Jo Nesbø: Mogu li priče pobijediti Putina?

Izdvajamo

• Pri pisanju o najnovijem ruskom ratu jedan od najčešće korištenih citata jest citat američkog senatora Hirama Johnsona, koji je godine 1917. izjavio: “Prva žrtva rata je istina”. Citat se, između ostalog, koristi da podsjeti novinare i urednike koliko može biti ranjiva istina zasnovana na činjenicama kada se dvije strane bore za prevlast vlastite verzije događaja. Ali i kao podsjetnik da je naivno vjerovati da novinar može, čak i ako je novinar s integritetom i neovisnošću, svoje izvještavanje odvojiti od vlastite kulture, nacionalnosti i naslijeđenog pogleda na svijet, napose za vrijeme rata.

Povezani članci

• Tetka Meja
• Dvije Hrvatske iz guzice Andreja Plenkovića
• Klauški poručuje premijeru: Milanoviću zabrani domaće fašiste
• Goran Sarić: Lijepo gore klasici marksizma (ratni dnevnik) – posljednji nastavak
• Esad BAJTAL: Bh građani dosadašnje prevarante ne žele više imati na vlasti
• Tužni i poučni slučaj generala Rođe

Photo: MIKHAIL KLIMENTYEV/NEWSCOM 

Godine 2015. na norveškoj televiziji emitirana je prva sezona serije Okupirani (Okkupert). Serija prikazuje rusku okupaciju Norveške, koju Evropska unija i Sjedinjene Američke Države prihvaćaju više ili manje prešutno, kako bi se ponovo pokrenuli pogoni za proizvodnju nafte što ih je zatvorila zelena norveška vlada. Pri razvoju koncepta serije želio sam se usredotočiti na moralne dileme i odluke s kojima se suočava obična čeljad u ekstremnoj situaciji – paralela sa situacijom u kojoj su se mogli naći naši roditelji, naše bake i djedovi za vrijeme njemačke okupacije Norveške od 1940. do 1945. godine.

Manevriranje između manje zemlje, moćnog susjeda i ostalih nacija koje vladaju svijetom i političke principe odmjeravaju s ekonomskim rasuđivanjima i vlastitom sigurnošću, bijaše samo dio pozadine. Mislio sam da će biti samo po sebi jasno da fiktivni svijet u seriji ne bi trebao ništa reći o Rusiji – kao što Steven Spielberg u filmu Ralje nije želio ništa reći o bijelim morskim psinama –, ali ruske je vlasti nisu baš dobro prihvatile.

Vjačeslav Pavlovski, ambasador u Norveškoj, izjavio je za rusku novinsku agenciju Tass: “Zasigurno je žalosno da su u godini u kojoj slavimo 70. obljetnicu pobjede u Drugom svjetskom ratu autori očito zaboravili na junački doprinos sovjetske armije u oslobađanju sjeverne Norveške od nacističkih okupatora i da su se u najlošijoj tradiciji hladnog rata odlučili norveške gledaoce uplašiti nepostojećom prijetnjom s istoka”.

Možebiti da je ambasador samo bio ponešto osjetljiv jer je Rusija godinu dana ranije anektirala Krim – dugo iza toga kad je serija Okupirani napisana i poslana u produkciju – i time sebe postavila u ulogu velikog antagonista na svjetskoj političkoj pozornici. No čemu takva bijesna reakcija ako je serija očito bila fikcija – u kojoj Rusi za promjenu nisu bili prikazani kao skupina robotskih, jedinstveno zlih „negativaca“?

Možda odgovor glasi ovako: u vrijeme kad je istina obezvrijeđena lažnim vijestima i propagandom, kada se moćne vođe biraju na talasu čuvstava, a ne s obzirom na njihove zasluge ili politička stajališta, činjenice nemaju više jednaku težinu kao nekoć.

Činjenice su se morale povući pred pričama koje su privlačne za naša čuvstva, pričama o nama i o tome što nas definira kao skupinu, kao naciju, kao kulturu, kao religiju. Možda za izgubljene ratove u Vijetnamu i Afganistanu nije bilo krivo pomanjkanje oružja ili vojne moći, možda je bilo krivo pomanjkanje priča koje bi mogle “osvojiti srca i glave ljudi”. Ili, preciznije rečeno: možda je bilo krivo to da je protivna strana imala bolje priče.

