Izvinjenja preko dlakavih jezika pala na jeziku

Izdvajamo

• Da nade uvijek ima, divnim riječima je to izrekla mati košarkaša Njegoša Sikirića: "Ovdje je samo važna košarka koju moj Njegoš i njegovi saigrači toliko vole. Ja sam ga naučila da voli sve ljude, naročito dobre ljude. Mi ne znamo šta je to mržnja i želim da tako i ostane. Mnogo je ljepše voljeti".

Povezani članci

• A gdje smo mi u cijeloj priči?
• Promocija knjige fra Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam” u Sarajevu
• Istraživanje: Djeci političara fotelje, ostalima ulica
• Podnošenje Zahtjeva za ukidanje korupcijskih mehanizama i diskriminatorne prakse u zapošljavanju i pristupu radnim mjestima u javnom sektoru
• U Jablanici obilježena 71. godišnjica herojske Bitke na Neretvi
• Ivan Ergić fudbalska zvijezda i intelektualac: Možemo birati: socijalizam ili barbarstvo

foto: basket.ba

Nacionalistička ljubav prema svom narodu je perverzija jer joj mržnja prema drugim narodima čini suštinu. Ljubav čiji je temelj mržnja je samo privid i može proizvoditi samo zlo

Piše: Emir Turkušić

Negiranje i(li) nepriznavanje genocida u Srebrenici je u suštini kupovina vremena i predlaganje primirja do daljnjeg. I puno više od toga, negiranje genocida je pristajanje na genocid i ostajanje uz ideju genocida. Genocid je projekt i kao svaki projekt ima svoje elemente; inspiratore, kreatore, izvođače, te sanatore terena na materijalnom i nematerijalnom planu. Skrivanje i izmještanje masovnih grobnica je priznanje genocida. Negiranje dehumanizacijom i negiranje jezika su dokazi genocida. SANU je nedavno pokazala, negiranjem bosanskog jezika, da je bila i ostala inspirator genocida kao prakse naci-fašizma. Najnoviji dokaz je da se u manjem entitetu pozivaju na SANU kada osporavaju naziv bosanski jezik. A Vučić se razmahao rukom pomirenja manirom pijačnog prevaranta koji na tezgu do mušterije posloži najbolje voće a sa svoje skrivene strane u kesu stavlja trulež.

Za „iskrenu ruku pomirenja“ postoji jednostavan test. Pošto je premijer Vučić potekao ispod šinjela velikosrpskog nacionalizma potrebno je da direktno i bez okolišanja odgovori šta misli o „istrazi poturica“ iz Gorskog vijenca koji je zapravo poziv na genocid. Koliko znam ne postoji stariji pisani trag o pozivu na genocid a koji se kao takav izučava u svim školama u Srbiji, Crnoj Gori i manjem entitetu. Tu je genocid elaboriran kao nužno i neizbježno zlo sa višim ciljem. Na ideologiji mržnje prema svemu što nije srpsko odgajane su generacije. Stoga je pra-pretpostavka pomirenja i test iskrenosti ispružene ruke prvo izvinjenje svom narodu. Dakle srpski nacionalisti treba prvo da se izvinu svom narodu a to vjerovatno nikada neće učiniti i ostaće mu vječni dužnici. Oni su mu uzeli dušu i u nju godinama nastoje uliti što više mržnje. Gdje to vodi vidi se. Mržnja je otrov a terapija je detoksikacija od mržnje. Nju ne mogu provesti direktni predstavnici velikosrpskog nacionalizma i šovinizma. Oni uvijek rade na sopstvenoj reprodukciji a narod, u koji se kunu, im je samo pogonsko gorivo. Njima je tamelj političkog opstanka manipulacija nacionalističkim osjećanjima koja se tradicionalno brižno njeguju za „kad zatreba“. A na ovom putu uvijek treba. Vučić iz svoje kože ne može ali može mijenjati dlaku, pa ko se upeca. A upecaju se na žalost oni koji nikako ne bi smjeli. Dlake na jeziku srećom prepoznaje sve više umnih glava. Tako se, nadajmo se, lopta vraća na centar, a centar je na terenu velikosrpskog nacionalizma. Kada (na)čujemo da se dešava čudo i da se riječi izvinjenja počnu upućivati od bilo koga prvo svom narodu za sistematsko trovanje mržnjom, znajmo da je krenulo i da se priprema zdrav teren da se uputi iskreno izvinjenje za genocid u Srebrenici. Do tada „Ne vjeruj Danajcima ni kada darove nose“. Kad smo kod latinskog; “Mel in ore, fel in corde – Na ustima med, u srcu jed“.

