Jaspers među nama i kako zločinačka država pada na teret čitavom narodu

Povezani članci

• Nemiri & Nesanice: Vaskrs je, Štajnera, Kiša i Matvejevića skidam s križa
• CIK i dalje bez novca, kažu da je ugroženo održavanje predstojećih izbora
• Heni Erceg: Alibi za savjest
• Oliver Frljić: Kriv je narod koji je birao ratne vođe
• Počinje 5. Otvoreni univerzitet
• Teofil Pančić:Može li postojati “liberalna cenzura”?

Oni koji su makar dva-tri puta, barem na sesijama Kruga 99, slušali akademika Vladimira Premeca, nisu bili iznenađeni što je ovaj profesor filozofije cijelo svoje izlaganje na prošloj sesiji asocijacije posvetio njemačkom filozofu i psihijatru dr. Karlu Theodoru Jaspersu. Uostalom, a o tome je na Krugu nedavno svjedočio i Haris Pašović, prvo predavanje studentima kod prof. Premeca uvijek je okrenuto čovjeku, i to iz ugla filozofije egzistencije, u kojoj centralno mjesto zauzima briga za integritet ljudske ličnosti. No, nije samo djelo “Pitanje krivnje” bilo razlog što je prof. Premec ponovo spomenuo Jaspersa govoreći o tome zašto je žrtva kriva(c).

Ko je Jaspers? Rodio se 1883. u gradu Oldenburgu i, vjerovatno pod uticajem oca pravnika, upisuje pravo, ali 1902. godine prelazi na medicinu i nakon diplomiranja zapošljava se u psihijatrijskoj bolnici u Heidelbergu. On, koji je uvijek imao istančan nerv spram odnosa čovjeka prema čovjeku, a istovremeno bio uvjeren da se u religiji ne može pronaći potpuni spas (to ne znači da je bio protiv religije), uskoro odlazi s klinike. Nije mogao podnijeti na koji način su tamo tretirani duševni bolesnici, a i odlučio je da sam nešto uradi na unapređenju psihijatrijske prakse, ali i da se potpuno okrene filozofiji, te 1913. prelazi na Heidelbergsko sveučilište. Iako vrlo brzo postaje poznat i uvažavan u cijeloj Evropi, 1937. godine ga šalju u prisilnu penziju: zapjenjenim nacistima je smetalo što je bio oženjen Židovkom, a ništa manje i to što je bio jedan od rijetkih koji im nije aplaudirao. Naprotiv.

Kakav je bio porodični i život samog Karla do 1945, može se pretpostaviti. Ali, zato plakate koje su visile po njemačkim gradovima nakon pada Hitlera, a na kojima je pisalo: ovo je vaša krivnja, nisu se odnosile na Jaspersa. Jesu ne samo na krug, odnosno krugove oko Hitlera, nego i na sve one Nijemce i Njemice koji su glasali za nacionalsocijaliste, koji su ih podržavali, pa i šutnjom,  koji su, s jednakom strašću kao i Hitlerovi najbliži generali dizali ruku pozdravljajući Hajl, Hitler.

Šta se, međutim, dešava? Već u zimskom semestru 1945, nakon što je ponovo vraćen na Sveučilište u Heidelberg, filozof piše djelo “Pitanje krivnje”, u kojem, pored političke, govori o moralnoj krivnji, koja se odnosila na sve ono što je neko individualno uradio, a ojačalo je fašizam. No, to je bilo oprečno i obrazloženju Amerikanaca, kada su osnivali Nirnberški sud, da oni ne žele suditi njemačkom narodu, ali i stavu naroda, njemačkog naroda.

Jaspers ostaje ponovo usamljen, a većina Nijemaca nikada mu nije oprostila to što je napisao da zločinačka država pada na teret čitavom narodu. U kakvoj se psihološkoj i svakoj drugoj tvrđavi našao ovaj filozof, najbolje govori to da je on 1948. godine spakovao svoje stvari i s porodicom preselio u Švajcarsku. Samo je još jednom do smrti (1969) posjetio Njemačku.

Naravno, neke komparacije s “nama” jednostavno nije moguće napraviti. Ne samo zbog osnovne prirode stvari nego i zbog toga što su u toj istoj Njemačkoj tada zabranjene sve institucije i organizacije koje su ne samo nosile nepodobne nazive nego su i tek podsjećale na svoju službu Rajhu. Govoreći na istoj sesiji Kruga 99, a opisujući svoja iskustva iz života u Njemačkoj, prof. Anton Jekauc je rekao: Kod njih, ko god je u ratu učestvovao, nije mogao biti uposlen u državnoj službi.

Oslobođenje