Izborni zakon ljevice je po mjeri bosanskohercegovačkih Hrvata

Izdvajamo

• A tko im ima razloga prigovarati? Samo oni koji kroz odredbe izbornog zakona žele osigurati vlast sebi i svojoj interesnoj skupini – i sve to, krijući se iza tobože interesa vlastita naroda. No, to je pročitana priča – i teško da svi ostali na nju još jednom mogu nasjesti.

Povezani članci

• Tužilaštvo BiH podignulo optužnicu protiv Miralem Macića ubice iz Bradine
• DJEVOJČICA SA ŽIGICAMA
• Munib Delalić: POVRATAK U LJUBUŠKI (video)
• Općina Višegrad donijela rješenje o rušenju kuće u kojoj je zapaljeno 70 Bošnjaka
• TKO JE TU, ODAVDE JE
• Od erozija akademskog morala ka uništenju BiH

Predloženim rješenjem SDP-a i DF-a se, potom, osigurava i paritetna zastupljenost Hrvata, Srba i Bošnjaka u Domu naroda federalnog parlamenta, ali i primjerena zastupljenost građana Federacije koji se ne izjašnjavaju pripadnicima triju etniciteta. Rješenje je, prevedeno u brojke, po 17 delegata svakog od triju naroda, sedam onih iz kvote Ostali – pripadnika, dakle, nacionalnih manjina i građana koji se ne svrstavaju ni u jedan od etničkih identiteta.

Piše: Slavo Kukić

Nije da „borci“ za nacionalne interese posustaju. Dodik, recimo, ni za milimetar ne odstupa od politike prethodnih desetak godina. Na to, u posljednjem izvještaju Vijeću sigurnosti, upozori i visoki predstavnik – i pozva međunarodnu zajednicu da ovdje zadrži sve instrumente koje ima na raspolaganju, uključujući i vojne snage EU, kako bi održala stabilnost zemlje, stala na kraj korupciji i stvorila pretpostavke za jačanje vladavine prava.

Na njegovu je tragu, međutim, sve prepoznatljivije i „veliki borac za hrvatska prava“. A to je, među inim, i razlog zašto njegovi uporno opstruiraju skupštinu Hercegovačko-neretvanskog kantona – i zašto izbjegavaju izvršiti ustavnu obvezu, prema kojoj Srbi ovog kantona moraju imati ista prava kao i druga dva konstitutivna naroda.

I ne samo to. „Prvi u Hrvata“ je otišao i korak dalje – da svoje posjete različitim svjetskim destinacijama koristi kako bi se „izvornim“ prikazao i sljedbenicima „svijetlih tradicija“ prošlih vremena. U Melbournu je, i to o trošku poreznih obveznika ove zemlje, pohodio prostore u kojima su planirane i akcije s početka sedamdesetih – i u kojima se i danas slave oni kojih se normalan svijet, kako god se etnički opredjeljivao, može jedino stidjeti.

No, nije da se ništa ne događa. Naprotiv, dojam je kako svjedočimo prvim znacima otklona političkog klatna od etnonacionalista. Prije koji dan, primjerice, federalni i državni premijer iznebuha pohodiše mostarsko Partizansko spomen groblje. I pred kamerama se ispričaše gotovo do neukusa – kako je ovaj spomenik izraz bosanskohercegovačkoga antifašizma, kako je iz federalnog i državnog proračuna potrebno osigurati sredstva za njegovo obnavljanje, kako će se oni za to osobno pobrinuti i sve u tom duhu.

Samo dan ili dva nakon njih na Partizanskom se groblju pojaviše kamioni, radnici dvaju mostarskih komunalnih poduzeća – radna akcija kao u ona vremena. Čiste, potkresavaju ono što godinama nije ni taknuto, sređuju – milina. Ako, pak, mislite da to treba zahvaliti visokom sarajevskom dvojcu, varate se. Nalog je došao iz ureda mostarskoga gradonačelnika.

Čemu odjednom ova promjena – i na lokalnoj i na federalnoj i na državnoj razini? Je li to „borcima za nacionalnu stvar“, i bošnjačku i hrvatsku, najednom udarilo iz dupeta u glavu? Ma kakvi. Jednostavno, drugog izbora ni nisu imali. Zasluge za to pripadaju onima koji priču o Partizanskom groblju zaholcaše, a ne pripadaju ni jednoj od dviju dominantnih nacional-oligarhija.

U malo vremena, naime, u Mostaru se pojaviše čak dva odbora za obnovu Partizanskoga spomenika – jedan pod patronatom mostarskoga Centra za mir, drugi pod dirigentskom palicom SABNOR-a BiH i njegove mostarske podružnice.

