Jelena Svilar: Kako smo sistematski ugušeni sapunskim mjehurićima

Povezani članci

• PLAČI VOLJENA ZEMLJO
• Kosovke devojke
• Prst u oko sistemu
• Funkciju ne čine samo objave na društvenim mrežama, nekada treba imati hrabrosti za donošenje teških odluka: Vlast je podigla spomenik sebi
• ŠEST OSOBA U PRITVORU ZBOG ISTICANJA FAŠISTIČKIH SIMBOLA U BLEIBURGU
• ĆELIJE KOJE ŽIVOT ZNAČE – POSJETA CRYO-SAVE BANCI MATIČNIH ĆELIJA

Nekoć davno, u prošlom geološkom te ideološkom razdoblju, kao mlada novinarka i pasionirana gutačica televizijskog programa sanjarila sam o tome da mi se jednom pruži prilika pisati TV kritiku, a nadala sam se da će se to dogoditi prije negoli televizija prestane biti relevantan medij. Prolazile su godine i nada je jenjavala, a skupa s njom, posebno otkako se pojavio drug internet, i interes za praćenje programa, a što sam više starila i sazrijevala jasnije mi je bilo da televiziji kraja nema i da ju internet, suprotno apokaliptičnim prognozama Billa Gatesa, ipak neće proždrijeti i upokojiti. Televizija će dakle, paradoksalne li činjenice,  uvijek biti relevantna, koliko god irelevantan sadržaj nudila svojim napaćenim konzumentima. Pogotovo kod nas, u ovim otužnim krajevima u kojima se čitaju samo one knjige koje se mogu kupiti na kioscima, a papirnate novine već odavno ne služe ničemu drugome doli pranju prozora i oglašavanju korporacija.

Elem, kako to već često biva, dobih tako priliku pisati o televizijskom programu upravo u trenutku kada sam s TV prijemnika prestala brisati prašinu da bolje vidim sliku, i kada sam shvatila da već par mjeseci ne mogu pronaći daljinski upravljač jer ga je Predin (mačak, ne Zoran) sakrio negdje ispod ormara. Što učiniti? Otvaram mahnito TV vodiče u potrazi za nečim što bih ciljano mogla pogledati, a što bi me moglo dovoljno isprovocirati da prospem malo žuči (jer glupo je pisati afirmativne kritike, ta koga to još zanima?). Otvaram i ne vjerujem, mislim da sanjam. Trljam oči, gledam ponovo, prebrojavam i s užasom konstatiram: na domaćim nacionalnim televizijskim postajama, konkretno na njih šest komada, upravo u ovom času možete pratiti čak 18 (da, osamnaest, majke mi!) što domaćih, što stranih sapunica i telenovela!!! Da stvar bude još gora, prije nekoliko godina isto sam prebrojavanje napravila  za potrebe nekog seminarskog rada na fakultetu i tada ih je na ekranima bilo svega sedam. Doduše, istina, to je bilo u doba kada nisu postojali RTL2 i Doma, ali to je nebitan detalj u ovoj tužnoj priči. Bitan detalj je činjenica da sapunice bujaju u domaćem eteru upravo kao što im i samo ime kaže.