Pri pisanju o najnovijem ruskom ratu jedan od najčešće korištenih citata jest citat američkog senatora Hirama Johnsona, koji je godine 1917. izjavio: “Prva žrtva rata je istina”. Citat se, između ostalog, koristi da podsjeti novinare i urednike koliko može biti ranjiva istina zasnovana na činjenicama kada se dvije strane bore za prevlast vlastite verzije događaja. Ali i kao podsjetnik da je naivno vjerovati da novinar može, čak i ako je novinar s integritetom i neovisnošću, svoje izvještavanje odvojiti od vlastite kulture, nacionalnosti i naslijeđenog pogleda na svijet, napose za vrijeme rata.

Kada Richard Feynman, nobelovac i jedan od naučnika koji stoje iza prve atomske bombe, o nečem tako apsolutnom kao što je fizika piše: “Imam približne odgovore i moguća uvjerenja i različite stepene izvjesnosti o različitim stvarima, ali nisam apsolutno siguran ni u šta”, po tome možemo vidjeti da ideja savršene “objektivne istine” nije ništa drugo doli iluzija. No kao što možemo s velikom vjerojatnošću reći da je 1+1=2, tako postoji i razlika između pokušaja da se kaže da je nešto istinito i pokušaja da se kaže da je nešto neistinito.

Godine 1937, kada je njemačka legija Condor uz pomoć talijanskih fašista bombardirala Guernicu i masakrirala civilno stanovništvo, cijeli je grad bio pun ljudi koji su mogli svjedočiti o tome što se događa. Čim su se počele pojavljivati slike uništenja i žrtava, general Franco i njegovi generali, svjesni toga kakva čuvstva će te slike izazvati u Španiji i inostranstvu, jogunasto su tvrdili da su republikanski stanovnici uništili vlastiti grad.

Toj se verziji događaja dugo vremena vjerovalo – odnosno vjerovali su oni koji su željeli vjerovati. No republikanci su na svojoj strani imali boljeg pripovjedača priča. Pablo Picasso je odgovorio jednom od najslavnijih slika, Guernicom, koja prikazuje pakao u tom malom baskijskom gradu. To djelo, što ga je naslikao neko ko je živio u Parizu, predmeta lišen prikaz i produkt vlastite snage predstavljanja i iskustva jednog umjetnika, imalo je dovoljno snažan upliv da otvori oči Evrope. U Parizu je bilo izloženo još iste godine, obišlo je cijeli kontinent i dalo važan doprinos regrutiranju dobrovoljaca na strani republikanaca.

Ako je Guernica bila istovremeno propaganda i remek-djelo, to isto možemo reći i za film Krstarica Potemkin Sergeja Eisensteina, film što su ga naručile sovjetske vlasti za proslavu dvadesete obljetnice revolucije 1905. godine. Premda oba djela daju na znanje da prikazuju istinite događaje, koriste i znatnu umjetničku slobodu – slavna scena masakra na stepeništvu u Odesi zapravo se nikada nije dogodila. No pripovjedač fikcije ne treba brinuti za takve podrobnosti; njegov cilj je reći nešto istinito, a ne nužno nešto činjenično. Dakle, cilj je pokrenuti srca i glave, a ne izvještavati o broju mrtvih ili o tome što je ko kome uradio, gdje i kada.

Ta sloboda jest ono što fikciji daje moć, prije svega ako mi kao publika ne znamo da imamo posla s propagandom. Tanner Mirrlees s univerziteta Ontario Tech, autor knjige Hearts and Mines: The U. S. Empire’s Culture Industry, opisuje kako je Ured za ratno informiranje SAD-a uspostavio odjel koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata ekskluzivno surađivao sa Hollywoodom – Bureau of Motion Pictures. Od 1942. do 1945. godine taj je odjel pregledao 1652 rukopisa i revidirao ili odstranio sve što je Sjedinjene Države prikazivalo na nepovoljan način, uključujući materijal u kojemu se činilo da Amerikancima “nije stalo do rata ili su protiv njega”. Mirrlees navodi da je voditelj Ureda za ratno informiranje Elmer Davis rekao: “Najjednostavniji način za usađivanje propagandnih ideja u glavu većine ljudi jeste da ih propustiš kroz medij zabavnog filma, kada ne prepoznaju da su izloženi propagandi.” Mirrlees je društvu Canadian Broadcasting Corporation pojasnio da su filmovi bili i još uvijek jesu savršeno oruđe za oblikovanje javnog mnijenja, jer gledanje filma nudi ljudima poticajno, zajedničko iskustvo. Hollywood je američke vojne ideale oglašavao u cjelokupnom hladnom ratu i to nastavlja činiti i danas.