Iskreno se nadam da će njihovo odvojeno djelovanje biti kratka daha i da će svoje akcije objediniti pod istim, kišobranom mostarskih antifašista. No, važnije od toga je da je pritisak kojeg stvoriše primorao i premijerski dvojac i prvog čovjeka hercegovačkog središta da i sami nešto učine. Kao što je istina da bez toga ne bi ni prstom mrdnuli. Uostalom, da je htio mostarski je gradonačelnik ono što čini danas mogao činiti i prije osam-devet godina. A nije, i to baš ništa. S druge strane, da je Zvizdiću i Novaliću do zaštite antifašizma i njegovih vrijednosti, nisu za to trebali trčati u Mostar. Mogli su to učiniti i u Sarajevu onemogućujući imena ulica i škola u čast kvislinga i doušnika njemačkog nacizma iz Drugog svjetskog rata. A nisu također prstom mrdnuli. Naprotiv, pravili su se ludi – k’o eto, nije to u njihovoj nego u nadležnosti lokalne zajednice.

Promjene, koje nacionalistima ne idu pod kapu, osjetiti se daju i u sferi stranačkog organiziranja. Tijekom ove godine je, naime, formirano desetak novih stranaka, dobar dio njih građanske provenijencije. Ovih dana javnosti je, recimo, predstavljen Most 21, i od  samog starta je kost u grlu „borcima za nacionalnu stvar“. Lider Mosta se, uostalom, već nakon njegova predstavljanja javno požali na prijetnje koje zbog ovog političkog projekta dobiva. Ne upratih, ali vjerujem da ništa bolje nije ni liderima Nezavisnog bloka i Nezavisne bosanskohercegovačke liste – a u oba slučaja se radi o „odmetnicima“ SDA, o liderima s evropskim vokabularom, i strankama, po svemu sudeći, s evropskim sustavom vrijednosti.

Nisu Izetbegoviću i njegovima, međutim, problem samo oni koji su odlepršali nego i oni koji su još uvijek u toru. Od javnosti se ne uspijevaju sakriti problemi u SDA Unsko-sanskog kantona, međusobne optužbe, potom, koje frcaju u tuzlanskom bazenu – a sve to prijeti da, poput Šepića i Hadžibajrića, iz „bošnjačkoga gnijezda“ odleprša još ponetko.

Sve vruće je, s druge strane, i Čovićevoj interesnoj skupini. On, istina, po onome što izbija vani, još uvijek nema otvorenih unutarstranačkih turbulencija. Ali, zato su sve ozbiljniji problemi koje mu stvara HDZ 1990. Nedavno se kantonalni odbor ove stranke u srednjoj Bosni otvorenim pismom obrati čelnim ljudima zapadnih susjeda – i napisa ono što se njihovu starijem bratu ovdje neće svidjeti. Skrenuše im, među inim, pažnju kako je hadezeov prijedlog Izbornog zakona „neprihvatljiv i diskriminirajući za Hrvate koji žive u SBK, Posavini i RS-u“. Ali i optužiše kako „Izborni zakon nije ono zbog čega narod u SBK nestaje“ – da za curenje Hrvata iz ovog dijela zemlje nisu krivi ni drugi nego, koliko god to bilo mučno čuti, hrvatska politika „koja ih predstavlja i vlada već više od 20 godina“.

Na jadikovke devedesetke hadezeov svjetski putnik ne reagira. K’o biva, psi laju karavana prolazi. Ali zato, on i njegov gebelsovski medijski odijel, koliko preko noći reagiraše na Prijedlog Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH, kojeg u proceduru uputiše SDP i DF. Nije, kažu, u skladu s presudom Ustavnoga suda, izborne se rezultate temeljem njega također neće moći implementirati, Hrvati će ponovo biti diskriminirani i tko zna što još sve ne.

Nastranu što hadezeovo tumačenje presude Ustavnoga suda nema ama baš nikakve veze s onim što u njoj piše – i što bi se takvim tumačenjem htjelo dobiti rješenje koje bi ponovo bilo protuustavno. Nastranu što o tome sve otvorenije govore i pravni eksperti – i što takav sud proizlazi i iz tumačenja Venecijanske komisije. Ali, gdje je uporište da se tako olako, i bez imalo smislene argumentacije, diskvalificira prijedlog Izbornog zakona, kojeg u proceduru uputiše SDP i DF? Moram priznati, to me je i samog zagolicalo – i nije bilo druge nego da do prijedloga dođem. A u njemu, najiskrenije, ne pronađoh ničeg što bi moglo biti predmet spora. Dapače, prijedlog je samo potvrdio moju, više puta ponovljenu tezu kako do pravičnog rješenja uopće nije problem doći. Da je potrebno tek elementarno ljudsko i političko poštenje – i elementarno pravničko znanje dakako.