Poziv na pomirenje bi imao dozu iskrenosti da je naša „trojka“ pozvala Vučića da proces krene iz dvorišta nane Fate, pa preko prestanka negiranja bosanskog jezika i tradicionalnog maltretiranja povratnika. Pa da se i zamislimo. Ovako je samo licemjerna i jeftina šarada. Neko će reći da sa tim Vučić nema veze. A kakve veze onda ima sa otporom rezoluciji o genocidu? Jedne prilike, u vrijeme pripreme rezolucije, Vučić je izjavio: „Ono što piše u rezoluciji je strašno“. Zamjena teza spada u vještinu laganja. Šta je strašno? Je li ono što piše ili ono o čemu se piše, a desilo se?

Promotori i negatori genocida su vrhunski licemjeri i kukavice. Kada se genocid utvrdi sudskim presudama oni isturaju narod kao živi štit. „Ne može cijeli narod biti genocidan.“ Naravno da ne može. Ne skrivajte se iza njega. Preuzmite odgovornost ako ste junaci kakvima se predstavljate i time zaštitite svoj narod od anateme, ako ga volite. Ako pak to ne činite pokazujete time da je vaša ljubav prema narodu lažna. Nacionalisti prvenstveno vole sebe i sve podređuju toj narcisoidnoj ljubavi. Nacionalistička ljubav prema svom narodu je perverzija jer joj mržnja prema drugim narodima čini suštinu. Ljubav čiji je temelj mržnja je samo privid i može proizvoditi samo zlo.

A lijeka ima, samo što ga pacijent odbija ili se lijek od njega krije. Srbi imaju vrhunskog satiričara Radoja Domanovića. Ima ih još mnogo dostojnih poštovanja. Da se njegov književni opus izučavao u školama bar upola kao Gorski vijenac, svijest srpkog naroda bi bila puno otpornija na nacionalističku hipnozu.

Kratak izvod iz satire Vođa Radoja Domanovića:

„ – Kuda nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasli propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.

– Pa zar niste svi na broju? – procedi vođa ne dižući glave.

– Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.

– Ne mogu da pogledam!…

– Zašto?!

– Slep sam!

Nastade tajac.

– Jesi li u putu vid izgubio?

– Ja sam se i rodio slep.

Ona trojica oboriše očajno glave.

Jesenji vetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

Ona se trojica zgledaše u smrtnom strahu.

– Kuda ćemo sad? – procedi jedan grobnim glasom.

– Ne znamo! „

Pouka iz Vođe je univerzalna i svevremenska, planetarna. Toplo se preporučuje i ostalim narodima na ovim prostorima. Izlaza ima ako se traži čista srca i obraza.

U Srbiji postoje glasovi razuma ali su oni, u poplavi otrova što ga godinama brižno reproducira velikosrpski nacionalizam, na nivou šapata. A kada se poplava i povuče ostaje još puno posla da se očisti mulj. Negdje na kraju tog teškog procesa katarze dolazi moment kada je moguće prihvatiti istinu i izreći iskreno izvinjenje. Do tada će ljudi malog formata, glumeći veličinu, samo iskreno lagati.

Mislim da je suština, kako je ja vidim, i u dole navedenom citatu:

„Sine Tale, magare moje malo! Izmiri se ti prvo sa sobom, pa ćeš se onda izmiriti i sa Bogom i sa ljudima“. (Hećim Bećir svome sinu, u TV seriji ” Tale” )

Da nade uvijek ima, divnim riječima je to izrekla mati košarkaša Njegoša Sikirića:

“Ovdje je samo važna košarka koju moj Njegoš i njegovi saigrači toliko vole. Ja sam ga naučila da voli sve ljude, naročito dobre ljude. Mi ne znamo šta je to mržnja i želim da tako i ostane. Mnogo je ljepše voljeti”.

Kako je samo ovaj Njegoš sušta suprotnost onog s početka teksta.

Koliko sam uživao u koševima naših dječaka toliko sam uživao i u panici naci-fašista zbog poruka koje su zračile iz ovog košarkaškog trijumfa. Sami su se predstavljali jer im ljubav, zajedništvo i uspjeh ovih dječaka izmiče tlo ispod nogu. Sinergiziranje različitosti, nasuprot konfrontiranju, vodi sigurnom uspjehu na svim poljima. Tu poruku su ova djeca tako jasno pokazala i dokazala da je ona, usuđujem se to ustvrditi, najpozitivnija politička poruka novijeg vremena. Tako ovaj trijumf, pored sportske kao osnovne, ima i političku dimenziju. Dva u jedan, najmanje. Eto naci-fašistima noćne more. Svjetlost je tmini najveća noćna mora.

Dragi čitaoci, nadam se da sam uspio istkati tananu nit, jednu od bezbroj mogućih, od najdubljeg mraka ljudske duše do uzvišenih poruka dobrote, ljubavi i zajedništva.