Danas cijeli svijet zapravo sjedi u istom bioskopu i prati događaje u Ukrajini. No to što vidimo – slikovito rečeno – sinkronizirane su verzije s titlovima u našim vlastitim jezicima, što znači da ne vidimo svi istu priču. Bije se bitka među verzijama iste priče i pobijedit će najbolja od njih. Ili kao što je napisao norveški medijski komentator Mode Steinkjer u dnevniku Dagsavisen: “U ratu se ne radi samo o tome koji su vojni ili civilni ciljevi uništeni; jednako značajno je i osvajanje srca i glava onih dijelova svjetskog stanovništva koji nisu neposredno upleteni u konflikt.”

Zato je pitanje kakve mjere smo spremni poduzeti da bismo osvojili ta srca i glave, posebno u situaciji kad diktator kao što je Vladimir Putin igra po svojim pravilima i upotrebljava takvu cenzuru i propagandu za kakve smo mislili da su već stvar mračne prošlosti. Je li poželjno, odnosno uopće prihvatljivo da igramo prema Putinovim pravilima? Čini se proturječnim da bi se demokratska država odrekla demokratskih načela kao što su sloboda govora i transparentnost, čak i u pokušaju privremene zaštite tih sloboda. Kao što je rekao Winston Churchill: “U vrijeme rata istina je tako dragocjena da bi je morali vazda pratiti tjelohranitelji laži.” Pesimist bi mogao dodati da su u ratno vrijeme laži tako dragocjene da ih treba zaštititi novim lažima, no problem pritom jest da je uvijek negdje neki novi rat ili konflikt što ga je moguće upotrijebiti kao izgovor za proglašenje izvanrednog stanja.

Ako ste optimist poput mene, možemo se nadati da će istina – nesavršena, subjektivna istina novinara, umjetnika ili nekog drugog pripovjedača priča, koji nastoji izraziti nešto istinito – pobijediti. Da je imao Abraham Lincoln pravo kad je rekao: “Ne možeš cijelo vrijeme obmanjivati sve ljude.” Jer ipak postoje primjeri za to, na primjer Sovjetski Savez, koji se urušio iznutra, ili Donald Trump, kojega su izbacili iz Bijele kuće. Ako smo suočeni sa iscrpljujućom konfuzijom različitih verzija istine, ne smijemo pokleknuti i prihvatiti da je svaka verzija jednako istinita. Neke su istinitije od drugih.

Ross Burley iz neovisnog Centra za Informacijsku otpornost u Londonu (Centre for Information Resilience), organizacije za promoviranje objektivnog izvještavanja i djelovanja protiv dezinformacija i propagandi na svim stranama, kaže da je Putinov prikaz zašto je Rusija započela rat s Ukrajinom pobijedio kod većine Rusa koji nemaju pristup društvenim mrežama ili izvještajima u inostranstvu. No ne smijemo biti tako naivni da pomislimo kako bi veća otvorenost na internetu okrenula tokove protiv Putina, koji ima izvanrednu podršku stanovništva već više od dvadeset godina. Bernard L. Mohr se u knjizi Why Do the Russians Vote for Putin? poziva na anketu u kojoj je većina Rusa navodila da bi radije nego u manjoj državi s višim životnim standardom živjela u velikoj državi koje se njezini susjedi plaše.

Pogledamo li sa te strane, Putin je ljudima dao ono što žele. No Burley naglašava i da mlađa generacija u Rusija koristi VPN i ostale tehnološke rupe koje im omogućuju pristup do drukčijih pogleda na ono što se događa. Njihov je broj još uvijek malen, ali ipak je riječ o dovitljivoj grupi ljudi koji će jednog dana i sami postati novinari, pisci i umjetnici i priče će upotrebljavati kao oružje. Iz dana u dan pratimo ratne događaje, sankcije i diplomaciju, ali rat oko narativa je dug rat.

Na koncu konca, to je rat što će ga Vladimir Putin izgubiti, neovisno o tome s koliko će tjelohranitelja opremiti svoje laži. Pravo je pitanje kada bi to ”na koncu” moglo biti. Franco je Španijom vladao skoro četrdeset godina i jedan od njegovih ključnih obrambenih mehanizama bila je obimna cenzura. No na kraju je pobijeđen u povijesnim knjigama i Španjolci su uništili njegovo nasljeđe i ideje. Guernica je bila u Španiji prvi put izložena 1981. godine, šest godina nakon Francove smrti. Samo u prvih dvanaest mjeseci vidjelo ju je više od milijun ljudi i još je uvijek jedan od glavnih magneta u galeriji Reina Sofía u Madridu. Zato jer su najistinitije priče najbolje – pa i ako činjenice ne navode na najbolji način.

FR.de

S njemačkog preveo Mario Kopić

Jo Nesbø: Können Geschichten Wladimir Putin besiegen? Frankfurter Rundschau, 11.3.2022.