Ne bih se, jer mi prostor ne omogućuje, upuštao u detaljniju analizu i tehničkih detalja – a oni, po mojem sudu, i nisu najvažnija stvar na svijetu. No, nema dvojbe, i na tome bih se zadržao, da se predloženim rješenjima dviju socijaldemokratskih partija poštuje princip balansa građanskoga i nacionalnog – koji je, zapravo, conditio sine qua non funkcioniranja BiH i kao države i kao društva. I, ako bi se radila komparativna analiza, u tome se otišlo značajno dalje od onoga što omogućuje postojeće zakonsko rješenje – pa i kada su Hrvati i njihov opstanak u BiH po srijedi.

Prostor Federacije je, počnimo s tim, izdijeljen na dvanaest izbornih jedinica koje se, očito je, i to u dobrom dijelu slučajeva, ne preklapaju s granicama kantona. A time se, kako ja razumijem, postiže ravnomjerniji balans između broja birača i broja mandata u građanskom domu federalnog parlamenta. Ili drugim riječima, značajno više nego u postojećem rješenju se poštuje evropski princip građanskoga – da jedan mandat pripada približno istom postotku građana u ukupnom biračkom tijelu ovog dijela zemlje.

S druge strane, izbornim pragom od 3% glasova – i ja mislim da tako nizak izborni prag i malim izbornim listama daje mogućnost sudjelovanja u raspodjeli mandata – stvaraju se pretpostavke da zakonodavna tijela na svim razinama, od lokalne do entitetske, budu doista izraz šarolikosti opredjeljenja građana, a ne izraz računica koje odgovaraju najjačima.

Predloženim rješenjem SDP-a i DF-a se, potom, osigurava i paritetna zastupljenost Hrvata, Srba i Bošnjaka u Domu naroda federalnog parlamenta, ali i primjerena zastupljenost građana Federacije koji se ne izjašnjavaju pripadnicima triju etniciteta. Rješenje je, prevedeno u brojke, po 17 delegata svakog od triju naroda, sedam onih iz kvote Ostali – pripadnika, dakle, nacionalnih manjina i građana koji se ne svrstavaju ni u jedan od etničkih identiteta.

Istodobno, etničkim je principom udovoljeno i presudi Ustavnoga suda, kojom je neustavnom proglašena odredba u postojećem Izbornom zakonu da se u svakom kantonu za Dom naroda federalnog parlamenta svakom od triju naroda daje jedno mjesto, neovisno o tome kakva je etnička struktura kantonalne skupštine. Predloženim rješenjem se, drugim riječima, doslovce preslikava ustavna odredba, prema kojoj u svakom kantonu za Dom naroda federalnog parlamenta svakom narodu pripada najmanje jedno mjesto, ali pod uvjetom da je u kantonalnu skupštinu biran barem jedan zastupnik iz tog naroda. I to je odredba na koju se, što se mene tiče, ne može reći ni jedne ružne. Jer, ne samo da ona proizlazi iz Ustava, nego je i u funkciji zaštite onih koji su u pojedinim dijelovima zemlje – zbog ratnih strahota, ali i poslijeratnog načina vladanja u gotovo istoj mjeri – ostali u značajnoj brojčanoj manjini. A takvih je, ruku na srce, među Hrvatima relativno najviše. Ovakvim rješenjem se, drugim riječima, dijelom otklanjaju ratom izazvani strahovi, a time i stvaraju pretpostavke za povratak ljudi u predratne im domove.

Što se takvim rješenjima može prigovoriti? Iz pozicije zdrava razuma, opredjeljenosti za evropske vrijednosti, ali i zaštite interesa svih etnokolektiviteta – osobito dijelova im koji se zbog rata i načina poslijeratnog vladanja zemljom, nađoše u poziciji građana drugog reda – baš ništa. Iz pozicija zdrava razuma, hoću reći, može im se samo aplaudirati – i to su, ako dobro upratih, predstavnici nekih od centara svjetske moći već učinili.

A tko im ima razloga prigovarati? Samo oni koji kroz odredbe izbornog zakona žele osigurati vlast sebi i svojoj interesnoj skupini – i sve to, krijući se iza tobože interesa vlastita naroda. No, to je pročitana priča – i teško da svi ostali na nju još jednom mogu nasjesti.