ENG
Je li Alija mogao bolje?
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
U Dejtonu se na očit način pokazalo kako adrese za partnerstvo za mirnu Bosnu nisu bili Pale i Grude već Beograd i Zagreb.
Piše: Kemal Kurspahić
Ugledni virdžinijski ljekar, koji ima i političke ambicije i već se prije nekoliko godina kandidovao na izborima za delegata u predstavničkom domu te države, u susretu s novinarima ovih dana priča da je – kao američki musliman – u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio aktivan u nastojanjima da se pomogne bosanskim muslimanima i da se tada i sretao s njihovim najistaknutijim predstavnicima, uključujući i Aliju Izetbegovića. „Šta vi, kao Bosanac, mislite o njemu?“ – pita me kolega prisutan tom razgovoru podsjećajući me tako na temu na koju još nije izveden izbalansiran i na činjenicama zasnovan odgovor.
Kao i o svemu u vezi s nedavnom prošlošću na Balkanu, o istorijskom „mjestu i ulozi“ Alije Izetbegovića postoje bar tri međusobno nepomirljiva mišljenja.
Po jednom, krajnje emocionalnom i zasnovanom na iskustvu progona i masovnog stradanja njegovog naroda, on je oličenje prije svega bošnjačke borbe za goli opstanak i zato je među onima koji dijele takvo mišljenje – u prevlađujućem osjećanju među Bošnjacima i u patriotski i populistički inspirisanoj publicistici i medijima – svaki pokušaj kritičke valorizacije Izetbegovićevih godina ravno izdaji bošnjačkih nacionalnih interesa, „izjednačavanju agresora i žrtve“ i nepoštovanju bošnjačkog stradanja.
Nasuprot tom nekritičkom veličanju Izetbegovićeve uloge, u kojem nema mjesta ni tolerancije za propitivanje ispravnosti njegovih političkih opredjeljenja i odluka, postoji jednako isključiva „škola mišljenja“ – sa znatno manje zagovornika – po kojoj je Izetbegović u godinama robijanja zbog „islamskog fundamentalizma“ od strane velikosrpskih ideologa i jugoslovenske službe bezbjednosti odabran kao idealan partner za promociju ideologije u Bosni i Hercegovini koja će doprinijeti stvaranju uslova za njenu projektovanu podjelu: u toj verziji prošlosti, prvom predsjedniku nezavisne Bosne i Hrcegovine pripisuje se učešće u zavjeri za njen raspad.
Ne dijelim nijedno od ta dva nepomirljiva mišljenja: prema neupitnim herojima sam skeptičan, a za teoriju zavjere i izdaje morao bih vidjeti dokaze u vidu dokumenata ili iskaze relevantnih svjedoka vremena. U odsustvu takvih dokaza, skloniji sam da vjerujem kako je Izetbegović bio tek pogrešan čovjeka na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Njegova sudbinska greška bio je izbor za vođenje politike zasnovane na etničkoj i vjerskoj pripadnosti koja je od početka – dakle, i prije oružanih sukoba – nužno vodila podjeli svega u Bosni i Hercegovini na bošnjačko, srpsko i hrvatsko uz potiskivanje i, na kraju, i neizbježni gubitak gotovo svega zajedničkog. Branioci Izetbegovićeve političke ostavštine reći će kako to nije bio njegov izbor nego istorijska sudbina i kako je njegovo poistovjećivanje sa sudbinom njegovog naroda bilo jedino moguće pred prijetnjom njegovog potpunog istrebljenja.
Iz perspektive dejtonskog ishoda troipogodišnjeg ubijanja Bosne i Hercegovine čini mi se očitim kako su Izetbegović i njegovi saučesnici u tom završnom činu podjele sami ušli u minsko polje u kojem se biralo između Bosne i Bošnjaka: interesi i opstanak Bošnjaka mogli su se uspješnije zastupati i čuvati u okviru brige za očuvanje Bosne i Hercegovine kao međunarodnopravnog okvira njihovog postojanja u kontekstu ustavno garantovane jednakosti svih građana i sva tri naroda.
Izetbegović i njegov tim opredijelili su se da zastupaju tumačenje rata iz sužene perspektive prvenstveno stradanja Bošnjaka zanemarujući širu i lako dokazivu sliku po kojoj je Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata država bila žrtva velikodržavnih planova iz susjedstva, oličenih u brojnim dogovorima predsjednika Srbije Miloševića i Hrvatske Tuđmana o njenoj podjeli. Bošnjaci su u takvom razumijevanju rata bili žrtva otimačine teritorija na kojima u zločinačkim projektima „humanog preseljenja“ stanovništva ili čak „etničkog čišćenja“ nije bilo mjesta za druge. U brizi za očuvanje cjelovitosti države na udaru terora, uz iskrenu brigu i ustavne garancije ravnopravnosti, moglo se i od svijeta ravnodušnog kakav je bio u godinama ubijanja Bosne, tražiti i dobiti više.
Onima koji će reći kako nakon genocidnog zločina u Srebrenici Izetbegović više nije imao izbora nego da prihvati onoliko koliko mu se daje i da tako zaustavi stradanje Bošnjaka, može se odgovoriti kako je on taj format – pregovaranja o subini Bosne i Hercegovine između njena tri konstitutivna plemena – prihvatio i prije nego što su počela neprijateljstva većih razmjera: nije li u martu 1992. u Lisabonu prvi u nizu mirovnih planova počivao na tom principu i nije li Izetbegović kao predsjednik međunarodno priznate države sam dao legitimitet zastupanja svojih naroda predsjednicima nacionalnih partija.
Osim toga, vlast na čijem je čelu bio tokom rata je donosila odluke kojima je kompromitovala deklarativno izjašnjavanje za multietničku državu jednakopravnih građana i naroda: provodila je islamizaciju Armije BiH i javnog života, žmurila na teror islamskih dobrovoljaca protiv hrvatskih i srpskih civila, u dugom periodu dozvolila bezakonje u postupanju prema nebošnjacima u opkoljenom Sarajevu.
U Dejtonu se na očit način pokazalo kako adrese za partnerstvo za mirnu Bosnu nisu bili Pale i Grude već Beograd i Zagreb: kao što je komadanje Bosne i Hercegovine počelo njihovim dogovorima, mapama i salvetama, tako su samo oni mogli i zaustaviti rat.
Autor/ica 👤tačno.net
