Jasno kao mulj

Izdvajamo

• Kada SAD pokreću jedan od mnogobrojnih nedeklariranih ratova, u kulturnoj hegemoniji koja je ionako uvijek spremna za rat, mediji opijeni ekscepcionalizmom, često idu korak više u ratnohuškačkom diskursu nego što je to stvarno potrebno vladajućoj strukturi. U Ruskoj Federaciji mediji nemaju toliku slobodu djelovanja i u pravilu uvijek izražavaju ono što vladajuća struktura misli ili radi.

Povezani članci

• Svetislav Basara: Vrati se Vojislave Šešelju
• Mostar – dva sela koja glume jedan grad
• Enver Kazaz: Neretvanska deklaracija i rahitični, patuljasti nacionalizam
• KAKO FORMIRATI VLAST: Patriotski nacionalizam zajednice demokratske akcije
• PALA VLADA FEDERACIJE
• Besima Borić: Pismo mojoj poznanici Katici

Zapanjujuće kako su mediji u stanju upakovati vojnu intervenciju u altruizam, sigurnost i neki budući mir a vrlo vješto skrivaju ekonomske, geostrateške i vojne interese. Šta reći? Jasno kao mulj po ruski!

Almir Methadžović

Već neko vrijeme na društvenim mrežama kruži mali tekst objavljen u britanskom Daily Mailu pod nazivom “Clear as mud”, “Jasno kao mulj,” u kojem čitateljica, Aubrey Bailey, iznosi svoje viđenje situacije na Bliskom istoku. Prijevod teksta glasi otprilike ovako:

“Da li ste zbunjeni oko toga šta se dešava na Srednjem istoku? (sin. Bliski istok) Ja ću objasniti.

Mi podržavamo iračku vladu u borbi protiv Islamske Države. Mi ne volimo ID, ali je ID podržana od Saudijske Arabije, koju mi volimo.

Ne sviđa nam se Predsjednik Assad u Siriji. Mi podržavamo borbu protiv njega, ali ne i ID, koja se također bori protiv njega.

Mi ne volimo Iran, ali Iran podržava iračku vladu protiv ID-a. Tako, neki od naših prijatelja podržavaju naše neprijatelje i neki od naših neprijatelja su naši prijatelji, i neki od naših neprijatelja se bore protiv naših drugih neprijatelja, koji mi želimo da izgube, ali mi ne želimo da naši neprijatelji, koji se bore protiv naših neprijatelja, da pobjede.

Ako ljudi, koje mi želimo da porazimo, budu poraženi, oni mogu biti zamijenjeni ljudima koji nam se još manje sviđaju. I sve je to počelo našom invazijom (jedne) zemlje da bismo istjerali teroriste, koji ustvari nisu bili tamo dok mi nismo došli da ih izbacimo. Da li razumijete sad?”

Jasno kao mulj je satiričan ali u isto vrijeme zastrašujući tekst. Autorica kroz ironiju izražava frustraciju jer ona u zadnjih petnaestak godina kontinuirano posmatra kako njena zemlja učestvuje u nedeklariranom ratu koji je sama počela, čije posljedice nije u stanju da sanira, i koji se iz dana u dan pogoršava.

Politička elita u njenoj zemlji neprestano prodaje priču o nužnosti vojnog djelovanja radi sigurnosti, zaštite od terorizma, odbrana nacionalnih interesa, a efekti su uvijek i samo kontraproduktivni.

Uz to, ako se tekst ne čini dovoljno konfuznim, od jučer se u njega može uključiti još jedna varijabla za koju ne znamo kako će se ponašati. Naime uz svu kompleksnost na Bliskom istoku, počela je vojna intervencija Rusije koja bi, kako nam obećavaju tovariši iz Ruske Federacije, trebala da pridonese razrješenju ovog krvavog konflikta.

Društvene mreže su pune neke euforije; čini se “osvježavajućim” vidjeti neku drugu svjetsku silu kako obećava da će bombardovanjem donijeti mir. Isto tako vrlo je interesantno posmatrati kako vlasti Ruske Federacije obrazlažu svom narodu potrebu za vojnom intervencijom.

Kada SAD pokreću jedan od mnogobrojnih nedeklariranih ratova, u kulturnoj hegemoniji koja je ionako uvijek spremna za rat, mediji opijeni ekscepcionalizmom, često idu korak više u ratnohuškačkom diskursu nego što je to stvarno potrebno vladajućoj strukturi. U Ruskoj Federaciji mediji nemaju toliku slobodu djelovanja i u pravilu uvijek izražavaju ono što vladajuća struktura misli ili radi.

Tako je prvi dan vojne intervencije dnevnik Prvog kanala “www.1tv.ru” po redu naveo sve “potrebne” informacije gledateljima. Ruska avijacija vrši intervenciju u punoj suglasnosti s međunarodnim pravom i zakonima Ruske Federacije. Njihovi avioni, po riječima glasnogovnornika, general-majora Igora Konašenkova, koriste “pametne” bombe i pucaju samo po dobro određenim ciljevima koje su dobili od sirijske vojske. Poznato je naravno da sirijska vojska tačno zna u šta treba pucati.

