosavske crkvene politike nad brđanima unijete klice ovisnosti Crnogoraca o Srbiji. Povodljiv smo mi narod, laka srca i kratke pameti. Da bi se, u svedoba Petrovića, ta misao o obilju ravnice razvijala, jačala;  gdje žive braća po imenu i vjeri, nevina i naivna ljubav se pružala prema prostoru za koga vele da i od vrbova pruta u zemlju pobodenog klas rumetina sazri. Razmećući se mitologijom herojstva, crnogorska naklonost srpstvu i panslavenstvu uvijek je bila gojena komadom pečenice i patišpanja iz srpskog vojvodstva i ruskih gubernija. Gdje siromaštvo vlada, darovima u hrani najlakše je kupiti duše ojađenih. Uz njih bijaše pakovano i sjeme asimilacije. Znali su Petrovići zašto su ćerati Radonjići.

Današnja Crna Gora žestoko se hrve sa stečenim ubjeđenjem:  Srbija nas hrani – mnogo je anegdota o ruskom zlatu koji je opasao svaki kam crnogorski. Ali ni pô jada od uticaja ruske braće pravoslavne, pored “blagorodne” – mislilo se, “dobroćudne”- vjerovalo se, “strpljive i iskrene” – klelo se, “ljubavi i ljudskosti sveprisutne”- propagiralo se – Srbije prema Crnogorcima. Otad, pa sve dosad, vješto je Srbija  mazila crnogorska omamljena čula, učeći gorštake slasti vjerskoj, lagodnosti studentskoj, uzvišenosti političkoj, respektu generalskom i diplomatiji sluganskoj. Crnogorska istorija devetnaestog i polovine dvadesetog vijeka nalik je sujetnoj usjedjelici koja je prvi seksualni čin sa Beogradom, temeljit i po slasti prvog koitusa najradikalniji na svijest, savila u kotulu svoje osame, ne hajući ni za koga više, iako je udvarača bilo, do za onog koji joj se, mameći je, nametnuo. I što se više sanjalo, kao da je jačala glad za ukrućenim penisom ravnice, oko koga zrna se žita zlate, mast cvrči, a prislastice obećavaju bahanalije.  Mit o obilju, veličini i snazi, Srbija je naturala Crnoj Gori jednako kolika je bila i osornost dinastije Petrovića prema svom puku, sred gladnih godina, svedenih na raštanj i nesvarljivu kaštradinu, usađujući u svijest etno-bajku neznavenim podanicima. Rasla je vjera u nacionalno sjedinjenje svekolikog srpstva, uz darove od pečenog mesa, potoke bijelog vina i vijence kobasica, što na vašarima ideologije okružuju puk.

A sred kamenitih brda – gladne godine. Dok je juče i prekjuče, recimo, boravio u Podgorici, susretale su ga u prodavnicama, kafanama, i kod prodavača novina, nametljive monološke ispovijesti: “Greota, jadni oni, i dalje rade i nama šilju, iako im odasvud po ‘rtenici puca, iako im je kako im je, a mi se preganjamo, siti-maniti; neće, đaolje žice, Amerika i Evropa prkno pošenut’ zbog nas, ma će braća zaokrenut’ šajkačom, na slavu njinu a sramotu našu, jer kad gedža krene – Solun se trese; o’kle ‘leba da nađemo ako nam leđa okrenu Srbi, jadni ne bili…” To govori prost uplašen svijet, tako govore nasljednici kćeri i sinova penzionisanih beogradskih advokata, pisaca, žandarma, financa, narednika, učitelja i popova, porijeklom Crnogoraca, mahom ljudi sa olovkom i od olovke, sa srednjih i visokih škola, siromašna djeca sa kamena koju je beogradski svijet i Srbija, u posljednjih sto godina primala dobrodošlicom, ne tjerajući ih, nakon što bi diplome stekli, da se domu vrate i zlopate. Tradicionalna komocija i gostoprimstvo srpsko svijalo se na njedra lijenoj hordi gorštaka, i ovi bi na stolice srbijanske zasijedali poletnije i jače nego na atove sa proplanaka njihovih đedova i očeva. Zaboravljali su štošta, prelazeći s ijekavice na ekavicu lakše no da čašu vode popiju, razmaženi na tuđem, pa etnos i svijetla starina nisu se mogli održati sred okova prefriganog velikosrpstva. Ko će kome, no svoj svome, bratstvenički srčano! Nafigavali su učitelji i popovi narod, nutkajući ih da sa bubuljišta priđu razgrnutoj trpezi Srbije. Selidbe su krenule ka bogatim gradovima, oko velikih rijeka i u Vojvodini, uz pjevaniju o braći i sestrama,  o sličnome ili istome, odvajkada do sada, još više po sada. Šumadijsko devojče i vasojevićka momčina u pjesmu su ušli. Slika se popunjavala, dinaridski i ravničarski folklor pojao je o zajedništvu u dva glasa, a nad miješanim mesom s bogatih trpeza valjalo je dati zakletvu o silini jednog naroda. I vjere, i imena, i istorije, i slave, i budućnosti.

Danas on vidi koliko se silno na ljepotu crnogorskog pejsaža lijepi ostrašćenost tuđim, kao i svagdje gdje se narodi ne dovrše, a istorija preskoči ili pomiješa – tendencija da se manji dio “srpskog sveta”, pošto-poto svede na region. Do bestidnosti je očita nakana Srbije da se Crnoj Gori, doista mnogo manjoj od nje, ne dadne ravnopravni položaj.  Crna Gora kao državno biće ne može da opstane u takvom provizornom društvu sa Srbijom. Dogovor je nemoguć, rješenje besperspektivno, ako se obje države, svedene na krnji, samo umišljeni federalizam, budu kretale ka Evropi. Okovi ovakve politikantski iskonstruisane države južnih Slovena, u kojoj je, od više naroda u bivšoj SFRJ, samo dva čine državom, ugušiće crnogorsku samobitnost. Ima li braće u nesložnoj kući? I zato će, slijedom razuma i otpora, ako već Crna Gora neće da se u lance velikosrpstva veže, ovakva zlobna konstrukcija pući.

Crnogorci više ne trebaju srbijanske prislastice. Kad minu ovi udari, možda će Srbijica od Crnogoraca zatražiti zalogaj. Srbija samo lažinja da njeni građani žive bolje od crnogorskih. Ne samo brda, već planine problema, nije tome daleko, stuštiće se na Srbiju. A Crna Gora, oslobođena vjekovne propagande, pružiće šaku, a na njoj i hranu i dobre namjere za susjeda. Bio bi to božji dar za svjetliju budućnost obje, i jedne i druge samostalne pred ulazak u Evropu. Danas, nesporno je da jača zdrava misao, jasna sumnja: otrovne su laži od popovah, o vaše se uže ne hvatamo!