Jezik koji hulje razumiju

Povezani članci

• Heni Erceg: Psihologija sjećanja
• Otvoren natječaj za prijem treće generacije studenata Škole kritičkog mišljenja u Mostaru
• Bozanić protiv ćirilice u borbi za „crkvenu istinu“ prešao granicu svakog kršćanstva!
• PRVI SRPSKI PROFESOR ŽIRI ESTIEM-a
• Parlament BiH treba da istražuje kako je ispario novac iz poslijeratne pomoći
  OBNOVA KAO PLJAČKA
• Nevolje sa strancima

Nakon svih stradalih u mržnji koju su izazvali, njihovi moralni čistunci kao forenzičari analiziraju tekstove Lukovića i njemu sličnih, tražeći u njima govor mržnje, seksizam i ostale babaroge iz priručnika o političkoj korektnosti. Zaboravlja se samo jedno, ono najvažnije: ako je jezik kojim im se Luković obraća prljav, to je zato što je to jedini jezik koji hulje razumiju

Prvobitno objavljena u Slobodnoj Bosni, ova kolumna je deo Nikolaidisove zbirke “Sunčani dan na La Plaza De la Constitucion” (Antibarbarus, Zagreb, 2009). Tekst prenosimo uz dozvolu autora.

 Barem na trenutak, Kosovo nije bilo najvažnija vijest u zemlji Srbiji, a Hašim Tači tamošnjim medijima nije bio najomraženiji neprijatelj. Tu čast – da bude Public Enemy No.1 i glavna tema kafanskih i medijskih rasprava – imao je Petar Luković.

Šta je Luković uradio da zasluži tu čast? Ono što i inače radi: pisao je. I još: pisao je dobro. Ima još: pisao je drugačije, jer razmišlja drugačije. Na koncu je Luković ostao usamljen, tako daleko od bilo kakvog utočišta, čovjek na pustoj ledini. Odveć lijepa meta da bi se oni, mnogi, koje sve ove godine nervira mogli suzdržati. Otvorili su rafalnu paljbu po njemu.

Jer, zaboga, Luković je komentarisao grudi (odnosno: odsustvo grudi) glavne urednice Politike; pisao je o novinarkama koje Čedi Jovanoviću postavljaju pitanja tako pretovarena mržnjom, da njih same ta mržnja parališe i stoga staju zamuckivati i tiltovati, kao udaren fliper. Olja Bećković je saopštila kako su Luković i Šešelj isto. Baš jesu, kao što su i Pound i njen tata isto. Dragoljub Žarković, urednik Vremena, ima slično mišljenje: “U suštini, između Pere Lukovića i Velje Ilića nema neke razlike, samo što neki vole Peru, a neki Velju”. Nego kako. Uostalom, opšte je poznato da između Johnny Rottena i Ere Ojdanića nema neke razlike: obojica su pjevači, obojica su pravili sranja – samo što neko, eto, voli Johnnya a neko Eru.

Sam Luković i Teofil Pančić više puta su pisali o do srži kvarnoj ideološkoj poziciji srpskog centra. Koji se, kao, udobno smjestio između ekstremnih fašista sa jedne, i ekstremnih mirotvoraca i branitelja građanskog društva sa druge strane. Oni su, kao, između radikala i Šešelja sa jednog ekstremističkog krila, i Jovanovićevih liberala i Lukovića sa druge strane. Oni drže Srbiju stabilnom: bez njih, u centru, sve bi otišlo u pizdu materinu. Njihova logika je besprizorna, i glasi: svaki ekstremizam je loš. Loše je ekstremno biti za klanje, kao radikali; ali loše je i ekstremno biti protiv klanja, kao liberali i Luković. Najbolje je biti kao Koštunica: pomalo za klanje, umjereno i legalistički. Samo tamo gdje vlada takva logika, može se Lukovića izjednačavati sa Šešeljom. Kada bi mainstream Srbija pisala istoriju, naučili bismo da su se u Americi, svojevremeno, sukobile dvije ekstremističke grupe: Ku Klux Klan, koji je odricao sva prava crncima, i crnci okupljeni oko ekstremističkog lidera doktora Kinga, koji su baš bili navalili da hoće sva prava.