Odluku o intervenciji je donio predsjednik Putin koji je dobio nevjerojatnih 100% glasova podrške u Savjetu Federacije. Sve po pravilu! Montaža dnevnika pušta njegovu snimku u kojoj on intervenciju obrazlaže borbom protiv međunarodnog terorizma i zaključuje da je puno bolje da se protiv terorizma bori u inostranstvu nego kod kuće. On svoju ideju podupire podatkom da se oko 1000. građana Ruske Federacije bori na strani Islamske Države, automatski zaključujući da će se ti ljudi vratiti u Rusiju i Europu ako pobijede u Siriji. Naravno, ne zaboravlja napomenuti međunarodno pravo, legalnost, duboke korijene konflikta, opasnost, itd. Jedna od izjava je da Rusija neće “naglavačke” ući u rat, te da će čitava operacija biti limitirana vremenski i prostorno. Zadatak je vrlo jasan: Rusi su došli u Siriju, pomoći će Assadu da uništi teroriste i ratni zadatak će biti gotov.

Nakon Putinovih riječi, istupili su s izjavama sva važna lica ruske političke scene. Rukovodilac Putinove administracije, Sergej Ivanov, je u idućem kadru izjavio da on zna koliko će operacija trajati i koja će se vojna tehnika koristiti ali da to ne želi objelodaniti iz “poznatih” razloga. Predsjednica Savjeta Federacije, Valentina Matvijenko, govoreći, naravno, u ime čitavog gornjeg doma, podržava akciju jer je to u interesima nacionalne sigurnosti. Vojnoj akciji nadalje daju podršku predstavnici svih parlamentarnih političkih partija Sergej Mironov (Pravedna Rusija), Genadij Žuganov (Komunistička Partija Ruske Federacije), Sergej Neverov (Ujedinjena Rusija). Na koncu, se telefonski javio “uvijek staloženi” Vladimir Žirinovski (Liberalno Demokratska Partija Rusije) i izjavio da Rusija sprečava Treći svjetski rat. Montaža je skratila njegov govor jer je on, ili dugo govorio, ili izjavio nešto islamofobno. Vjerovatno ovo drugo.

Budući da je Ruska Federacija multinacionalna/multireligijska država, nakon političara, poruke podrške vojnoj intervenciji dolaze iz svih većinskih muslimanskih dijelova Rusije. Prvi kadar pokazuje vjernike koji klanjaju u prepunoj džamiji Kol Šarif u Kazanu, glavnom gradu Tatarstana. Snimke najvažnije džamije u Rusiji i smirenih vjernika, gledatelju proizvodi utisak odobrenja i podrške muslimanske zajednice intervenciji u Siriji. Iza toga se redaju muslimanski politički autoriteti. Prvi je glava Čečenije, Ramzan Kadirov, koji s tespihom oko vrata, prišivenim grbom s polumjesecom i zvijezdom na lijevoj strani uniforme govori da “njih” ne treba čekati kod kuće nego ih uništavati “tamo”. Kadirov proglašava Čečene i građane Ruske Federacije Putinovom pješadijom koja je spremna ispuniti bilo koju naredbu u bilo kojem trenutku. Iza Kadirova podršku vojnoj intervenciji daju predsjednici Dagestana, Baškirije, Ingušetije i Tatarstana.

Među muslimanskim vjernicima, glavnu riječ vodi predsjednik Cetralne duhovne uprave Muslimana Rusije, vrhovni muftija i predsjednik Ruskog Međureligijskig Savjeta, Talgat Tadžudin koji koristeći nespretnu metaforu kaže: “Kada je kod susjeda požar, čovjek mora da priskoči u pomoć”. I polije mu kuću benzinom, mogao bi se dodati maliciozni komentar.

Nakon toga, zadnju riječ u tom televizijskom segmentu dobija lider pravoslavne crkve, moskovski patrijah Kiril. On se građanima Ruske Federacije obraća pismenom izjavom dajući blagoslov vojnoj intervenciji: “Ruska Federacija je donijela odgovorno rješenje o korištenju oružanih sila radi zaštite sirijskog naroda od nevolje, uzrokovane nasiljem terorista…”.

Drugi dio dnevnika je posvećen tehničkom opisu nužnosti pomoći Assadovoj armiji koja je više-manje desetkovana u građanskom ratu. Nastupa plejada politologa, akademika. geostratega koji jednoglasno podržavaju vojnu intervenciju svoje države. Uz analizu vojnog položaja Assadove armije, prikazuju se video isječci, te interaktivne mape koje zatamnjuju dijelove Sirije pod nadzorom ID-a. Vojna intervencija se zaista čini nužnom i nezaobilaznom; bez nje ID bi mogao doći vrlo lako i do same Rusije. Dnevnik je bio toliko naštiman da se nije čuo nijedan disonantni ton, ni jedan glas protiv.

Zapanjujuće kako su mediji u stanju upakovati vojnu intervenciju u altruizam, sigurnost i neki budući mir a vrlo vješto skrivaju ekonomske, geostrateške i vojne interese. Šta reći? Jasno kao mulj po ruski!