Je suis Mahir

Povezani članci

• DANAS ZAVRŠAVA PROGRAM ZUMIRAJ PRAVA
• Kupreški načelnik zabranio intoniranje himne BiH i najavio obnovu “Herceg-Bosne”
• Biskup u laži
• Svetislav Besara: „Roman o Titu“ (3)
• VIDI SE IZ SVEMIRA, ALI NE IZ BANSKIH DVORA
• Konačni mir za komandanta Kapu

Osim iskrenog saučešća roditeljima nastradalog dječaka ovaj tekst nema nikakav drugi smisao osim, po ko zna koji put, natjerati neke ili većinu da se pogledaju u ogledalo i kažu sami sebi: „Jeste, ja sam kriv/a za smrt tog dječaka, onih prije njega i svih onih poslije njega. A možda će među njima biti i moje dijete“.

Prema nekim paušalnim podacima (a šta kod nas nije paušalno) oko 65 % mladih ljudi razmišlja, želi i sve preduzima da bi pobjeglo iz ove države. Iskreno vjerujem da je taj procenat daleko veći jer, paušalno, osim onih 3-5 % mladih iz bogatih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih familija koji treba da preuzmu sve pozicije, za ostale i „ostale“ je to jedini spas. Ali podatak da oko 17 % njih razmišlja o samoubistvu je alarm za svako normalno društvo ili dokaz da to društvo više nije normalno. Jesu li svi oni zlostavljani? Jesu naravno. Na koji način se svakodnevno vrši to zlostavljanje? Ko ga vrši? Kako ga spriječiti i sankcionisati? Bezbroj pitanja koja će ostati bez odgovora jer svi smo mi bili i Denis Mrnjavac pa ni do danas nismo dobili ni jedan odgovor, u većini slučajeva i sami zlostavljani, jer odgovor je u nama. Svi ti mladi nasilnici rade ono što čuju u kući, od svojih očeva najčešće, da bi uradili nekom kad bi mogli ili smjeli. Taj neko je dobro čuvan a tom nekom smo, olako predavši se, prepustili svoju djecu. To se kod nas zove, a  u drugim državama funkcioniše kao – institicije sistema.

Ako bi se i obratio, na trenutak progovorivši riječnikom koji svakodnevno slušam u tramvaju ili autobusu, u vrijeme kad ta djeca idu ili se vraćaju iz škole, a prilično nepotrebno u času te strašne tragedije i jednom od predstavnika tih institucija, obratio bi mu se kao  učesniku „Farme“, jezikom koji se tamo govori i načinom na koji se tamo stvari rješavaju. Nazvao bi ga šupkom, partiju iz koje dolazi  šupačkom, šupačkim selo iz koga dolazi, i njega i  sve njegove  koalicione šupačke kolege. Iz bivše i sadašnje farme.

Jer to je jezik koji ta djeca svakodnevno slušaju, čitaju, ako čitaju, i govore. To je način na koji se danas stvari rješavaju.

Samo ih ne rješavamo mi koji bi trebali, tako kako bi trebali jer za to nemamo hrabrosti. Ova djeca je imaju. Ništa osim nje. Neka da skoče, neka da pobjegnu a nekima nije ni potrebna. Kad se preuzmu sve pozicije.