Družina ljubaznih: Manjo, Kovačević, Kusta, Bećković

Photo: Stock

Fašistu lako prepoznaš po tome što, kada ostane u manjini, za sebe glasno i autoritativno zahtijeva sva ona prava kojima je on drugima uskraćivao dok je bio u većini. Dok je u većini, on vjeruje u vojsku i pendrek. Kada padne u manjinu, dobra mu je i demokratija. Nakon svih stradalih u mržnji koju su izazvali, njihovi moralni čistunci kao forenzičari analiziraju tekstove Lukovića i njemu sličnih, tražeći u njima govor mržnje, seksizam i ostale babaroge iz priručnika o političkoj korektnosti. Zaboravlja se samo jedno, ono najvažnije: ako je jezik kojim im se Luković obraća prljav, to je zato što je to jedini jezik koji hulje razumiju. Oni bi drugačije: mi njima da se obraćamo sa Vi i sve citirajući klasike liberalne misli, dok će se oni nama obraćati bombama, noževima i ostalim, ne manje ubojitim terminima iz svojih patriotskih rječnika.

Ja sam jedan od onih – a znam, vjerujem da nas je mnogo – koji su u najgorim trenucima devedesetih odlazili na trafiku po Vreme i Lukovića u njemu kao po spasonosnu dozu normalnosti i sreće. Kada ste okruženi ludilom i zlom koje je maskirano u običnog, poštenog čovjeka, kada je sve čime ste okruženi za vas apsolutno moralno neprihvatljivo i ogavno, kada je tako: nema te sintetičke droge koja može dići onako kako su dizali Lukovićevi tekstovi. Kao da ste u bolnici. Mislite da ne možete više ni trena izdržati okruženi ludilom, bolešću i smrću, a onda vam neko introvenozno zvizne 500 miligrama razuma i nade. Takav su efekat imali Lukovićevi tekstovi.

Nije to što je Luković pisao i piše tek novinarstvo. Kao što novinarstvo nije bila Jergovićeva Historijska čitanka ili Dežulovićevi razorni tekstovi. Daj dobrom piscu da piše vinsku listu za kakav restoran – ono što napiše biće književnost. I obratno: daj bjedniku da piše bildungsroman, i opet nećeš dobiti književnost. Tako Žižek briljantno piše o Hičkoku, Iraku, ekologiji, ali i o video-igricama, dok je svijet pun nesretnika koji kao pčela sa cvijeta na cvijet lete od jedne velike teme do druge, ne uspijevajući da proizvedu ništa osim zujanja. To što Luković radi sa jezikom, sve te nijanse smijeha koje uspijeva da izazove, od onog radosnog do onog gorkog kao Maraskin vlahov, one zamrznute slike fucked up-osti i mahnitosti jednog sistema, zemlje i nacije, preciznije i tačnije od silnih politikološko-socioloških studija o srpsko-crnogorskoj verziji Lewis Carrolla (Kreteni u Zemlji Čuda): sve to je literatura. I rokenrol, u onoj izvornoj, naivnoj, patetičnoj i, jebi ga, najljepšoj verziji koja nikada nije postojala osim u našem neznanju, onoj verziji koja je živjela dok nismo shvatili da iza svega stoje velike kompanije i da je svaki buntovnički krik samo šraf u mehanizmu društvene kontrole.

Malo se šta od tada promijenilo. Tačnije: ponešto se promijenilo nagore. Devedesetih je Luković bio strani plaćenik i izdajnik – ali u poređenju sa tvrdnjom da je isti kao Šešelj ili Velja Ilić, to su bili džentlmenski komplimenti. Nekako baš u vrijeme dok su razni novinari – koji zabrinutošću za profesionalne standarde maskiraju svoj svjetonazor džepnih fašista – pljuvali po Lukoviću, Aleksandar je Vučić, nekadašnji šešeljjugend a današnji glas većinske Srbije, na nekoj televiziji demonstrirao logiku Kretena iz Zemlje Čuda. On Natašu Kandić optužuje da je brutalno napala nemoćnog srpskog seljaka i domaćina. Svojevremeno je neka baraba nasrnula na tu otmjenu i hrabru ženu. Nemajući kud, ona je, ako sam dobro razumio, mrcinu odalamila tašnom po glavi. U Vučićevoj interpretaciji, to je bezdušni napad na srpskog domaćina. Jedno se radikalima mora priznati: oni terminu rodna ravnopravnost daju novo značenje. Po njima je žena očito snažniji pol od kojega zakonom treba štititi muškarce. Vučiću je, međutim, to bilo malo, pa je Natašu Kandić optužio da je lično sa šiptarskim teroristima ubijala Srbe na Kosovu. Kasnije je donekle promijenio iskaz: nije ubijala, nego je govorila koga da ubiju. Sluša čovjek Vučića i razmišlja: je li taj lik za hospitalizaciju (ako doista vjeruje u to što priča) ili za zatvor (ako svjesno tako bezočno laže). Vojvoda Šešelj, u svakom slučaju, mirno može krepati u Hagu – njegovi nasljednici su, hvala na pitanju, dobro i Srbiju i dalje drže u Hadu.

e-novine