E sad, ono što je proizvelo dodatnu količinu zgražanja koju u javnom diskursu ne mogu izraziti bez  upotrebe lepeze vulgarizama, ali koju možete nazrijeti iz ova prethodna čak tri uskličnika, ne leži iskljičivo u činjenici da ih je 18 (ej,18, jebote!). Nije to moje zgražanje ni manifestacija takozvanog  intelektualnog snobovskog  preseravanja nad tim formatom, kolokvijalno nazvanim sapunjarom, budući da sam i sama imala priliku s kolegicom napisati jednu seriju od 180 epizoda (na koju sam ponosna iako ili unatoč tome što se radi o sapunici ili, da budemo precizniji, telenoveli). Ne muči me pak, kao mnoge kritičare, ni to što TV kuće konjskom upornošću nazivaju sapunice dramskim serijama jer, ruku na srce, ipak u njima postoji nekakva dramska radnja ter dramske napetosti među likovima, pa takvo imenovanje ne smatram nekim osobitim zločinom nad kolektivnom inteligencijom, koja i bez konzumiranja sapunjara nije baš na zavidnom nivou. Ono što me je istinski zgrozilo termini su u kojima se te serije emitiraju; na jednoj od televizija prva sapunjara kreće već u 6 ujutro, dok je mozak još snen i priglup, što je, ako bi se mene pitalo, zapravo najbolji termin za emitiranje ovog tipa serija. Ali me se ne pita. Tortura se od jutra nastavlja, u pravilnim intervalima od po koji sat, sve do večeri za koju su poslovično rezervirani ozbiljniji, ili bar relevantniji sadržaji od sapunice. No tu dolazi do problema; sve komercijalne televizije emitiraju ih već nekoliko godina u samom prime-timeu, otkad završi dnevna porcija informacija, pa sve do iza 22 sata. Od dnevnika do malo prije ponoći čovjek naprosto ne može pogledati nešto što nije sapunica, a ta poražavajuća činjenica kod svakog normalnog čovjeka, pa bio on i ljubitelj takvog formata, mora izazvati barem zgražanje, ako već ne i bijes. Tim više što se kvalitetne serije i filmovi na istim tim televizijama emitiraju u doba vještica, negdje oko dva, tri sata ujutro (prisjetimo se samo ekscesa koju je Nova priredila gledateljima genijalnih serija “Vratiće se rode” i “Breaking Bad”, emitirajući ih upravo u vještičjem terminu).

Televizijski kritičar, pak, više bi se trebao osvrtati na konsekvence ove opasne pojave, nego na produkcijsku kvalitetu dotičnih serija, jer zbilja nije bitno jesu li u nekoj od tih serija scene lijepo snimljene i atmosferične, je li joj režija plošna i neprimjetna, pa čak niti to je li narativno dobro riješena, niti kako su uloge odglumljene. Bitno je, ako ne i krucijalno, to kakvu poruku šalje činjenica da na televizijama praktički ne možemo pogledati ništa drugo osim tog jeftinog formata koji nesmiljeno generira društvene uloge. Bitno je to da televizija, kao neosporan društveni autoritet današnjice,  brutalnom lakoćom proizvodi kulturalno prihvatljive oblike ponašanja ljudi. A u slučaju ženskih žanrova poruka koja se šalje jest nikad prevladano konzervativno mišljenje o tome kako je ženi prirodno mjesto kuća u kojoj sjedi i škljoca daljinskim upravljačem, dok čeka muža da se vrati s posla ili pak dok sanjari da će se jednom ipak udati i ispuniti tu najvažniju ulogu koju joj je društvo namijenilo.  Pa su hrvatske televizije tako ženi omogućile da gleda svoju sapunicu nakon što muža isprati na posao, pa jednu poslije odlaska na plac, pa jednu dok sjecka luk i priprema mužu ručak, pa zatim sljedeću dok zajedno uživaju u desertu, pa iduću dok hranitelj obitelj konzumira svoj zasluženi popodnevni sanak, a odnedavno im je bogami omogućeno i da pogledaju još pokoju i zajedno, poslije Dnevnika i prije spavanja, kako bi se oboje uvjerili da žive jedan ovjeren malograđanski život u kojem je sve na svome mjestu – aktivna uloga muškarca hranitelja, kojemu je dozvoljeno, ako ne i poželjno imati ljubavnicu, te pasivna i ovisnička uloga žene koja utjehu za neispunjene snove pronalazi u hipnotičkom buljenju u televizor kao da je u toj kutiji rješenje svih njezinih problema, bilo da je sama ili u lošem braku.

Eto, to je ono što me prenerazilo. Ono što me u ovoj priči plaši, činjenica je da se o svim tim stvarima šuti. A tišina je često čak i opasnija od zvuka i šarene slike.

Tekst uz dozvolu autorice prenosimo sa portala Ravno Do Dna